Redateljica Lana Kosovac skuplja materijale o Nami, a cilj je napraviti film: ‘Treba voditi računa o prošlosti’
Filmska redateljica, scenaristica i edukatorica o filmu, Lana Kosovac dosjetila se odlične ideje. Naime, njezina je baka radila u Nami i uvijek je dijelila svoje lijepe uspomene vezane uz ovo radno mjesto pa je Lana odlučila da bi na neki način trebalo oživjeti prošlost. Trenutno prikuplja fotografije, videozapise i predmete, ali i iskustva ljudi koji su tamo radili, a cilj je na kraju napraviti dokumentarni film, ali i virtualni muzej.
Priča o Nami | Foto: Mirovina.h/privatna arhiva
Robna kuća Nama je jedan od glavnih simbola Zagreba, o čemu smo pisali i ovdje. U njoj su radili brojni današnji umirovljenici, a sa sobom su ponijeli i brojne lijepe uspomene. Danas je ova robna kuća u stečaju i prodaje se, a kako se ne bi zaboravila, redateljica Lana je odlučila skupiti iskustva i predmete vezane uz Namu i od toga napraviti muzej, ali i dokumentarni film.
Sve je krenulo zbog bake
Lanina baka je radila u Nami u Ilici. Bila je blagajnica i prodavačica, a često je svoje sretne priče dijelila i s unukom, koja sada želi prikazati ovu robnu kuću kako to i priliči. Želi prikazati uspomene, razvoj, vrhunac i pad robne kuće kroz svoju osobnu perspektivu, gdje sudjeluje kao autorica-istraživačica osobnih priča drugih zaposlenika i svjedoka tog vremena. Za početak nam je detaljno ispričala otkuda zapravo dolazi sama ideja.
– Na ideju za film o Nami došla sam potaknuta bakinom pričom koja je cijeli svoj radni vijek provela u robnoj kući Nama u Ilici. Ostalo mi je sjećanje na njezin duboki osjećaj zadovoljstva poslom koji je radila. Bila su to druga vremena i ona je doista smatrala da joj je Nama sve omogućila, dobra primanja, kredit za stan, dobru penziju. Također se voljela družiti s kolegicama na poslu i doista je bila ponosna što radi u takvoj velikoj i za Zagrepčane važnoj robnoj kući. Baka je u Zagreb došla iz Gline i sve u životu je sama stvorila svojim radom, radom u Nami. Imam neka sjećanja iz djetinjstva kako me baka vodi po toj ogromnoj i prekrasnoj zgradi Name, te kako jedem najfiniji puž s orahom u kafiću Name dok gledam predivne šarene slike slikara naivaca na zidovima, ispričala je Lana.
S druge strane, priznala je i kako se sjeća gorke stvarnosti nakon što je nama ‘privatizirana’, a radnicima je ponuđeno da je ‘spase’ kupnjom dionica. Upravo je i njezina baka dala novac u zamjenu za dionice, ali taj novac nije nikada dobila natrag.
Prikupljanje materijala nije toliko jednostavno
Saznali smo kako naša sugovornica pokušava prikupiti razne materijale. Zanimaju ju tako predmeti koje su ljudi voljeli kupovati u Nami, anegdote koje pamte, a voljela bi i dobiti zanimljive priče. Ovo je projekt kojeg radi u više faza pa je zapravo od samog početka prošla koja godina. Trenutno je u drugoj fazi skupljanja materijala, a svi koji imaju nešto što žele podijeliti, mogu se javiti redateljici na e-mail: [email protected] ili na njezin Facebook profil.
– Od materijala sam zasad prikupila vrijedne i raritetne fotografije zahvaljujući predivnom gospodinu Daliboru Domazetu, inače bivšem aranžeru izloga u Nami. Nažalost, jako malo sam video arhive pronašla, to je baš strašna šteta. Nadam se da će se javiti netko tko ima nešto dokumentirano u svojoj privatnoj arhivi. Robne kuće Nama nisu sustavno vodili arhivu, što je sasvim uobičajeno kod nas tako da je pitanje gdje je sve to završilo. Nadam se da ću moći proviriti u privatne arhive, rekla nam je Lana.
Rezultat će biti film i virtualni muzej
Otkrila je kako bi voljela podsjetiti na predmete koje su ljudi nekada dobivali i prezentirati ih javnosti na način na koji priča o Nami i zaslužuje. Kako bi došla do što više predmeta i priča objavu je stavila i u grupu na Facebooku.
– Jedna gospođa mi se javila da još uvijek ima pianino koji je njoj poklonio njezin otac, a uz njega čuva i originalan račun. Tako čuva i račune za druge predmete kupljene u Nami. Njezinu priču bih sigurno htjela snimiti da i drugi mogu u tome uživati. Mislim da treba voditi računa o prošlosti, ipak nas naša individualna i kolektivna iskustva uče i vode u sadašnjosti, rekla je Lana.
Dodala je i kako se svima sviđa ideja o filmu, povezani su s robnom kućom, evocira im lijepe uspomene iz djetinjstva i mladosti. Ipak, redateljica traži ono nešto posebno i zanimljivo što bi mogla uključiti kasnije u dokumentarni film.
– Cjelokupni projekt je zapravo puno širi, želja mi je da uključuje i virtualni muzej svih artefakata i priča, zatim reinterpretaciju poznate svjetlosne instalacije Vladimira Bonačića iz 1971. godine koju je on izveo na robnoj kući na Kvatriću i u Ilici. Na samom kraju bi bio i dokumentarni film, a za pisanje scenarija dobila sam sredstva Hrvatskog audiovizualnog centra ove godine tako da će mi to dati novi zamah. Do filma ima još vremena, dugotrajan je to proces, priznala je redateljica.
