Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, samo njih gledamo, a oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
Kada je i sam proživljavao nepravde, kada mu je bilo teško, dizali su ga razgovori sa starijim ljudima. Govorili su mu “nemoj klonuti duhom, imaj emociju i bit će ti lakše”. Sad i on njih moli da izdrže, umirovljenicima poručuje: “Mora se to promijeniti. Želim da prežive sve ovo. Volim ih i najviše sam ljubavi dobio baš od njih i od djece”…
Siniša Vuco, Foto: Privatni album
– Cijelo društvo, klima je takva da se živi kao da samo danas postoji. O sutra se ne razmišlja. Ljudi su gramzljivi, sebični. Teško mi je to izdržati – kaže Siniša Vuco.
Ne želi ni pomisliti kao će biti za 15 godina, kad će i on u mirovinu. Grozi se ovakvog ponašanja prema starijima, a kao vjernik, uvjeren je da će im se vratiti. Svima koji se tako bahato odnose prema njima. Bio je nedavno u pošti, stariji muškarac stajao je u redu, a Vuci je to djelovalo tužno. Osjetio je njegovu usamljenost, zaboljelo ga je srce.
– Zašto on sa skoro 90 godina mora po pošti? Gdje su mu potomci, imaju li srca, duše… ? Je li moguće da je danas sve Instagram, Facebook? Pa mi smo Slaveni. Mi moramo imati duše ako već ovaj odvratni Zapad nema – govori Vuco.
Smeta ga što trendovski pratimo Zapad, na kojemu, tvrdi, nedostaje emocija. Radije bi se okrenuo Istoku, načinu na koji se tamo ljudi ophode jedni prema drugima. Smatra da su ljudi u Aziji puno pozitivniji nego u Europi.
– Europa je trebala biti uzor cijelome svijetu, a postala je ruglo, posebice zapadni dio je ruglo. A Balkan pokupio sve što ne valja. Političari su kod nas zvijezde, samo njih gledamo. Netko im treba reći da ljude boli. Osim bolesti, boli ih siromaštvo i nepravda – priča.
Jako je razočaran životom u Hrvatskoj, situacijom, totalnim nepoštovanjem starijih ljudi. Traje godinama, a sve gore i gore. Veliki dio djetinjstva proveo je u Kaštelama i raduje ga što se tamo još zadržalo poštovanje prema starijima. Žalosti ga da toga nema više u Zagrebu ili Splitu. Mladi ljudi, 30,40 godina, a posebice omladina, priča, ponašaju se kao da nikad neće ostarjeti. Zaboljet će ih, govori, kad osjete starost na svojoj koži.
Pita li se itko zašto stariji više ni ne izlaze iz kuće?
– Vjerujem u Boga, vratit će im se. O odgoju da ne govorim. Kućnom, ali i države koja bi trebala u pozitivno usmjeravati ljude. Pita li se itko zašto se stariji sve manje vide, zašto sve manje šetaju, izlaze iz svojih domova? Nije to samo zbog korone, tako je bilo i prije pandemije – upozorava.
Žao mu je gledati, naljuti se kad vidi ljude koji su doživjeli duboku starost, a žive bez dostojanstva. Uzeli su im to država i mlađi ljudi. Vuco se voli s njima družiti. Kad je i sam proživljavao nepravde, kad mu je bilo teško, dizali su ga upravo razgovori sa starijim ljudima.
– Govorili su mi “nemoj klonuti duhom, imaj emociju i bit će ti lakše”. Imam emociju i da je nije, ne bih mogao živjeti. Uvijek sam se držao njihovih riječi, sad i ja njih molim da izdrže. Mora se to promijeniti. Želim da prežive sve ovo. Volim ih i najviše sam ljubavi dobio baš od njih i od djece – kaže Vuco.
Siniša Vuco, Foto: Privatni album
Od kad zna za sebe bio je jako vezan uz pokojnog oca, uz bake i djedove… po prabaki Ivki nazvao je jednu kćer, po djedovoj sestri Katarini drugu. Sin Luka dobio je ime po Sinišinom ocu, a Vilibald po djedu. Voli naglasiti kako bi nam svima bilo puno lakše živjeti da se držimo savjeta starijih. Ima i prijatelje koji su stariji od njegovog oca, prešli su i 70-u.
– Zdravije su šale, dobronamjerni savjeti, sve ide na jedan lijepi, dobroćudan način. Nikad mi nitko tih godina nije nešto loše rekao. Neiskvareni su, čovjek od 70, 80 nema razloga reći ti nešto loše, zločesto, krivo… Nemaju potrebu filozofirati, praviti se važni – priča.
Odgojen je tako da uvijek prvi pozdravi, da poštuje tuđe godine, mudrost, iskustvo. Tako se ponašao i u trenucima najveće slave. Pamti 1995., kad je u zlatnim tiražama prodao dva albuma. Bio je među najprodavanijima u zemlji. U Croatiji Recordsu snimali su Zlatni dukati, danas Najbolji hrvatski tamburaši, a Vuci je u studiju ostala jakna.
Milom ili silom vratio bi poštovanje prema starijima
– Čekao sam 40-tak minuta da uđem. Čuo sam da snimaju i nisam htio prekidati. Kad su završili, pokucao sam, ispričao se i uzeo jaknu. Netko od njih me upitao zašto sam čekao. Jer vas poštujem, nisam htio prekidati dok ne napravite pauzu, odgovorio sam. Ma čekao bih pola dana da je trebalo – prisjetio se.
