Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
Kad uhvati vremena, najljepša Loto djevojka voli se povući na imanje koje joj je ostavio tata. Tamo ima kolibicu pa sjedne i sluša tišinu. Gleda u zelenilo, sluša fazane, nekad protrči i srna. Nerijetko i okopava vrt. Suzana Mančić napisala je i treću knjigu u kojoj je razotkrila sve tajne svoje obitelji.
Suzana Mančić, Foto: Privatni album
Najpoznatija loto djevojka ovih prostora, Suzana Mančić (64) već dvije godine je u mirovini. I dalje radi punom parom, a u mirovinu je otišla po sili zakona. Dane, priča, dočekuje kao i do sad, s osmjehom, život joj se nije promijenio. Puna je energije, planova i zakazanih obveza.
– Cijeli život sam bila slobodna umjetnica, i dalje tako radim i živim. Pojam mirovine u smislu usporavanja mi je nepoznat. Ipak, raduje me taj moj umirovljenički status, zaslužila sam ga nakon toliko godina rada – rekla je Mančić.
Ni u ovim godinama, udvarača joj ne manjka. Želja joj je lijepo starjeti, biti lijepa, njegovana i uvijek dotjerana starica, zdrava i nasmijana. Bez šminke i nepočešljanu ne može je se vidjeti čak ni dok ranim jutrom šeta psa. Uvijek je diskretno našminkana, tvrdi da svaka žena treba držati do sebe. Za to je zaslužna njezina pokojna mama Verica i jedna situacija iz mladosti. Suzana je, naime, bila na početku karijere, već su je ljudi poznavali i htjela je, onako u trenirci, izaći iz kuće. “Takva misliš van? A, ne! Dotjeraj se, ljudi su naviknuli vidjeti te lijepu na televiziji, ne možeš čak ni susjede razočarati“, rekla joj je mama.
Suzana je to zapamtila za cijeli život pa od tad ni po novine ne ide bez šminke. Iako već godinama ne vodi „Loto“ i danas je prepoznatljiva kao najljepša Loto djevojka. U međuvremenu je pjevala, glumila, vodila zabavne emisije, pisala knjige. Nakon „Neukrotivog srca“ i „Kao da sam sanjala“ napisala je i treću knjigu. U njoj se bavi obiteljskim tajnama jer, kako kaže, svaka obitelj barem jednu tajnu gura pod tepih. Ulomci knjige su i prije objave iscurili, te je voditeljica šokirala svojim tajnama; izjavom da je imala tri spontana pobačaja. Pobacila je, rekla je, tri sina.
Mogu se slikati s vama? Moja baka vas obožava!
Uvijek nasmijana Suzana ne skriva da njezin osmijeh ponekad nestane s lica. Bude zabrinuta kad vidi kako se mladi danas ponašaju pa nerijetko upozorava roditelje da paze što im djeca rade, da se bave s njima. Društvene mreže su, priča, dobre radi promocije, ali loše utječu na mlade ljude, posebice djecu. Najmlađi su povodljivi, vjeruju svemu. Da su njezine kćeri Natalija i Teodora sad male, zabranila bi im i Tic-Tock i Facebook, Instagram….
– Što će to djetetu od 10 ili 12 godina, ili još mlađem? Neka se igra s vršnjacima, priča s prijateljima, roditeljima… Čega će se, odrastajući ovako, jednom sjetiti, što će prepričavati? Moja generacija ima divne uspomene. I doista mislim, ako se imaš čega sjetiti u starosti, onda si bogat čovjek – kaže.
Zasmeta joj u toj priči oko mladosti tek bezobrazluk i bahatost. Svojim je kćerima bila autoritet, ali i prijateljica, zaštitnica… Znala ih je ih savjetovati, ali i kontrolirati. Najvažnije joj je bilo s njima uspostaviti odnos u kojem iskreno razgovaraju.
Suzana Mančić s kćerima Natalijom i Teodorom, Foto: Privatni album
– Moje su kćeri odrasle, pa su se sve pedagoške mjere zaboravile, ali bile su korisne. Treba razgovarati s djecom. Ali i kazniti ako ne posluša. Kod kažnjavanja morate biti dosljedni, i ne popuštati. Danas su djeca postala mali bogovi, moderno je govoriti i o dječjim pravima, dok se obveze ne spominju – govori.
Prihvaća nove generacije i neko drugo vrijeme koje, kaže, treba poštovati. Današnji su joj klinci slatki, kao i sva cika i vriska oko novih zvijezda za što tvrdi da je zaslužena. Veseli je što primjećuje da je nekultura i odnos prema starijima bez poštovanja u padajućoj putanji. Za nju su čuli i oni najmlađi, iako zapravo ne znaju čime se bavi. Onda im, smije se, bake, djedovi, mame, tate… objasne. Njezina karijera traje gotovo 50 godina i dosta je generacija koje itekako znaju što radi. Nerijetko joj ta mladost priđe i kaže „Mogu se slikati s vama? Moja baka vas obožava!“.
Iako i u mirovini puno radi, kad uhvati vremena, voli se povući na imanje koje joj je ostavio tata. Tamo ima kolibicu, pa sjedne i sluša tišinu. Gleda u zelenilo, sluša fazane, nekad protrči i srna. Nerijetko i okopava vrt. Imanje je, po tati, nazvala Aleksandar plac. Kaže kako je otac to zaslužio, jer joj je dao najljepše djetinjstvo.
