Umirovljena zdravstvena radnica Slavica (68): “Taj posao je tražio tolike transformacije unutar vas tijekom jednog dana”
Slavica (68) je svoj cijeli životni vijek provela pomažući ljudima. Radila je kao patronažna sestra dio svog radnog vijeka. Jako je voljela svoj posao te ju je isti obogatio iskustvima. Takav rad je zahtijevao njezinu punu posvećenost i veliku sposobnost komuniciranja jer nije isto kada, umjesto da pacijenti dolaze k njima, oni dolaze pacijentima. Ima i unučad s kojom se redovito druži te nam je ispričala i nešto kratko o njima.
Umirovljenica Slavica (67) u Osijeku
Umirovljenica Slavica (68) radila je u zdravstvu cijeli svoj radni vijek te je prošla kroz razne odjele. Za taj posao je važno da bude izuzetno komunikativna, ažurna i važno je u potpunosti preokrenuti svoj mentalni sklop sa svakim novim pacijentom kako bi se mogla u potpunosti prilagoditi.
Za posao patronažne sestre jako je težak, ali krasan posao
„Završila sam srednju medicinsku školu i višu medicinsku školu. Ja sam svoj cijeli radni vijek provela u zdravstvu. Bila sam jedan kraći dio u bolnici, a sve ostalo sam provela u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prvih 20 godina sam bila u Podravskoj Slatini gdje me je zatekao rat tako da sam bila medicinska sestra i na ratištu 91′ godine. Bila sam u vojnom sanitetu 136. brigade. Iza toga smo se preselili u Osijek te sam tamo nastavila raditi u Domu zdravlja Osijek kao patronažna sestra. Tamo sam bila do svoje pune mirovine i po godinama i po stažu.“ – rekla je gospođa Slavica.
Voljela je svoj posao. To je rad s ljudima i jedan specifičan posao. Prošla je sve: od rada na pedijatriji preko rada na ratištu do rada s ljudima raznih dobnih skupina. Patronažnim sestrama je posao puno drukčiji nego ostalim zdravstvenim radnicima. Razlog tome je što one odlaze ljudima u kuće, ne kucaju ljudi na njihova vrata. Jako je važno biti komunikativno osposobljen kako bi mogli priči svakom pacijentu. Jako je težak i složen posao, kaže, ali jako krasan i jako vrijedan posao. Svakome se tako može posvetiti malo više vremena te se može bolje individualno prići pacijentu.
„Taj posao je tražio tolike transformacije unutar vas tokom jednog dana“
„Važno je voljeti svoj posao jer ti to daje snagu, energiju i motivaciju za dalje. To je posao u kojem se morate stalno educirati jer u njega ulazi populacija od rođenja do smrti. Moraš biti i nadugo i naširoko biti educirani o velikom broju bolesti kako bi mogao odgovoriti pacijentu na njegova pitanja. Vodili smo i klubove savjetovanja dijabetičara i trudnica. Taj posao je tražio tolike transformacije unutar vas tokom jednog dana. Recimo: dobivaš posjetu kod novorođenčeta, u tom stanu je majka koja je izašla iz rodilišta i donijela je na svijet to malo živo biće, možete zamisliti kakva je to atmosfera, a nekoliko kućnih brojeva dalje moram ući u kuću gdje je umirući bolesnik. U tih par metara se vi morate u potpunosti transformirati jer vi nakon ‘dobar dan’ preuzimate ulogu kako napraviti posjetu u jednim uvjetima i kako ju napraviti u drugim uvjetima“ – nastavila je umirovljenica Slavica.
Uz taj posao je imala i obitelj sa svim obavezama. Muž joj je puno putovao te je dosta toga ostajalo na njoj. Kada bi nailazila na veće teškoće u životu, kao po narudžbi, dobivala bi posjete kod ljudi koji su imali veće probleme. Tako bi joj se njezin problem činio znatno drukčiji u smislu da ima još mnoga rješenja istog i bilo bi joj ga lakše riješiti. To joj je pomagalo. Nije dopuštala da ju teške situacije zatvore, već je za svaku pronalazila neko rješenje.
Nešto o unucima i njihovim dogodovštinama
Gospođa Slavica ima troje unučadi. Ima dva starija unuka s kojima se druži kada god može jer su često u školskim i raznim aktivnostima. Ima i jednu malu unučicu s kojom ima posebnu povezanost. Zagovornik je toga da i djeca imaju svoj stav dok god ga mogu jasno obrazložiti i argumentirati. Naravno, s unucima se uvijek događaju razne dogodovštine, te je podijelila jednu s nama.
„Dok su bili mali, još predškolska dob, bili su kod mene i igrali smo skrivača. To su bila skrivanja iza vrata i slično. Ivan se sakrio u jednom trenutku sakrio tako da me jako uplašio i imala sam kvrgu u trbuhu. Bilo je ono brojanje do 10 pa ‘žmiri, žmiri, tko se nije skrio, magarac je bio’, a ni Marin, stariji unuk, nije vidio gdje je Ivan otišao. Uglavnom, kćer i ja smo pretražile cijelu kuću i iza vrata i ormare, njega nema. Ja am se uplašila da nije izašao van da se sakrije, a bio je pre mali, da nije na ulicu otišao. Baš sa se uplašila. On je bio u košaru za veš. Ona je bila prazna, lijepo se uvalio i poklopio. Uživao je što smo ga mi kao ludi tražili, dozivali, ulazili, izlazili, on je bio sretan što se on tako dobro sakrio i nije mu bilo ni na kraj pameti da se on javi.“ – završila je gospođa Slavica.