Slična situacija ponovila se 13 godina kasnije, s obrnutim ulogama. Vuco je s Vidom Balogom snimao u studiju kad je poput furije ušao jedan mladi pjevač. Nije pozdravio nikoga, nešto je govorio ton majstoru. Vuco i Balog čekali su kad će taj ‘fini urbani pjevač’ izaći, a on priča li priča…
– Dok mu nisam rekao “Hoćeš li napokon otići ili da te ja izbacim? Nisi ni pozdravio”. Tek tad je podvio rep i otišao. Ne možeš s takvima lijepo. A on je kao gradsko dijete. Prezirem neodgojenost. Došao sam iz hevy metala, svašta sam radio, ali to nema veze s odgojem. I Mick Jagger je s ekipom razvaljivao hotele po svijetu, ali nisu zato nepristojni prema starijima. Bili su divlji rokeri, nipošto neodgojeni – govori.
Smeta ga što se djeca danas uče da od najmanje dobi moraju sve imati. Pita se što će biti s njima kad uđu u tinejdžersko doba? Vratio bi, milom ili silom, ono poštovanje koje je njegova generacija imala prema djedu, baki, kad su čekali da oni pojedu, pa da i mlađi sjednu za stol.
– Po meni je rješenje za to da dođe neki pošteni čovjek i zakonom odredi kako se treba ponašati prema starijima. Ne mogu shvatiti da netko od mladih ne ustupi mjesto starijima, u tramvaju, kod doktora, da ga ne pusti prije sebe u pošti. Ta omladina se danas ponaša kao da od njih treba učiti. Pa se pitam imaju li oni baku i djeda? Za nepoštovanje prema starijima, ne bih uvodio novčanu, nego odmah zatvorsku kaznu. Pa će ih država naučiti, kad već nisu roditelji – priča.
Siniša Vuco, Foto: Privatni album
Kad vidi iznose današnjih mirovina, u njemu se miješaju ljutnja, tuga, bijes. Još 1994. je napisao “Siromasi, siromasi, bez ljubavi ‘ko si, šta si, ja još samo Boga molim, da me uzme da ne boli…” imao je samo 24 godine, kad su ti stihovi izašli iz njega. Pita se kakvi smo to ljudi, kakva smo to zemlja, kad su nam i lavovi važniji od starijih ljudi.
– Udarna vijest zadnjih dana nisu umirovljenici, nego lavovi koji su pobrali koronu. Još malo pa će životinje biti ispred ljudi. A po Njemačkoj gledam starije, nasmijani su jer država skrbi o njima. Njihovi umirovljenici s lakoćom kupuju kućice na Tajlandu i tamo, s njemačkom mirovinom, uživaju pod stare dane – govori.
Uvijek sam s poštovanjem slušao sve što je Mišo govorio
Prošli tjedan bio je u Frankfurtu. Dva dana hodao je gradom s prijateljom Ivanom, vlasnikom restorana Dalmacija. Iako je Ivan stariji od Vuce 13-tak godina, zabavio se bolje od bilo koga njegovog godišta. Koliko li je, govori Vuco, duha, mudrosti u njemu. Snimio je i duet s Halidom Bešlićem, on je 18 godina stariji od Siniše i svaki put je, kaže,užitak s njim pričati. Volim se, ističe, družiti s onima od kojih može nešto naučiti. Kemalu Montenu je kao mladić napisao pjesmu “Zaboravi”. Miši Kovaču je radio kompletni album “Mojoj vjernoj publici”.
– Mišo je stariji od mene 30 godina. Uvijek sam s poštovanjem slušao sve što je govorio. Uvijek. Da ne spominjem da sam imao čast pričati s Arsenom. Svaka njegova rečenica bila je aforizam i anegdota. Moj prvi koncert bio je u Njemačkoj, na njemu su bili Tereza i Vice Vukov. Itekako sam ih slušao i poštovao. Nismo se mi uvijek slagali, nismo imali ista mišljenja. Pokačili bismo se, ali to je bio kao glazbenik glazbeniku, nikako mlađi starijemu – kaže.
Smatra da se danas, umjesto onog normalnog, korak po korak, do uspjeha ide poprijeko. Kao primjer navodi pandemiju i zabrane nastupanja. Najviše su nastradali oni koji su imali posla, a najmanje oni koje gledamo po televiziji.
– Ovi nisu imali koncerte ni kad nije bilo korone. Samo napucavaju vrćenost svojih pjesama. I sad dobivaju više love od kako je korona. Zečić, Grdović, Rozga… Što smo svi mi koji hodamo po koncertima, koji krvavo idemo po terenu, budale? Ovi koji nemaju posla, sjede kući, slikaju se po televiziji i raznim muzičkim udruženjima su ispali pametni. Ma nemoj? A nitko ne zna ni jednu njihovu pjesmu. Zabranjuju me od kako postoji ova nakaradna država. Okomili su se i moram imati 10 puta bolju pjesmu od drugih da preživim – rekao je.
Dodaje kako se ne boji za sebe. Fizički je dobro, psihički je odavno ostario, osjeća se kao kornjača koliko toga je prošao, ali duh mu je nesalomljiv. Pjeva na vjenčanjima, privatnim zabavama. Pjesme su mu omogućile da bude rado viđen na obljetnicama, rođendanima, slavljima nekih firmi. Piše i za druge izvođače, producira u studiju, ali želja i cilj mu je, kao i svakog pjevača, da opet radi koncerte.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
