Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
Opatijski glazbenik Dražen Turina Šajeta (49) obožava retro đir. Najbolja prijateljica mu je megazvijezda 60-ih Beti Jurković (84). Pamti oduševljenje iz mladosti Ivom Robićem i Nelom Eržišnik te tvrdi da naši umirovljenici moraju živjeti poput Nijemaca, Talijana, Norvežana… u Opatiji kupovati kuće ili makar zimovati po dva, tri mjeseca.
– Jako sam nabrijan na baštinu iz 50-ih i 60-ih godina, jer nam to daje putokaz za dalje. Žao mi je da Arsen Dedić nije imao nacionalni Dan žalosti, itekako ga je zaslužio jer je centralna figura naše kulture. Nedovoljno odajemo počast ljudima koji su stvorili našu umjetnost, a trebali bismo se ponositi njima. Zato svojim retro đirom pokušavam skrenuti pažnju na velikane – rekao nam je Dražen Turina Šajeta (49).
Opatijac je začetnik „Retro Opatije“, najvećeg retro festivala u Hrvatskoj, bio je voditelj emisije „Retromanija“, a odnos s umirovljenicima mu je jako bitan jer voli slušati priče o tome kako se živjelo i radilo nekad.
– Bitno mi je da svijet ide naprijed, ali ništa se novo i moderno ne može napraviti bez poštivanja starog, tradicije. Često pijem kave sa starijim ljudima i poštujem njihov opus. Neki mladi možda i misle da su jako pametni, no kad pogledamo našu umjetnost, glazbu 50-ih i 60-ih, ne možemo reći da smo nešto strašno napredni, ali itekako možemo biti ponosni – kaže Šajeta.
Kolekcionar je starina, ima na tisuće ploča od 50-ih na ovamo. Skuplja i stare radio prijamnike, gramofone… pjevao je s Beti Jurković, Zdenkom Vučković, često se družio s Terezom. U prvim je redovima na svakom koncertu Elia Piska, a kad Miro Ungar dođe u Novigrad rado popiju kavu. Šajeta tvrdi da nedovoljno brinemo o tome što nam je ostavila stara garda, pa snima pjesme u duhu 60-ih.
– Kad sviram „Evergreen“, neki od umirovljenika i zaplaču. Ponosno ističem da puno nastupam baš za njih. Jedan od najdražih koncerata mi je bio u Domu za umirovljenike u Voloskom. I sad se naježim kad o tome pričam. Svirali smo ispred Doma, a svi su umirovljenici izašli na balkon. Volim humanitarno nastupati, ali za starije, djecu, potrebite… mi je posebno veselje. Volim biti sa starijim ljudima, starije gospođe su neodoljive – priča Šajeta.
Njegova najbolja prijateljica je megazvijezda 60-ih, Beti Jurković. Glazbenik kaže kako imaju potpuno obrnuti odnos od onog kakav bi trebao biti; u njemu je Beti mlada, a Šajeta star. Uvijek ona njega nazove, čestita mu Božić, Uskrs, Novu godinu, s onim veselim „Eeej, di si, da ti čestitam“. Šajeta se tad ispričava, kaže „Oprosti, ja sam mlađi, ja sam trebao zvati“. Beti je, ističe, divna energija, i ako u njezinim godinama bude pola od ovog što je Beti, bit će prezadovoljan.
Umirovljenici znaju kako je svijet izgledao prije Beatlesa
– Godinama izbjegava pjevati, ali mi je uvijek nagovorimo. Sjećam se da je s 80 godina nastupala sa mnom na molu. U jednom trenutku sam se okrenuo i vidio da nije na pozornici. Gledam gdje je, a Beti je skočila na barku. Srce mi je stalo. S 80 godina itekako je dobro upravljala barkom. Nedavno je došla k meni pobojati auto. I u takvim se prigodama uvijek smijemo, jer ja nemam vozačku, pa me Beti vozi naokolo – priča.
Družio se i s komičarkom Nelom Eržišnik, a Ivo Robić bio mu je pojam. Kad god bi Ivo izašao na tržnicu, mladim Opatijcima je to bio događaj. Šajeta ističe da im je Robić svima bio pojam jer je po gradu hodao u bundama, bojao je kosu u blue night boju.
