Capraški umirovljenici pričaju nam o dostojnijem životu i bijedi koja je danas zavladala nekad živim radničkim predgrađem Siska.
Milan Marinković gradio je nekadašnju Željezaru i podizao njezina radnička naselja
Radni dan prijepodne, sjedamo na gradski autobus i krećemo prema sisačkom predgrađu Caprag, popularno zvanom Željezara po tvornici koja je nekad zapošljavala ne samo veliku većinu tamošnjih stanovnika, nego i radnike iz susjednih zemalja, naviše Bosne i Hercegovine. U maglovito i tmurno jutro na stanici susrećemo pretežno umirovljenike koji se voze „povlašteno“ za tri kune, a njihova generacija „prati“ nas čitavim putem sve do krajnjeg odredišta, Gradske tržnice, trbuha nekad bogatog radničkog naselja.
Bolni podsjetnici
Jedino je to preostalo mjesto okupljanja Željezaraca, mahom onih starije životne dobi. Mlađih više ni nema kao nekad. Stanove su prodali u bescijenje i preselili u Irsku, Njemačku, Zagreb… a dobar dio ih u metropolu svakodnevno putuje na posao pa se nekad moćno naselje čini potpuno opustošenim. Ondašnje tvorničke plaće omogućavale su solidan život u smislu neupitne osnovne egzistencije, komunistički sustav osiguravao je radnicima stanove, koje su doduše mnogi od njih sami gradili, baš kao i tvornicu, a moglo se razmišljati i o ljetovanju. Danas sve praznija zdanja lagano propadaju, a osim starih hala i dimnjaka kao bolni podsjetnici ostale su na svakom koraku javne skulpture Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Capražanima je ove godine „vraćen“ otvoreni gradski bazen koji godinama nije bio u funkciji, a na rubu predgrađa gradi se i džamija. Naši sugovornici putem govore kako nedostaje radnih mjesta i obnove, a tek preostali trgovci žale se na teško siromaštvo zbog kojeg i po cijeli dan znaju ne zaraditi ni kunu. Od kuda, kada je većina nezaposlenih i umirovljenika s malom mirovinom.
– Suprug mi je 50 godina radio u bivšoj Željezari i školovali smo troje djece. Živjelo se mnogo bolje, a sada nemaš kome prodati ni kilu krumpira. Ima dana da ne zaradim ni kune. Sve je to sine moj ovdje jad i bijeda. Preko tjedna na tržnici prodajemo samo nas dvoje, ali ni subotom nas ne bude više od šestero. Za koga? Ipak, raditi se mora jer mi je samo doplata za lijekove 300 kuna, a velik dio suprugove mirovine ode na režije. Ja mirovinu nemam. Tko me pita isplati li mi se ovdje stajati svaki dan? Dok ima soli, kruha i krumpira dobro je. Ima onih koji su doslovno gladni. Ali, mi ćemo stari otići, a što će biti s vama mladima? – priča nam Fatima Alizović. Nešto dalje od nje nalazi se još samo jedan prodavač na cijelome placu, kupaca je svega nekoliko, a okolo starog zdanja grupe nezaposlenih i umirovljenika piju kavu u kafiću, druže se okupljeni oko praznih štandova ili sjede pred trgovinom. Sastavni dio njihovih priča nije samo politika, nego srušeni snovi i tmurna svakodnevnica. Prilazi nam bivši radnik Željezare, umirovljenik Milan Marinković, toliko pogođen propadanjem tvornice i čitavog jednog sustava koji se na kraju ipak pokazao neodrživim i kobnim za tolike ljudske sudbine, da je napisao i pjesmu „Doviđenja minuli rad“. Daje nam kopiju stihova u ruke, a dio njih kaže:
„…Gradio sam te fabriko iz tvoga temelja. U znoju sam se kupao pokraj usijanog čelika i užarene lave. A godine su prolazile i starost donijele. O fabriko crna i garava, u tebi sam zaradio stotine miliona dinara, od toga sam dobio samo male djeliće truda… Odlazeći iz tebe moja garavušo, suznih očiju i tužna lica. Kuda?…O minuli rade i mladosti sa zdravljem izgubljena…“
-
- Ima dana da Fatima Alizović ne zaradi ni kune na capraškoj tržnici (foto: J. Grgurić)
-
- Prodavača je malo jer Željezarci ne dolaze (foto: J. Grgurić)
-
- Na putu smo susreli mahom starije građane (foto: J. Grgurić)
-
- Umirovljenici se žale na nedostojne mirovine i uvjete života (foto: J. Grgurić)
Hranili cijelu regiju
“Željezara nas je sve uništila. Zapošljavala je 15.000 ljudi i hranila ne samo Sisak i Hrvatsku, nego cijelu regiju. A onda je sve počelo propadati, naravno na štetu nas radnika. Prvi temelj tvornice udarili smo 18. kolovoza 1948. godine, ukupno smo izbetonirali 300 zgrada, a radnici su izgradili i školu i bolnicu, u konačnici čitavo naselje. Sada je sve upropašteno, prevarili su nas i obmanuli, jer su nas prije svega zakinuli na mirovinama kada smo odlazili nakon desetljeća i desetljeća teškog rada. Ni prije svega toga nije bilo bolje. Imao sam deset godina kada je počeo Drugi svjetski rat, a kao 12-godišnji dječak završio sam u logoru nakon proboja na Kozari. Moja generacija je bila poparana, gladna i žedna i onda smo početkom 60-ih godina podigli standard, dobili prve stanove i izvuki se iz blata i života u barakama. Tako da se teško živjelo i Željezara je unatoč krvavom radu osigurala bolji život. A danas je sve to nestalo” – pojašnjava 87-godišnji strojobravar koji je ovome mastodontu dao najboljih 38 godina života. On, i još na tisuće poput njega koji prolaze „Željezarom“ žaleći zbog njezina propadanja i brinući što donosi sutra.
