Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
Proslavljeni umjetnik mirovinu shvaća kao puku formalnost. Osjeća se kao da ima 200 godina, toliko je intenzivno živio. Umjetničkih djela koje je stvorio, netko ne bi napravio za dva života. Njegova izložba iz Gliptoteke seli se u Sisak, a Lupino će i ovaj put darovati potrebite
Lupino s majkom koja mu je, kaže, sve na svijetu, Foto: Privatni album
– Najdraže mi je družiti se sa starijim ljudima. Sretan sam kad mi nepoznata bakica da kompliment, kad sjednemo i pričamo. Stariji ljudi i djeca, s njima se najviše družim. Ovo između je sve ljubomorno, zavidno, frustrirano. Pojmovi su to koji nikad ne dolaze od starijih ljudi niti od djece, oni toga nemaju u sebi. Samo od nerealiziranih ljudi – kaže Stephan Lupino (69).
Zato će svojih sedam vintage fotografija pokloniti da se prodaju za djecu koja su najugroženija. Njegova izložba u Gliptoteci, naime, u organizaciji Matice hrvatske Sisak, a uz potporu Sisačko-moslavačke županije, seli u Sisak. Otvorit će se 18. rujna u tamošnjoj Strukovnoj školi. Naslovljena s “Umjetnost u vrtlogu strasti, nemira i napetosti” Lupinova je to donacija Sisku. Njome želi ljudima oplemeniti bremenit život uvjetovan potresom, makar na trenutak skrenuti im misli na umjetnost. Lupinova izložba je uvod u niz drugih događanja koji očekuje Siščane.
Svestrani umjetnik karijeru je započeo erotskim fotografijama. Proslavio se u svijetu i uvijek okretao nečemu novome. Radio je stolice, križeve, bavio se i kiparstvom. Po njemu je nazvan cijeli pravac – lupinizam. Osmislila je to 2012. Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i novinarka.
Ne izgledam kao nježnica, ali osjetljiv sam na slabije
– Rekla je da je sve tako originalno, toliko ispred vremena da me nema kamo smjestiti. Kod nas je problem što kustosi i kritičari znaju ono što nauče u školi i vide što umjetnici rade. Pa kažu to je kao Picasso, Rodin… uvijek trebaš sličiti na nekoga da bi o tebi pisali. Kad si kao ja, onda se pogube – priča Lupino.
Ipak, o njegovoj izložbi u Gliptoteci pisalo se posvuda. O njoj se govori kao o najvećem uspjehu ovog ljeta, njegova i Kožarićeva bile su dvije najistaknutije izložbe, iznimno velike posjećenosti. Lupino je primio mnoge čestitke, no samo jedna ga je dirnula, kako se kaže, do ruba. Mamina.
– Uz djecu, mama mi je sve. Ima 92 godine i u domu je. Jako je voljela moj posao. Svi naši poznati dolazili su tad u Varaždin da ih slikam, a mama im je kuhala. Bila je najsretnija kad sam dovodio lijepe žene doma i slikao ih. Onda je spremala razna jela, kolače… Brine je ovo što sad radim. Svako malo kaže “Toliko se muči, bojim se za njega da se ne potroši” – govori Lupino.
Iako fizički ni najmanje ne podsjeća na nježnicu, jako je osjetljiv na djecu i starije. Kad je tek kretao u javni život, njegov je odnos prema starijim kolegama bio zatvoreniji. Sad se, priča, otvorio, senzibiliziraniji je prema starijim ljudima. Stekao je veliko životno iskustvo, stoga mu je još teže kad vidi sirotinju.
Mick Jagger i ekipa bili su mu na promociji knjige
– Rasplačem se kad vidim bakicu da kopa po kontejnerima, da se stari ljudi muče. To ne mogu gledati, nisu to zaslužili. Nisam više onaj nekadašnji Lupino. I prije sam bio takav, ali na van sam se drugačije predstavljao. Ne može humanost nitko usaditi u tebe. I to odjednom. Ona živi u svakome od nas, kod nekih se s vremenom i razvija. Gdje god radim, uvijek izdvojim za djecu i starije – priča.