– Kad sam bio mali rado sam slušao njihove priče. I danas, rado sjednem sa starijim kolegama. Obožavam slušati priče 80-godišnjaka, ti ljudi su stvorili ovo što danas radimo, baštinili su rock’n’roll, oni znaju kako je izgledao svijet prije Beatlesa. Mi ne znamo – govori Šajeta.
Rado sluša kako je njegov posao izgledao nekad. Kad je bio od bake i njezinih prijateljica slušao je o životu u Austro-Ugarskoj, za vrijeme II. Svjetskog rata. Živi u gradu festivala, obožava pričati s ljudima koji su sudjelovali u stvaranju te scene, u stvaranju glamoura. Oni su, ističe, kreirali i estradu i glamour. Opatija je u svako doba prepuna umirovljenika, a Šajeta se ražalosti kad usporedi život naših umirovljenika s onima iz Italije, Njemačke… U Opatiji i okolici puno stranih ljudi kupuje nekretnine, živi mjesecima. Njihovi gosti su stari ljudi, samo oni 70+.
– Žao mi je što i naši umirovljenici ne mogu otići negdje kao što Norvežani primjerice dođu u Opatiju i tu zimuju po dva ili tri mjeseca. Naši si ne mogu priuštiti ni deset dana i to me beskrajno rastužuje – kaže.
Krivo mu je što i u poznim godinama trebaju raditi. Velika većina umirovljenika koje poznaje mora imati prihod sa strane. I to, naglašava, nije dobro. Tvrdi da nisu zaslužili tako teško živjeti jer marljivo su radili barem 40 godina. Stoga bi i trebali imati mirnu starost, no u Hrvatskoj su, govori, umjesto mirovine dočekali radovinu.
– Veseli me čuti kad netko kaže „Kako se dobro drži Josipa Lisac, Beti Jurković… mislim da glazba, umjetnost ljude čine vitalnima radi sanjarenja. To je svijet u koji možeš uploviti i otkačiti se, u kojemu možeš živjeti odvojeno od svakodnevnih problema. To je važno. Nije slučajno da umjetnost preživi sva teška vremena. Nije umjetnicima uvijek lako, doista stoji ona izreka da je „težak kruh nas umjetnika“, nekad je i neizvjestan. Dolazimo ljudima pružati veselje, radost i zabavu, naš posao je vezan uz sve pozitivno i tu pozitivnu energiju koju pružamo, dobijemo nazad. Zato lakše prođemo kroz neke teške životne situacije – priča.
I on namjerava raditi dok diše iako je, smije se, nekoliko puta i bankrotirao. Dobar je u svom poslu, ali o novcu, porezima… mrzi razmišljati. Pa si je priuštio i bankrote. Nije to, pojašnjava, bilo nešto strašno, imao je sa strane nešto sigurno.
Bake su mi imale mladalački duh, jedna je šokirala obitelj
– Kad sam došao kod sadašnjeg knjigovođe da mi pomogne, dao mi je savjet koji nikad neću zaboraviti. Pitao me znaš tko je najjači među vama? Ivica Percl. Radi po malo, radi stalno, pjeva za svoje vršnjake i tisuću po tisuću kuna… čovjek je najuspješniji. Te su mi se riječi usjekle. Naš posao nikad ne prestaje, ali valja ga raditi bez velike pohote, kao Ivica. Sve spontano, lagano pa se može raditi na duge staze. Toga se držim i dobro mi je – kaže Šajeta.
Ne vidi sebe kako se jednog dana bavi vrtom, sjedi s prijateljima i karta, šeta rivom. Nije, kaže, taj tip. I njegov otac još uvijek fotografira za gradske novine i vrlo je aktivan. Od kad je otišao u mirovinu, Šajeta ga ne uspijeva pratiti. I mama je aktivna, ali ne kao otac.
