U starim opancima po snijegu s jednom pločicom do škole putovali kilometrima
Dok današnje generacije učenika za prve razrede osnovne škole trebaju i po nekoliko pari tenisica te nove torbe prepune knjiga i pribora, oni su pješačili kilometrima u starim opancima po snijegu i imali samo jednu pločicu i pisaljku. Od literature je postojala tek jedna knjiga, a za obući jedno odijelo koje se nosilo po svim vremenskim uvjetima.
Nikola Orešković školovao se u ličkoj Širokoj Kuli foto: Jasmina Grgurić/Mirovina.hr
Dvogodišnjeg osnovnog školovanja po završetku Drugog svjetskog rata u ličkom selu Široka Kula kao da je bilo jučer prisjeća se 81-godišnji Nikola, deveto dijete u obitelji Orešković. Do škole nije bilo lako doći, živjelo se teško pa je tadašnji obavezni četverogodišnji program u njegovu mjestu „zguran“ u dvije godine.
Kožune bi “krali” od odraslih
„Kilometrima smo pješačili seljačkim makadamskim putevima. Grabili bismo snijeg do koljena, a u svemu tome uživali. Istina, bili smo više bosi nego obuveni, a nosili smo samo jedno odijelo sačinjeno od konoplje i lana sve dok se ne uništi. Imali smo opanke i ličke čarape, a tko je uspio nabaviti imao je gumene opanke borovačke tvornice Bata. Sve što bismo smočili sušilo se na vatri za drugi dan. Kada je bilo jako hladno, od odraslih bi uzimali kožune, kožne prsluke koji se nisu radili za djecu i bili bi nam veliki, ali topli. Znali smo ih stavljati na sanjke, a sa sobom smo nosili pločicu s pisaljkom i bukvar, jedinu knjigu iz koje smo učili. Bio sam dobar učenik, slušao sam na nastavi, a kasnije sam otišao iz Like kako bi završio zanat. Bilo nas je puno djece pa se dugo čekala obavijest o slobodnome mjestu za daljnje školovanje u Zagrebu. Kada je napokon na mene došao red, otišao sam, ali mi otac nije mogao plaćati dom jer smo bili jako siromašni pa sam došao u Sisak kod brata živjeti i školovati se. Završio sam industrijsku školu, izučio se za strojobravara i radio u Rafineriji“ – ispričao nam je Nikola Orešković koji danas živi u domu za starije od iznadprosječne mirovine.
Do osnovne škole u Budaševu danas 86-godišnji Pažur Stevo kao dječak putovao je iz svoga sela i nazad svaki dan šest kilometara. I tako četiri godine. Bilo je to početkom Drugog svjetskog rata kada su konji vukli vagone, a već tijekom školovanja išlo se raditi na poljoprivredna državna dobra.
Film Vlak u snijegu vraća nas u nekadašnje vrijeme školovanja i putovanja (Screenshot)
Kao djeca kopali repu
„Snijeg je znao biti preko koljena pa su ga prtili kako bismo se mogli probiti do škole, a nekada to nije bilo ni moguće, što nas je veselilo jer smo ostajali u svojim kućama. Na putu smo znali viđati i divlje životinje, zečeve i lisice, ali nije bilo neke veće opasnosti jer smo uvijek išli u skupinama. Danas su djeca zaštićenija i bezbrižnija, što je bolje. Mi smo ujutro išli u školu, a popodne svaki dan radili teške fizičke poslove, kopali repu s malim motikama, slagali sijeno, plijevili pšenicu i sve drugo što smo mogli. Nakon četiri godine osnovne škole, išao sam u stočarsko- poljoprivrednu školu, radio na državnom dobru te upisao kasnije i srednju školu tehničkog smjera. Prvu radnu knjižicu dobio sam s 14 godina, imam 40 godina staža, od čega sam u sisačkoj Željezari odradio 28 uz beneficirani radni staž“ – prisjeća se Stevo Pažur, u mirovini već 35 godina.
Ljeti bosi, a zimi u opancima
Šest kilometara iz Lukavca do najbliže škole svakog je dana pješačila i 78-godišnja Marica Čunčić koja je sa sobom uvijek nosila štap. Sjeća se i snijega do koljena kojeg je gazila u opancima, ali i zadirkivanja dječaka pa je često znala bacati i pritom razbiti svoje pločice za pisanje. A često je išla na čelu dječje kolone.
„Ne mogu reći da je bilo opasno, ali je svaki dan tog putovanja predstavljao avanturu. Većina nas je živjela u neimaštini, a za toliko pješačenja nismo imali adekvatnu obuću. Ljeti bismo hodali bosi da uščuvamo obuću, a zimi nosili opanke bez obzira je li kiša ili snijeg. Cipele su imali samo imućni, tenisice nisu postojale, a jedni opanci nosili su se dok se ne raspadnu. Danas je komotnije i školovati se i putovati. Djeca se žale na putovanje, a mi autobus tada nismo ni vidjeli. Zadaća se pisala na pločice, s jedne strane su bile kockice, a s druge crtice i imali smo samo to i pisaljku. Bili smo sirotinja i išlo se u školu u onome što si imao. Jedva smo čekali da možemo bosi – sjeća se Marica Čunčić.
