Sjećanje na herojski grad: Kako su nastali vukovarski Vodotoranj i Borovo Naselje?
Kako se u Vukovaru živi danas znamo, a ono što smo prolazili u vrijeme Domovinskog rata nikada nećemo zaboraviti, stoga donosimo i neke već pomalo usnule uspomene od 1930-ih kada je osnovana prva tvornica obuće, nedugo kasnije i radničke zgrade, a potom i restorani, klubovi, bazeni…
Kraj radnog dana u Borovu (Foto: “Vukovar i okolica u prošlosti”)
Žrtva Vukovara iznova priziva tužna, ali i ponosna sjećanja na slamanje hrvatske obrane grada u Domovinskom ratu. I ove godine kolona sjećanja okuplja ljude iz svih krajeva Hrvatske. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje sada se obilježava kao državni blagdan i neradni dan. Dočekali smo 31. obljetnicu pada Vukovara, a prije dvije godine je dovršena i obnova simbola otpora i obrane Lijepe naše, 50-metarskog vukovarskog Vodotornja.
-
- Vukovarski vodotoranj u nastajanju
-
- Gradnja je počela 1964. godine
-
- Bio je to jedan od najvećih objekata te vrste u Europi
Restoran do 1970. godine
Čelična konstrukcija Vodotornja slika je ratnih razaranja, oštetilo ju je na stotine direktnih udaraca granata pa su radnici imali težak posao na obnovi. Tragovi razaranja na Vodotornju ostavljeni su kako se povijest nikada ne bi zaboravila. Prilika je to da se podsjetimo i njegovih početaka.
Naime, najpoznatiji hrvatski spremnik vode građen je od 1964. do 1968. godine kao zamjena za dotadašnji vodotoranj nedostatnih kapaciteta iz 1913. godine. Izgradili su ga radnici zagrebačke Hidrotehne u gradskom perivoju na ulazu u Mitnicu. S kapacitetom od 2.200 kubnih metara bila je to jedna od najvećih građevina te vrste u Europi, a za projektiranje bio je zadužen dipl. ing. Matej Meštrić.
Do početka 1970-ih s restorana na vrhu za to doba impozantna zdanja pucao je pogled na kilometre i kilometre ljepota Vukovara, Dunava i okolice, nakon čega su u njemu uživali tek djelatnici računovodstva Vodovoda. Te se godine dogodila i nezgoda kada je sva voda iscurila i poplavila gradske ulice. Vodotoranj je pokazivao nove nedostatke, naginjao se sve od 80-ih te je zabilježeno 18 centimetara odstupanja od osi. Voda se u njega dopremala cijevima i opskrbljivala grad iz crpne stanice pet kilometara udaljena Borova naselja.
Obnovljeni Vukovarski vodotoranj (Foto: Ministarstvo kulture i medija)
U obnovu vukovarskog Vodotornja uloženo je 46 milijuna kuna, od kojih su 39 milijuna kuna donacije oko 7.000 donatora iz Hrvatske i svijeta. Projekt obnove izradili su arhitekti zagrebačke „Radionice arhitekture”.
Tomaš Bata – naselje od zlata
Bilo je to, i za taj od Vukovara neraskidivi kraj, neko ljepše i sretnije prijeratno vrijeme. Naselje je na mjestu vrtova i oranica stanovnika i pravoslavnih svećenika Borova Sela nastajalo 30-ih godina, a 1931. češki industrijalac Tomaš Bata dao je svoj revolucionarni pečat utemeljivši poduzeće „Bata Borovo“, preteče kasnijeg kombinata Borovo te počeo graditi „Bata ville“ koje je 1936. imalo 122 zgrade od prepoznatljive crvene opeke kao simbola radničkih zdanja. Oko 500 prvih radnika odmah 1931. na tržište plasira prvu tvorničku cipelu proizvedenu u Hrvatskoj, a do kraja 30-ih radilo je gotovo 7.000 Batovaca.
Tvorac grada život je izgubio u zrakoplovnoj nesreći već godinu dana nakon osnivanja tvornice, a u poslovima ga je naslijedio polubrat Jan Bata. Građani se s nostalgijom još uvijek prisjećaju razvoja najpopularnije tvornice obuće, masovnih zapošljavanja, osnivanja nogometnih klubova, tadašnjeg restorana, kina, Radničkog doma, aerokluba „Borovo“ i nikada punijih bazena, čiji su temelji udareni 1946., a na kojima su se stvarale i danas žive uspomene.
-
- Bazeni u Borovu bili su kultno mjesto okupljanja
-
- Uspomene su vezane i za kino Radnički
Dio ovih podataka, kao i vrijedne fotografije gradnje Vodotoranja i Borova podijelila je i Facebook stranica „Vukovar i okolica u prošlosti“ ne kako bi evocirali neke prošle političke režime i o njima raspravljali, nego podsjetili na važno prijeratno razdoblje u kojem se živjelo, ljubilo, voljelo i radilo. Rat se možda nije mogao izbjeći, želja za samostalnošću posve je opravdana, samo je cijena bila prevelika. A kakva je budućnost čekala te prostore zapitao se 1991. i novinar Siniša Glavašević poznatim mislima izrečenima u eteru prije nego li je ubijen, a iznova ih se valja prisjetiti:
„Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi”
