Za teški fizički rad u polju i šumi te za šivaćom mašinom staža – nema
Cijeli svoj život 80-godišnja Katica Alapić dane je provodila kao težakinja u polju, odrađivala i najteže šumarske poslove kao jedina ženska radnica, dok je noćima bdjela nad šivaćom mašinom kako bi stigla na vrijeme dovršiti sve narudžbe. Godinu dana provela je i u njemačkoj tvornici oružja gdje je na strojevima proizvodila dijelove za lovačke puške, a bila je i „terenka“ u nekadašnjem zagrebačkom Informatoru. Unatoč tome, radnog staža više od pet godina nema, zbog čega prima obiteljsku mirovinu.
Katica Alapić foto: mirovina.hr
Iako je za kruh zarađivala poput muškarca, danas jedva preživljava od obiteljske mirovine.
Dovoze joj ručak
Rasporediti 1.900 kuna na čitav mjesec nimalo nije lako, a sve još težim čini uznapredovala šećerna bolest uz otežano kretanje uslijed desetljeća teška fizička rada. Doplatak za pomoć i njegu u kući od 500 kuna ukinut joj je jer čeka rješenje za osobnu invalidninu s kojom bi mirovinu trebala „podebljati“ s dodatnih 1.250 kuna. Osim režija i drva za ogrijev, baka Katica svakog mjeseca 500 kuna plaća i ručak koji joj dovoze iz Doma za starije i nemoćne s obzirom da si sama skuhati ne može.
“Pohađala sam žensku stručnu školu u Sunji i vrlo mlada počela raditi te navikla na neovisan život bez ičije pomoći. Jako sam voljela kuhati pa mi sada teško pada što ne mogu pripremati ručak po svom guštu, ali ovako je praktičnije. Bez supruga sam ostala 1995. godine i došla u Sisak gdje mi je sin od šupe za drva i graže napravio stan. On mi pomaže koliko može, a unuci su mi daleko. Dugo sam ignorirala bolest i to sve dok nisam pala u šećernu komu kada su mi izmjerili šećer 50. Nitko mi u obitelji nije bio šećeraš pa sam to teško prihvaćala. Sada od toga gubim vid, uzimam silne lijekove, a na noge jedva mogu. Obilazi me i patronažna sestra, mjeri mi šećer i tlak jer ne mogu ništa sama. Ipak, nedjeljom se znam spremiti za misu, oslonim se na bicikl i tako sat vremena putujem do crkve i nazad. Vjera me spašava, a ostalo vrijeme gledam vijesti i svađam se s našim političarima, jer me smeta što nitko od njih nema autoritet da nešto promijeni nabolje” – priča Katica Alapić koja je počela gubiti i pamćenje, ali događaje iz Drugog svjetskog rata neće zaboraviti dok je živa.
Preživjela u peći
“Tada sam živjela s bakom u Žažini gdje smo brat i ja proživjeli rat skrivajući se u prostoru zidane peći. Gladi nije bilo, kroz selo su prolazile sve vojske, a u našem su dvorištu imali kuhinju. Sjećam se jednog njemačkog vojnika koji me htio posvojiti, toliko me volio da je naredio svome psu da stalno bude uz mene i čuva me, a kada su odlazili, ostavili su nam svu hranu. Otac je bio u partizanima i za njega nismo ni čuli” , prisjeća se Katica koju obiđe te joj izmjeri šećer i Ivančica Velić, volonterka Građanske inicijative „Moj Grad Sisak“.
“Po potrebi dođemo obaviti razne poslove, od čišćenja i pranja veša do slaganja drva. Trenutno čekamo da nam prođe novi projekt, kada ćemo Katicu Alapić ponovno uvrstiti u naš redovni sustav”, kaže Ivančica Velić.
Inače, ova građanska inicijativa pomaže ukupno stotinjak starih i nemoćnih osoba na području Sisačko-moslavačke županije, ali i šire, s tom svrhom prema projektima zapošljava i dugotrajno nezaposlene osobe putem javnih radova, a trenutno su u potrazi za volonterima.
-
- Katica Alapić živi od suprugove mirovine (foto: J. Grgurić)
-
- Šećer mora mjeriti i po nekoliko puta dnevno (foto: J. Grgurić)
