Puno njih stalno gleda u mobitele, pa se prave da nas starije u tramvaju – ne vide!
Je li nekad bilo bolje? Jesu li mladi bili pristojniji? Bolje odgojeni? Ili svaka generacija pjeva istu pjesmu: „Nekada je bilo bolje…“ Pa će današnja mladež jednoga dana svojim unucima pričati kako je baš ovo vrijeme bilo super?
“Ne iznenadim se kad stojim s vrećicama u ruci i držim se za šipku, a ispred mene sjedi netko duplo mlađi i gleda kroz prozor” – kazuje nam gospođa Marija (63)
O ovoj temi, staroj valjda kao i sam svijet, napisani su već traktati. No ono što je nas u ovome malom istraživanju zanimalo bilo je samo pitanje ponašanja mladih prema starijima u – tramvaju. I kako stariji gledaju na mlađe u ovim gradskim prometalima, u kojima su – silom prilika – osuđeni svakodnevno dijeliti isti prostor te tako, barem na kratko, premostiti generacijski jaz.
Ovim poslom uputili smo se na vožnju zagrebačkom dvanaesticom…
Gospodin Mirko (71) umirovljeni profesor, kazuje nam kako je za to kako se mladi danas ponašaju kriv – kućni odgoj.
“Pitanje je odgaja li danas uopće njih itko. Prije su bila druga vremena. I ne samo u tramvaju. Imali smo svi radno vrijeme i neku socijalnu sigurnost. Vidite što se danas događa? Velike firme propadaju, male firme propadaju. Većina se bori za golu egzistenciju. Ne stignu se niti baviti svojom djecom jer rade od jutra do mraka. Danas ih odgaja ulica. Pa što očekivati od njih?”, kaže nam Mirko.
Čuvši naš razgovor, u diskusiji nam se pridružuje i gospođa Marija (63) umirovljena stomatologinja, koja ide na Trešnjevački plac.
“Nas su tako odgajali, da se poštuje starije, i u tramvaju i izvan njega. Rođena sam Zagrepčanka i sjećam se kako sam se odmalena s pokojnom mamom vozila tramvajima. Zvali smo ih „treske“. Bila sam dijete, desetak godina i manje, i uvijek mi je govorila da starijima treba ustupiti mjesto jer njih bole noge, pa će jednoga dana kad ja budem starija, mlađi ustati i dati mjesto meni. Danas ne plaćam tramvajsku kartu jer mi penzići to ne moramo, kako je uredio naš gradonačelnik. Zato sam često u tramvaju i znam vidjeti svašta. Ne iznenadim se kad stojim s vrećicama u ruci i držim se za šipku, a ispred mene sjedi netko duplo mlađi i gleda kroz prozor. Pravi se da me ne vidi samo da ne bi morao pitati želim li sjesti. Puno njih stalno gleda u mobitele pa se prave da ne vide starije. Meni nije problem jer sam zdrava i nije mi teško stajati. Tješim se da izgledam mlađe pa mi se zato ne ustaju u tramvaju. I odmah sam bolje volje!”
Umirovljena odgajateljica u vrtiću, gospođa Jasna (67), na „starom zagrebačkom“ odgovara nam kako nitko od mladih više ne ustaje u tramvaju.
“Prošlo je to vreme kad su se u ovom gradu znali lepi maniri. U naš je Zagreb doselilo puno ljudi kaj nisu odgojeni za gradski život, pa ni za to kak se u tramvaju ponašati. Neki dan gledam u tramvaju jednu grupicu mladih. Cijeli tramvaj je slušal kaj su pričali. Ma kaj pričali, derali se! Nije to lepo. A dal’ bu se netko digel? Čujte, ima nas svakakvih, i starih i mladih. Nekad se ugodno iznenadim, a nekad se razočaram. Al takav je život.”, priča nam Jasna.
“Ma dajte, pa nismo ni mi kao mladi bili neki sveci!”
Sasvim drugačije komentira nam aktualno stanje stvari zaposlenik u javnoj službi, gospodin Ivan (63). Tvrdi da ni stariji ljudi kao mladi nisu bili sveci.
“Ma dajte, pa nismo ni mi kao mladi bili neki sveci! Ja vam uopće nisam imao takvih poroblema: ustati ili ne ustati starijima. Sa svojom škvadrom nisam se ni vozio unutar nego izvan tramvaja. Da, da.. To vam se zvalo „pulfer“; to vam je ona izbočina na kraju kola, na koju se spajaju dva tramvaja. Bio je veći fakin onaj koji se spretnije popeo i znao održati duže vrijeme u vožnji. Je, bilo je to i opasno ali svi smo mi dečki to radili.”, priča nam pak gospodin Ivan.
Vrlo dotjerana gospođa Dubravka (66), po zanimanju slikarica, pak, kaže za sebe kako nema dlake na jeziku.
“Ako me bole noge, pitam nekoga mlađeg da mi ustupi mjesto. No to ne bude često. I uglavnom se vozim kraće relacije. U principu nisam imala loših iskustava. Ali nekad vidim starije koji – kao – jedva hodaju, a onda čim uđu u tramvaj trče sprint do prvog slobodnog mjesta. Onda ih noge ne bole? To mi je smiješno. Ono što mene iznenađuje puno više nisu mladi koji se u tramvajima ne dižu starijima, nego općenito sve generacije koje mogu mirno sjediti dok pored njih stoji žena trudna do zuba. Rodila sam dvoje djece i znam kako je nositi veliki trbuh. Trudnici bih uvijek ustala i apeliram na sve da učine isto.”, zaključuje gospođa Dubravka.
