Nedjeljom kod Kovačića je uvijek zanimljivo. Tata obavi kupovinu prema naputku svoje drage supruge, a onda ona zajedno s dvije kćeri pripremi ručak. Najstariji sin Mislav ima zadatak da nikome nikad nije prazna čaša i da nakon poslijepodnevne kave odvede djeda Hrvoja na autobus. Djedu su to posebni trenuci u tjednu, jer je naučio u svojih 75 godina da je najljepše provedeno vrijeme ono kada se smiješ, a upravo su takva ta druženja nedjeljom, ispunjena smijehom. Dogodi se nekakav poseban sklop između tri generacije Kovačića iz kojeg se iznova rode nove zgode za prepričavanje tijekom sljedećeg nedjeljnog ručka. Jedna od priča koja će se zasigurno prepričavati i na druženjima koja se ne događaju nedjeljom jest i priča o tome kako je djed Hrvoje po mećavi propješačio 3 km jer nije imao mobitel.
Dogodilo se to prošle zime. Toga dana je zubato sunce obasjavalo gole krošnje drveća, a niska temperatura grizla je obraze. Na ulici toga dana nisi mogao sresti puno ljudi, a one koje bi sreo bi bili umotani u vunene kape i šalove s rukama u džepovima i s namjerom da što prije uđu u toplu prostoriju. S takvom situacijom vani, posebno je slatko bilo kod Kovačićevih. Cijelom kućom širio se miris pečene pure s mlincima (i krumpirima!), a okupljene je grijalo kuhano vino s narančama. Prava zimska idila, reklo bi se.
Smračilo se nakon deserta i kave
Nakon deserta i kave, kad se već smračilo, veselje je poraslo jer je vani počeo padati snijeg. Bio je to prvi pravi krupni snijeg te godine, a takav snijeg u svakome od nas pobudi barem tračak sreće, uspomenu na djetinjstvo kada je takav snijeg značio cjelodnevno grudanje i sanjkanje sljedeći dan. U takvom euforičnom trenutku djedu se poželjelo ići doma, svjestan da ako ostane makar još 20 minuta, to će imati strašne posljedice na njegov put autobusom do Zaprešića. Mislav je izvukao auto iz garaže i upalio grijanje „do kraja“, kako bi djedu bila što komotnija vožnja. „Sigurno ne želiš da te odvezem skroz do doma? Pa vidi kako pada!“, pomalo zabrinuto upitao je Mislav djeda. „Ma budi bez brige, jednom kad sjednem u bus na svome sam.“, odlučno će djed Hrvoje, „Bolje to vrijeme potroši na učenje!“. Cesta još nije bila u potpunosti bijela, ali se osjetilo zamjetno manje automobila na ulicama. Na Črnomercu je Mislav još jednom upitao djeda hoće li da ga odvede skroz do Zaprešića. „Ma ne budi lud, budu narajcali grijanje u busu i baš bu mi lijepo gledat kak pada!“, veselo će djed.
Netom nakon što je Mislav otišao, djedu Hrvoju stiže i bus. Vozač je otvorio prva vrata i traži da mu se pokažu karte. „Kud baš sad, kaj ne vidi kak’ snijeg pada?“, kaže Hrvoje sebi u bradu, tražeći po jakni svoj novčanik u kojem ima svoj umirovljenički pokaz. Hladan znoj ga je oblio kada je shvatio da njegovog novčanika nema, iako je vani i ovako već bilo hladno. Provjerio je još dvaput sve džepove koje je imao na svojoj jakni, ali novčaniku ni traga! Okrenuo se i vratio istim putem do mjesta gdje ga je Mislav ostavio, ne bi li ga kojim slučajem pronašao na podu, ako mu je možda ispao. Ništa! Kada je shvatio da mu je očito novčanik ostao na Trešnjevci, kod sina i snahe doma, odlučio je ispričati se vozaču autobusa i zamoliti ga da ga pusti do Zaprešića. Kada dođe doma će onda nazvati svog sina pa će već nekako doći do svog novčanika. Bio je to zaista genijalan plan do trenutka kada je Hrvoje shvatio da mu je bus – otišao. Hrvoje se primio za glavu i nekoliko puta negativno klimnuo glavom. Što je njemu ovo trebalo, snijeg postaje sve gušći!
