Skromni Mirek prvi puta u životu ima novac za hranu

Mirek Vrbančić u dubini sela Greda nedaleko od Siska više od dva desetljeća živi sam, u krajnje nehumanim uvjetima, i to bez ijedne kune primanja. Radio nije nikada, a čitavo vrijeme preživljavao je jedino od poslova po selu za koje je od susjeda, umjesto novca, zauzvrat tražio – hranu. Unatoč tomu, u sustavu nikada nije bio, jer nije ni znao na koja vrata pokucati.

Mirek Vrbančić živi u nehumanim uvjetima Foto: Jasmina Grgurić/Mirovina.hr

Još jedno zaleđeno jutro. Sjedamo u kombi s djelatnicima sisačkog Crvenog križa, Igorom Čičkom i Mirom Smajom koji su krenuli obići novog korisnika u dvadesetak kilometara udaljeni dio okolnog sela Greda. Vozimo sporo zbog snijega i poledice na cesti pa se udaljenost čini barem dvostruko duža. Žalimo se na zimske uvjete, no kada se uskom, zametenom prometnicom konačno probijemo do odredišta, shvatimo koliko je lijepo u toplom vozilu.

Bez struje i vode na zemljanom podu

Na vratima, sklepanima od trošnih dasaka poput onih u nekoj staroj šupi, dočekuje nas Mirek Vrbančić. Uvodi nas u svoj više nego skromni dom, malenu trošnu kućicu koja prijeti potpunim urušavanjem, a u kojoj nema ni struje ni vode. Boravi tek u jednoj sobi sa zemljanim podom, dok mu druga služi kao ostava za drva. Razgovara s nama dok podiže poklopac s lončića na peći čekajući da zakuha voda za tjesteninu koja je danas na jelovniku. Pitamo ga što inače jede, a on nam odgovara kako najviše voli kada si svakog dana može priuštiti  toplu juhicu.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

U dubini sela živi tako već više od dva desetljeća, sam, u krajnje nehumanim uvjetima, i to bez ijedne kune primanja. Radio nije nikada, a čitavo vrijeme preživljavao je jedino od poslova po selu za koje je od susjeda, umjesto novca, zauzvrat tražio – hranu. Nešto za pojesti jedino je što je i imao. Unatoč svemu, u sustavu nikada nije bio zabilježen, jer nije ni znao na koja vrata pokucati i prijaviti se za neophodnu pomoć i ostvarenje svojih prava.

‘Da mi je samo jedan kontejner’

“Drva imam, za jesti imam i živ sam. Mama mi je poginula 1985. godine, a otac umro deset godina kasnije i od onda ovdje živim sam. Imam sestru na drugom kraju županije, u Gvozdu. Znao sam kod nje biti nekoliko dana i krenuti pješice kući prema Gredi. Nikada nisam imao nikakva primanja, a jednom sam kratko radio u pilani. Obavljao sam razne poslove kod ljudi za hranu, nisam želio novce, a nekada su mi znali sami nešto donijeti. Pilio sam drva, pravio parkete, drobio plastiku i pomagao u građevinskim poslovima. Snalazio sam se koliko sam mogao. Kuća se urušava, možda još ove godine izdrži pod ovim snijegom. Vidim i sam da nešto moram poduzeti i otići. Teško mi je, iako sam svjestan da je jako loše, ali ovdje mi je dom. Kada bi mi dovezli kontejner postavio bih ga tu, stavio u njega krevet, peć i stol. Meni je dovoljno” – priča nam skromni Mirek dok nam pokazuje raspadajuće zidove i strop.

Upravo zbog njegovog slučaja, kakvih u Hrvatskoj ima na tisuće, neophodan je institut nacionalne mirovine koju Vlada planira uvesti krajem 2020. godine. Riječ je o zajamčenim primanjima za starije osobe koje nisu ostvarile minimalni radni staž, a kako ne bi živjele od socijalne pomoći. Na Mirekovu životnu situaciju Gradskom društvu Crvenog križa Sisak nedavno su ukazali iz mjesnog odbora Greda.

Osim ručka, Jagica Lipak svaki dan čeka i „porciju“ razgovora

“Naši su djelatnici hitno reagirali, obišli gospodina Mireka i odveli ga na Centar za socijalnu skrb, gdje se prijavio i ostvario pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, a dobio je i jednokratnu pomoć u vrijednosti 2.000 kuna od čega mu je kupljena peć na drva. On je sada naš korisnik, pomažemo mu i o njemu vodimo brigu tako da mu dovozimo hranu, higijenske potrepštine i odjeću. Također, u suradnji s Gradom Siskom pokrenuli smo rješavanje njegovog stambenog zbrinjavanja, jer ovdje više nema uvjeta za život. Vjerujemo da će i taj segment vrlo brzo biti riješen – kaže ravnatelj sisačkog Crvenog križa, Igor Čičak.

Više ne ovisi o teškim fizičkim poslovima

Bolesni majka i sin preživljavaju s kućnim budžetom manjim od hrvatskog minimalca

A koliko Mireku Vrbančiću sve ovo znači, najbolje govori činjenica da po prvi put u životu ima novac s kojim si sam može kupiti hranu, a da pritom ne ovisi samo o obavljanju teških fizičkih poslova poput cijepanja drva u šumi te milostinji dobrih susjeda koji su mu priskakali u pomoć. Najviše se raduje, ističe, zbog nove peći koja ga u raspadnutoj kući čuva od smrzavanja i na kojoj si svakodnevno nešto kuha.

“Novu peć sam montirao, zlatna je i odlično grije. Dio drva sam dobio, a dio kupio. Režije nemam i nikada ih nisam plaćao, a 800 kuna socijalne pomoći trošim najviše na hranu” – rekao nam je Mirek Vrbančić, zahvalan na pruženoj pomoći, dovikujući na odlasku za nama iz svoga dvorišta da ga što prije – posjetimo opet.