Strastveni 87-godišnji bajker: “Na motoru sam se rodio, na motoru ću i umrijeti”
Ovom 87-godišnjaku nijedan dan ne prođe da ne sjedne na motor. Aktivan je vozač više od 70 godina, a ljubav i strast prema limenim ljubimcima, što na dva, a što na četiri kotača, pretočio je u posao. Kao instruktor i vozač, sakupio je 48 godina radnog staža, a vozio je i prve motokros utrke na prvenstvu bivše Jugoslavije…
Boško Đukić (87) ne odvaja se od motora Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
“Na motoru sam se rodio, na motoru ću umrijeti” – kroz suze nam govori 87-godišnji Boško Đukić, zvani Đada. Iako u devetom desetljeću života, s motora ne silazi pa je i na naš susret došao s jednim od nekoliko ljubimaca iz svoje garaže. Sve je počelo kada je imao samo 15 godina, a vrlo brzo nastavilo se na prvim motorističkim utrkama ondašnje Jugoslavije. Ta ga strast drži još i danas.
Prvi motor donio u vreći na biciklu iz obližnjega sela
“Prvi put sam sjeo na motor 1948. godine kada sam počeo izučavati automehaničarski zanat. Sjećam se kao da je bilo jučer. Cijeli život zanimali su me motori i auti pa sam tu ljubav spojio s poslom. Nakon što sam završio školu, bio sam instruktor vožnje u vojsci, radio kao instruktor, a više od 30 godina vozio sam autobus u sisačkom Auto prometu. Od moje generacije šofera i konduktera, nitko nije živ osim mene. Nikomu nisam bio na sprovodu, a rekao sam im da ni oni meni ne dolaze. Je li pošteno? U mirovini sam 28 godina, a imam 48 godina beneficiranog radnog staža” – priča 87-godišnji gospodin Đada.
Vozačku obnavlja, ovisno na koliko mu je produže. Nekada na pet, nekada na tri godine… Sadašnja mu istječe u prosincu ove godine, a nada se da će dobiti produljenje na dvije godine. Vozit će, kaže, dokle god bude mogao.
Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Po prvi motor, prisjeća se, išao je u obližnje selo, a donio ga je u vreći na biciklu. Rama je bila na leđima, kotači na guvernalu, a mašina u vreći. Trebalo je imati novca, pa je motor s drvenim kotačima, bez brzina, sastavio sam. No, unatoč manjkavostima išao je 40 kilometara na sat. Posjeduje i jednog oldtimera, BMW iz 1955. godine s prikolicom za suputnika. To što mu se vrijednost kreće i do deset tisuća eura posebno ga ne zanima, jer mu je draži u garaži.
Dvije velike prometne nesreće
Motokros utrke krenule su početkom 60-ih godina i bile su prava atrakcija. U Starom gradu u Sisku održavalo se prvenstvo Jugoslavije. Vozilo se kroz šumu i rijeku, skakalo preko brda, no adrenalin je za Đadu bio jači od svake opasnosti. Pamti i cestovne utrke kroz centar grada, a najviše po curama koje su padale na vozače. Izostale nisu ni nagrade. Pokazuje nam tako i fotografiju kojom potkrepljuje sve o čemu govori…
Đada na prvenstvu Jugoslavije u motokrosu Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Kroz više od 70 godina vozačke karijere, pamti dvije velike nesreće koje su ga zadesile. Jednu dok je vozio autobus, a drugu prošle godine na motoru.
“U Velikoj Gorici pijani vozač zabio se u moj autobus. Nesreća je bila toliko strašna, da niste mogli razaznati tko je muško, a tko žensko od putnika iz toga auta. Od silnog stresa automatski sam dobio šećer, zbog čega sam na inzulinu i dan danas. Drugu veliku nesreću imao sam lani na motoru i jedva sam je preživio. Automobil se prestrojavao preko pune crte na uzbrdici, zakačio me i vukao za sobom pet metara. Spasila me kaciga. Završio sam u bolnici i mislili su da se neću izvući. Imam šav s kopčama preko cijelog trbuha” – priča strastveni 87-godišnji motorist, apelirajući na vozače da paze.
Ipak, Đada će pamtiti samo najljepše dane, pa tako nijedan od onih koji dolaze neće proći bez motora.