– Sličniji sam tati i sigurno ću raditi dok mogu. Ako se ne prepustiš apatiji, spoznaš i da život ne staje s odlaskom u mirovinu. Upoznao sam toliko krasnih ljudi, znam one od 70, 80 godina, koji su u duši mlađi od onih s 30. Imaju divnu energiju kojom te potiču, ulijevaju ti nadu – govori.
Prije dva mjeseca umrla mu je baka, tatina mama, u 95. godini. Ona po mami je umrla prije 10 godina, a doživjela je 101 godinu.
– E, ta baka, uvijek sam govorio, u duši je bila mlađa od svoje kćeri, moje mame. Njezin duh je do zadnjeg dana bio mladalački. I ova druga baka je bila puna energije. To je najvažnije, ne predati se – prisjetio se.
Mamina mama svašta ga je naučila o zavičaju, imali su i kokoši, zečeve, sadili i kopali vrt. Čuvala ga je dok je mama radila, pričala o seksu do zadnjeg dana.
– Jako smiješno. Kad bi došao svećenik blagosloviti kuću rekla mu je ‘vi ste tako lijep čovjek, šteta što ste svećenik’. Nona u Rijeci, s tatine strane, bila mi je značajna u tinejdžerskim godinama kad sam htio rušiti granice u odijevanju, svemu… podržavala me je, šivala mi je odjeću po slikama iz „Brava“ i drugih stranih časopisa. Ostatak obitelji se zgražao, ona nikad – kaže.
Šajeta je promotor vožnje javnim prijevozom, nema položen vozački ispit i stalno je u autobusu gdje se svačega nagledao. Više puta je fotografirao mlade ljude kako sjede, a stariji stoje, pa stavio slike na društvene mreže. Znao im je i priprijetiti.
– Mrzim kad netko ne ustane starijem i po tome me već poznaju. Ustaju se starijima čim uđem u autobus. Inače im kažem „Digni se, prepusti mjesto starijem“. To sam prenio i na svog sina Zvanu. Kao i moji roditelji mene, i ja sam njega učio da poštuje starije. Ako se mladi tako ne ponašaju, netko im to treba i reći. To znači da je izostao kućni odgoj – kaže.
Ipak, dodaje da su djeca vani češće pristojnija nego što roditelji misle. Stalno nametanje kulture ustajanja, ponašanja, smatra, mora ostaviti trag. Zato, ponosi se, i jesu bolji. Nikad se nije doveo u situaciju da im ne pokaže poštovanje. Već s 12, 13 godina bilo mu je neugodno, nepojmljivo sjediti u autobusu, a da netko stariji stoji pored.
Napravio sam predstavu na temu epidemioloških mjera
Ni sad, u koroni, ne miruje. Iako radi mjera ne može nastupati, našao je način kako da zabavi publiku. Osmislio je humorističnu predstavu na temu epidemioloških mjera. Sve je, govori, počelo sa skupinom prijatelja, redom glazbenika iz različitih bendova. Nazvali su se Oštija, što na čakavskom znači super, poput francuskog „Ola-la“. Kontrabasist Damjan skupljao je narodne izreke, pa su potom snimili kratke filmiće kojima su ljudima približavali te izreke. Rodila se ideja da naprave i predstavu.
– Nazvali smo to Oštija show, nešto između kazališne trupe i benda. Napravili smo predstavu o dvojici ugostitelja koji od kovid redara traže upute da organiziraju neku manifestaciju. Kroz to progovaramo o dvosmislenosti epidemioloških mjera, o svemu što nam se događa svaki dan. Imamo malo rekvizita ali su duhoviti: posebne ruke za ples s distancom, posebne štitnike da se, ako se napiješ, ne sudaraš i držiš socijalnu distancu – kaže.
Nije dopustio da mu korona ugrozi egzistenciju. Malo je svirao, kuhao je u televizijskom showu, radio dvije kazališne predstave.
– Uvijek pronalazim nove forme, načine da ipak nastupamo. Žao mi je mog benda, jer pola njih se moralo zaposliti u drugim strukama. Bubnjar uređuje parkove, dugogodišnja prateća pjevačica vratila se u arhitekturu. Ja još uvijek odolijevam zahvaljujući autorskim pravima. Još sam umjetnik – kaže Šajeta.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
- Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”