U svijet je otišao 1975., jer mu Jugoslavija nije bila dovoljna. Htio je osjetiti kako se živi u svjetskim metropolama, a prva postaja bila mu je Rim. Tamo je radio kao tjelohranitelj, imao je i svoj karate klub. U London je otišao naučiti engleski, a potom otišao na krajnji cilj – New York. Tamo je studirao glumu, kratko vrijeme radio kao model i naposljetku proslavio se snimajući noćni život grada. Iza njega su tisuće umjetničkih fotografija s kojih se smiješe prve face svijeta – Naomi, David Bowie, Billy Idol, Madonna i ekipa. Na promociju njegove knjige “World” došli su Christopher Walken, Frank Zappa, Mick Jagger…
S Naomi Campbell, Foto: Privatni album
Početkom 90-ih rasprodao je američku imovinu te novac uložio na burzu. Postao je milijunaš, no nakon terorističkog napada na WTC njujorška burza je skrahirala i Lupino je izgubio 1,2 milijuna američkih dolara. Tada je shvatio da može i bez novca pa se posvetio projektima s dušom, onima koji nose životnu vrijednost davanja i suosjećanja za druge. Krenuo je s projektom “Moji anđeli” u kojem su mu modeli bili djeca s posebnim potrebama. Gdje god je mogao, isticao je da mu je to uljepšalo život. S izložbom njihovih portreta obišao je cijelu Hrvatsku i prikupljao pomoć kako bi im olakšao svakodnevicu. Pomagao je i skupljao donacije za bolesnu djecu od malignih bolesti u Klaićevoj bolnici.
– Osjetljiv sam na ljudsku patnju, humanitarno mi je najvažnije – kaže.
U mladosti nije imao uzore. Tvrdi da ne bi uspio, da ih je imao. Volio je ljude koji rade, puno stvaraju, ali nije bio ničiji fan. Ako imaš uzor, pojašnjava, ne možeš biti svoj, kopiraš ih, svjesno ili nesvjesno.
I dalje sam kao mladić, stari Samuraj u duši
– Nisam nikad htio biti kao netko, nisam ni te Akademije pohađao, trošio svoje vrijeme tamo. Stvarao sam, stvaram i idem dalje, ne zadržavam na jednome, uvijek radim nešto novo – priča Lupino.
Njegove skulpture su izložene diljem svijeta i svrstavaju se među vrhunskim djelima svjetske moderne umjetnosti. Tek kad se realizirao u svijetu, našao je i uzor, danas se divi Majki Terezi. Pomaže kome može, žali što ne može i više. U autu uvijek ima hrpu korisnih sitnica i rado ih podijeli. Nije težak ni na novcu, daje koliko ima. Posebice u vrijeme blagdana prtljažnik nakrca bombonijerama, čokoladama, pa kad vidi bakicu, obraduje je slatkim poklonom. Jedna, prisjeća se, nije znala kako bi mu zahvalila.
I Lupino je već službeno u mirovini no shvaća to kao puku formalnost. Osjeća se kao da ima 200 godina, toliko je intenzivno živio. Umjetničkih djela koje je stvorio, netko ne bi napravio za dva života. Ima, kaže, i previše. Strašno mu je i pomisliti na mirovine od kojih ljudi žive. Nije mu jasno kako im uspijeva. Osim posla, energiju mu daje i sport kojim se bavi od djetinjstva.
Stephan Lupino, Foto: Privatni album
– I dalje sam kao mladić. Treniram karate, Zen, jogu… Sensei sam, učitelj, tako me puno ljudi zove. Stari Samuraj u duši – govori.
I kao mladić bio je pravi zaljubljenik u sport, a bavio se hrvanjem, kajakom na divljim vodama, a u spustu je bio juniorski prvak Jugoslavije. Potom se od svoje 16. godine bavio karateom, a 1972. postao je neslužbeni svjetski prvak u Nambu Sankukaj stilu na svjetskom prvenstvu u Parizu. Svoje sportsko umijeće nije zloupotrebljavao. Ne skriva da se tukao, ali uglavnom je to bilo zato što je štitio nekog slabijeg, mlađeg. Ni kao klinac nije mogao gledati da trojica tuku jednoga, pa je uskakao u pomoć. Danas pomaže na druge načine, za slabije, nemoćnije… uvijek je tu.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