– Prvih nekoliko godina mog djetinjstva imala sam astmu. Najvećim dijelom za ozdravljenje je bila zaslužna mama. Iako nismo živjeli u izobilju, sjećam se kako je satima stajala ispred robne kuće da mi kupi medu – prisjeća se.
I danas žali što je pred Goranom Markovićem ispala kukavica
Roditelji su je strogo odgajali, ali i obasipali s ljubavi. Još u prvom razredu osnovne škole stekla je prijateljice s kojima se i danas druži. Pred kraj gimnazije bila je članica grupe Trag. Radili su glazbu za predstave, snimili ploču, imali koncerte. Nastupali su na festivalima pa se inficirala estradom i prije nego je upisala studij prava. Sve ju je zanimalo osim matematike, a kako zapravo i nije znala što želi studirati, upisala je Pravni fakultet, koji je i završila. Njezin put do zvijezda počeo je 1976.
– Krenulo je na Subotičkom festivalu, ali kasnije nisam željela pjevati pop nego disco, što je tad bilo jako fora. U Češkoj sam dobila nagradu za interpretaciju – kaže.
Glumom se bavila 70-ih i 80-ih, igrala je u filmovima „Ćao inspektore“, „Jugoslavija“, „Žikina dinastija“…. I danas žali za ulogom koju joj je ponudio redatelj Goran Marković.
– Oduvijek sam željela glumiti u filmu, no nakon završenog probnog snimanja, nisam došla potpisati ugovor za film „Nacionalna klasa“. Goran Marković me je zvao, a ja sam se uplašila i odustala. Baš sam ispala prava kukavica – kaže danas.
Kao studentica se zaljubila u muškarca s kojim je otišla živjeti u Kuvajt. Prekinuli su nakon godinu dana pa se Suzana vratila doma. Nije htjela ovisiti o roditeljskom džeparcu, pa je sinkronizirala crtane filmove, snimala reklame… Kad su joj ponudili da vodi „Loto“, preko noći je postala velika zvijezda. Obožavatelji su joj slali na stotine pisama dnevno u kojima su joj nudili putovanja, traktore, ostavljali joj cvijeće pred vratima stana, spavali u liftu…
Suzana Mančić i suprug Simeon, Foto: Privatni album
– Znam da sam oduvijek muškarcima bila kao magnet, ali nikad sebe nisam vidjela kao ljepoticu. Ne bih se usudila prijaviti za natjecanje za Miss, iako su mnogi i danas uvjereni da sam bila službena Miss Jugoslavije. Ljepota je uvijek dobro došla, ali bez velikog rada i discipline nema rezultata. Zato sam sve karte stavila na trud i rad. Ali, volim tu predstavu o sebi, volim biti dotjerana. Neću svaki dan stavljati trepavice i ne znam što sve, ali čim se dotjeram, ljepši mi dan – priča Suzana.
Pandemija je ostavila trag, izgubila sam dvoje dragih ljudi
Bivšeg supruga Nebojšu Kunića, s kojim ima kćeri Nataliju i Teodoru, upoznala je u kriznim trenucima. Ona je patila radi nesretne ljubavi, on se razvodio. Tješili su jedno drugo, a njihova je prijateljska veza završila brakom. Živjeli su na Cipru, a potom u Moskvi. Suzani je bilo teško priviknuti se na Rusiju, nije znala ni riječ ruskog… Vratila se sredinom 90-ih, nakon što se razvela. U tom periodu je patila od depresije i išla je kod psihologa. Ona je inicirala razvod jer joj je Nebojša govorio da više nije ni lijepa, ni mlada i da ima sreću što ju je on oženio jer inače je više nitko ne bi htio.
– U jednom trenutku sam shvatila da oboje zaslužujemo bolje. Često sam bila sama, naviknula sam se na samoću, a nisam željela – govori Suzana.
Sreću je našla s grčkim biznismenom Simeonom Ocomokosom. Prije nego su se vjenčali dugo su bili u vezi. Skoro 20 godina svako malo putovala je u Athenu, gdje Simeon živi, ili je on dolazio k njoj. Potpisala je predbračni ugovor kako ni na koji način ne bi ugrozila nasljedstvo njegove djece. Njegov novac joj, kaže, ne treba, naučila je raditi i zaraditi za sebe. Neugodno je iznenadila sve umirovljenike izjavom da mjesec ne može izgurati bez 2000 eura. No, ona zaradila, ona i potrošila.
Nedavno se napokon i cijepila. Voditeljica je, naime, lani u studenom preležala koronu, ali dugo je imala antitijela. Poštovala je sve mjere, masku je stavljala kad god bi bila među ljudima. Izolaciju je dočekala umorna i zapravo se dobro odmorila. U lockdownu je bila s kćerima, dok joj je suprug cijelo vrijeme bio u Grčkoj.
– Jedva čekam da se vidimo, jer razdvojenost ne valja. Ipak, mislim da bi bilo puno gore da sam ostala s njim, a ne s kćerima. Kao da smo s tom koronom dotaknuli dno života i sad polako isplivavamo. Pandemija je ostavila trag na svima nama, posebice na onima koji su izgubili drage ljudi. Ja sam izgubila dvoje. Ali vratit će se sve na svoje, i to će proći – završava Suzana.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