Pred djedom su bile dvije opcije
Imao je dvije opcije: čekati 40 minuta na cičoj zimi i gustom snijegu novi bus, pa isprobati strategiju simpatičnog i smrznutog djedice koji će zamoliti za besplatnu vožnju do drugog grada; ili ići pješke do Trešnjevke – tako će doći do novčanika i Mislav će ga odvesti doma. Nije prvi put da bi išao pješke od Črnomerca do Trešnjevke, a za lijepa vremena trebalo mu je otprilike 50 minuta, stoga mu se pješačenje činilo prilično logično. I krenuo je! Nebrojeno puta su mu prolazile Mislavove riječi kada ga je nagovarao da ga odvede do doma. Sam je sebi bio smiješan. Što bi sad dao da dobije još jednu priliku odgovoriti Mislavu na to pitanje. Nakon 30 minuta hoda više si nije bio smiješan. Kaput mu je već bio prilično mokar, a kapa mu više nije bila dovoljan štit od velikih bijelih pahulja. Na ulici nije bilo više nikoga, bila je noć i ljudi su bili na toplome, nikoga na vidiku koga bi zamolio da ga odbaci do Trešnjevke. Tek što se približio nekoliko ulica do Kovačića, počeo je puhati snažan sjeverni vjetar, koji osim što je bio izrazito hladan, nosio je i pahulje snijega na sve strane i Hrvoje više nije mogao ni vidjet gdje hoda.
Kako su se samo začudili Kovačići kada im je u 7 navečer netko pozvonio na vrata! Uljuljkani u tople deke ispred televizora nisu nikoga očekivali, a pogotovo ne kada je vani ovakav armagedon. Najmlađa kći, Petra, otrčala je do vrata i pogledala kroz špijunku: „Došao je deda!“
Deda bi stvarno trebao nabaviti mobitel!
„Ma što?!“, uzviknuli su skoro svi u isti glas i krenuli prema vratima. Petra je otvorila vrata i imali su što vidjeti – djeda potpuno mokrog i promrzlog s osmijehom na licu koji govori: „Kakva sam ja budala! Ostao mi je novčanik kod vas i nisam mogao u bus. Mislio sam da je najbolje da se sam vratim po novčanik, ali više nisam siguran koliko je to bila dobra ideja.“
„Pa jesi ti normalan? Zašto nas nisi nazvao? Došao bi netko po tebe?“, glasno će Krešo, Hrvojev sin. „A kako da vas nazovem? Kartica za telefonsku govornicu mi je u novčaniku, a novčanik kod vas!“, ironično će Hrvoje, „Nisam vas imao kako kontaktirati!“
„Jao deda“, ubacio se Mislav, „pa živimo u 21. stoljeću, fakat bi si trebao nabaviti mobitel“.
„Pa znaš što? Palo mi je to na pamet dok sam pješačio sada! Nečemu služe i ti mobiteli, sunca im!“, kaže Hrvoje skidajući svu mokru odjeću sa sebe, „Čak sam i prošao pokraj nekog VIP plakata na kojem je pisalo ‘Uzmi djedu’ mobitel i telefon, nisam mogao vjerovati kako mi se plakat narugao!“ Mislav mu odgovara: „Da, čuo sam i ja za to! Ne treba tebi nikakav skupi mobitel kao meni, a imaju sad te neke mobitele baš za starije ljude, s tipkama i velikim slovima, baš što ti treba!“
Djed Hrvoje sigurno je stigao doma, a već sljedeće subote dobio je novi mobitel iz VIP-a. Od tad više nikad nije trebao pješačiti po mećavi kako bi došao do nečega što je zaboravio, sada samo nazove i netko mu to donese.
__________________________________________________
Tekst je nastao u sklopu suradnje mirovina.hr native studija i VIP-a
