Ana Svrabić četverostruka je prabaka koju zdravlje koliko-toliko i dalje služi, a prekoračenje stoljeća života zahvaljuje ponajprije dobrim genima. Svaki dan sa 17 godina mlađom susjedom popije kavu, a za vrijeme radnog života radila je kao kuharica 15 godina.
Prabaka Ana Svrabić čeka 103. rođendan
Mora da je strašna gnjavaža u životu doživjeti stotu, pjeva Bijelo Dugme, a dobrim dijelom s njima bi se složila i životna veteranka Ana Svrabić, s još dodatne dvije kao bonusom na pjesmu, hrabro koračajući prema 103. rođendanu. Njega će, ukoliko ju kao i do sada posluže zdravlje i sreća, poput prethodnih deset dočekati još jednog vrelog srpnja u sisačkom Domu za starije i nemoćne osobe, gdje spore umirovljeničke dane zadnje ljeto provodi najčešće u sobi.
Svaki dan kava
S obzirom da se u dobar vid, naravno uz pomoć naočala, i dalje može pouzdati, tu i tamo pogleda neku seriju te nešto pročita. Tako i pri kretanju, hodalica nije naodmet za protegnuti noge, no sve u svemu, vitalnost i dalje služi ovu majku, dvostruku baku i četverostruku prabaku, nekad suprugu i profesionalnu kuharicu. Tražili smo njezinu tajnu dugovječnosti, a ona se zapravo može sažeti u predani rad, zabavu i kreativni hobi. Cigarete nije prakticirala, a u svemu ostalomu uživala je – umjereno. Nekada si je znala popiti i čašicu domaće rakije, a bez šalice crne kave ni danas ne započinje dan. Doduše, sada je pije u svojoj sobi, ali još se lani svakodnevno s kata spuštala u vrevu domskoga kafića u prizemlju.
“Radila sam u Lovačkom rogu kao kuharica 15 godina, nekada je bilo toliko posla da sam ostajala i prekovremeno, ali mogu reći da sam taj posao voljela. A voljela sam i puno putovati po nekadašnjoj Jugoslaviji, obišla sam Češku, Njemačku i išla u Stubičke toplice. Tada se lijepo živjelo, radilo, pjevalo i plesalo. U slobodno vrijeme bavila sam se ručnim radom, najviše heklala i sama smišljala mustre. Živjela sam u središtu grada, izlazila na ples i voljela društvo. Na zabavama sam i posluživala, a često su me angažirali zbog moje brzine. Velike su ovo godine, ali uz pomoć kćeri i medicinskih sestara snalazim se. Godine mogu zahvaliti i dobrim genima, iz familije smo svi dugovječni. Ne postoji neka univerzalna tajna, treba puno raditi i veseliti se životu. Bilo je lijepo, ali eto dođu starost i bolest pa sve prođe. Sretna sam što sam i dalje razumna, volje za životom i dalje imam, ali što da kažem, svi ćemo umrijeti” – priča nam baka Ana.
S posjetama je dvaput dnevno obraduje i 80-godišnja kći Nena.
https://www.facebook.com/mirovina.hr/photos/a.495207850860158.1073741828.486690585045218/498237883890488/?type=3&theater
Održava ju upornost
“Vodim brigu o njoj koliko mogu uz obaveze koje suprug i ja imamo kod kuće. Nastojim je obići i po nekoliko puta na dan, donosim joj robu, a neke finije stvari nosim kući na pranje i peglanje iako i u domu to izvrsno rade, ali mama se voli lijepo obući pa se onda pobrinem za taj dio. Ponekad joj donesem i nešto od hrane čega se zaželi, a tamo nema. Velika je to obaveza, ali ne želim imati na savjesti da nisam bila dobra kći. Moja majka tolike godine može zahvaliti upornosti i tvrdoglavosti jer se, ni sada kada puno toga ne može, ne predaje i stalno se diže na noge. To ju zna i koštati pa je tako nedavno teško pala” – priča kći Nena o majci rođenoj davne 1915. godine u jeku Prvog svjetskog rata kada je Hrvatskom kao dijelom Austro-Ugarske monarhije još uvijek vladao Franjo Josip Prvi.
Vrijeme je to kada se umiralo od bolesti i gladi, vladala je teška nestašica, a strahovalo se od uvođenja vojne diktature. Početkom Drugog svjetskog rata imala je 24 godine, a samo dvije godine ranije postala je majkom. Živjelo se teško, a onda je došao i Domovinski rat. Baka Ana ne sjeća se više najbolje detalja iz toga vremena.
Ugostila nas je rado u svojoj sobi tijekom jutarnje kave, nakon što je obavila dnevnu higijenu. U domu je, kaže, zadovoljna, sestre je obilaze stalno, a i ljudi su joj dobri. Jedna od njih je i njezina 17 godina mlađa domska susjeda, prijateljica Marica Sokolović. Svakog dana baki Ani skuha kavu, obiđe je, razgovara s njom i pomaže koliko može unatoč vlastitim godinama i teškoćama. Na kraju našeg razgovora zahvalila se na razgovoru te nam poželjela puno zdravlja i sreće. A mi smo uzvratili. Pa kako bude, jer o tome na kraju ionako u većoj mjeri – ne odlučujemo sami.
