Umirovljenica Ružica (67) radila je u Osijeku. Nakon što je prestala, konačno je dobila dovoljno vremena da se bavi i drugim stvarima. Među njima je izrada ukrasa od recikliranih materijala. Porast cijena je utjecao na nju i muža pa si više ne mogu priuštiti stvari koje su mogli prije.
Ružica (67) na tržnici u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Radni vijek 67-godišnja Ružica provela je u modnoj konfekciji Slavonija. Zbog posla i djece, nije imala vremena za hobije. Kada je otišla u mirovinu, počela se baviti ručnim radom od recikliranih materijala, a svoje unikate prodaje na štandovima. Osim što je hobi, jednako toliko je i potreba, iako svoje proizvode prodaje po simboličnim cijenama. Također se bavi i baščom i stokom. Jako ju ljuti i žalosti odlazak mladih iz Hrvatske, jer su i njezina djeca među njima.
Hekla, pravi ukrase, radi u vrtu, ima stoku i druži se
“Prije mirovine sam radila u modnoj konfekciji Slavonija, poslije sam ostala doma s djecom i na bašči i njivi, nisam dalje radila. Prije mirovine nisam imala nikakve zanimacije, jer mi je putovanje do Osijeka dugo trajalo tako da sam svoje slobodno vrijeme provodila s djecom. Sada u mirovini se bavim heklanjem, druženjem. Imam malo stoke, bašče, vrta… Oko toga sam angažirana” – govori gospođa Ružica.
Osim što hekla dječje lutkice, bavi se izrađivanjem košarica i raznih ukrasa. Koristi sve materijale koji se mogu reciklirati; plastične boce, najlone i kartone. Njihovi se radovi, kaže, najčešće kupuju kao poklon.
“Meso smo kupovali na kile, a sada kupiš jednu šniclu”
“Cijene su otišle prilično gore, pogotovo hrane. I s tom mirovinom jako je teško izać’ na kraj. Eto, muž ima isto jednu malu mirovinicu od 2.000 kuna, ja imam 1.190 kuna. Djece nemamo da nam pomognu. Imamo djece, al’ svi su izašli van iz Hrvatske, što je najžalosnije. Prije sam si znala kupiti kavu koju volim, a sada si kupujem onu kavu koja je najjeftinija. Voće si ne mogu kupiti onoliko koliko bi to nama trebalo, pošto smo stariji ljudi. Meso smo nekad znali kupiti kilu ili dvije, a sada kupiš jednu šniclu, dvije za ručak, više ne ide. Povrće i voće, ono što je najbitnije za nas starije, to si više ne možemo priuštiti” – nastavlja umirovljenica Ružica.
Generalni porast cijena nije utjecao na porast cijena na njihovom štandu. Tako su od samog početka njihovi proizvodi po simboličkim cijenama. Neki artikli, kaže, koji su u trgovinama oko 200 kuna, kod njih su 5 do 10 kuna. No, i to joj pomaže da nešto zaradi.
Mladi odu van, zaborave stare, a unuke ni ne vidiš
Ovaj će Uskrs, dodaje, biti puno skromniji i puno tužniji za sve one koji imaju unučad koju neće vidjeti za blagdane. U njezinom selu, Tiborjancima, nema ni troje djece. Mladi ne mogu ovdje mnogo pa kaže, nalaze svoj mir vani, iako niti tamo nije bajno. Kontaktiranje preko interneta nije isto kao zagrliti to dijete i voditi ga za ruku.
“Tu sam jako ljuta i žalosna. Sad kad bi mogli, kao stariji, uživati malo u svojoj unučadi, oni za koje smo se patili i koje smo školovali, svi su napustili starije osobe i mi smo sami. Tu je jako velika tuga, ali gdje god pitaš, posla nema. Svi govore da ima posla, ali nije tako. Za Hrvate ovdje posla nema. I onda izađu van i zaborave roditelje, a dječicu koju želiš vidjeti i koja ti je najdraža za zagrliti, njih mnogi neće vidjeti. Puno ljudi neće doživjeti tu radost imanja unučadi i stavljanja poklona u njihovo Uskršnje gnijezdo” – završava gospođa Ružica.
