Tomislav Šutalo u saborskoj mirovini: “Zaboravio sam sve prestiže i vratio se svijetu prirode”
Tomislav Šutalo pronašao je svoj mir u mirovini te se vratio svijetu prirode. Oduvijek je bio, kako i sam kaže, vuk samotnjak, ali u mirovini se to promijenilo. Sada se druži sa svojim prijateljima na salašu gdje, također, uzgaja povrće i gdje ima pčele.
Tomislav (72) u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Prije mirovine, danas 72-godišnji Tomislav Šutalo bio je odvjetnik i, dva mandata, saborski zastupnik. Tijekom života bavio se karateom, ali s vremenom, zbog zdravlja i drugih interesa, karate mu je pao u drugi plan. Uživa provodeći vrijeme uz rijeku Karašicu osluškujući prirodu jer ona mu je nedostajala. U međuvremenu je naišao i na druge interese te je došao do toga da nema vremena više za sve što ga zanima.
Odradio je sve što je trebao na privatnom, poslovnom i društvenom planu
„Bio sam sudac, odvjetnik te aktivan sudionik u demokratskim promjenama. U prva dva saziva sabora, izabran sam kao narodni zastupnik da bih se nakon ta dva mandata vratio odvjetništvu. Može se reći da ‘zlorabim pravo’ na zastupničku mirovinu. Odradio sam ono što se smatralo da trebam privatno, poslovno i na društvenom planu. Bavio sam se i karateom te sam prije 50 godina, kao student apsolvent, osnovao ‘Karate klub Valpovo’“ – priča umirovljenik Tomislav.
Karateom se bavio i u mirovini te je prestao zbog srčane aritmije koja se dogodila prije dvije godine. To je bilo sanirano na vrijeme i sada je urednoga zdravlja. Iako se karateom više ne bavi aktivno, i dalje vježba na drug načine i naglašava da jako puno šeće i radi polusklekove na rukohvatima te se trudi ostati u dobroj fizičkoj formi. Jako se dugo bavio i ribolovom, ali otkako je naišao na druge interese, ribolov mu više nije prioritet. Karate i ribolov je zamijenio vrtlarstvom, pčelarstvom i druženjima.
Drago mi je što opravdavam svoje postojanje i u mirovini
„Imam salaš pokraj Karašice. Tamo vrtlarim, pčelarim i napišem pokoju pjesmu. Nakon što sam napustio tu arenu koja se naziva ‘borba za život’, kad se sve to stišalo, zaboravio sam sve prestiže i sjeo na obalu Karašice. Najednom sam shvatio da je to svijet koji sam pomalo i zaboravio i vratio sam se svijetu prirode – Božjem svijetu. Sada slušam ptice i tišinu. Tamo i vrtlarim za svoje potrebe i potrebe obitelji. Uzgajam sve ono što su uzgajale naše mame i bake. To su korjenasto povrće, salate, rajčice, paprike, patlidžane… Ma sve što uspijeva u Slavoniji. Osiguram zemljicu za svoju obitelj i onda mi je drago da ‘opravdavam svoje postojanje’ i u mirovini“ – ponosno govori gospodin Tomislav.
U mirovini se upustio i u pčelarenje. Sve je počelo tako što ga je prijatelj zainteresirao za tu aktivnost. Tada je naš sugovornik zanemario ribolov, ali ne svojom voljom. Zaključio je kako nema vremena razmišljati o ribolovu, a sam ribolov bez razmišljanja i pripreme nema smisla. Sada ima pčelinjak od 10 do 15 košnica, ovisno o situaciji i kaže kako se često bori s gubitcima. Od pčela uzima samo med jer nije educiran za ostale stvari kao što su peludni prah, propolis ili matična mliječ te to prepušta educiranijima od sebe za to područje. Med daje obitelji i kumovima, a nešto ostavi sebi.
„Moja profesija je bila profesija vukova samotnjaka. Takav mi je bio i sport. Karate je individualni sport. Definirao sam se uvijek nekako kao samotnjak. Zbog toga u mojim pjesmama, osim kiše, osame, ptica, tišine i poneke invokacije ljubavi iz mladosti, nema nečeg drugog. Moj društveni život se svodi na to da pozovem prijatelje na salaš. Priučio sam se kuhati ono što je u domeni kotlića. Čak sam na jednom neslužbenom natjecanju, kroz šalu ga zovemo svjetsko prvenstvo, bio prvi. Bila je to grahijada u Bistrincima i sam sam sebe iznenadio. Nisam više htio sudjelovati kako bih ostao neporaženi svjetski prvak. Sve u svemu, ne mogu se žaliti“ – završava gospodin Tomislav.
