Profesorica Jasna (82): “U mirovini nemam vremena, jer nisam više brza kao nekada”
“U mirovini nemam vremena, jer nisam više brza kao nekada. Njegujem široko polje interesa koji mi pružaju veselje i daju smisao života, neki oduvijek, a za neke sam se pripremala dok sam još radila. Pišem dnevnik, pjesme, molim, vjerujem i pronalazim ljude slične sebi, dok ostali od mene bježe. Imam dvije prijateljice, volim raditi u vrtu, skupljati biljke, šetati i boraviti na brdu poviše kuće. Najvažnije, još uvijek učim” – kaže umirovljenica Jasna Gotovac.
Umirovljena profesorica Jasna Gotovac (Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr)
Strme stube koje se tvrdoglavo uspinju uz pola tisućljeća staru crkvu na otoku Prviću vode nas u dom Jasne Gotovac. Na uspon izazovan i za nekoga sportaša, ova 82-godišnja Zagrepčanka odavno je naviknula, još otkako je s pokojnim suprugom odlučila graditi kuću u brdu, na osami. Na umorne noge zaboravili smo po ulasku u topli dom, ispunjen mirisom žganaca, kiselog kupusa i domaće marmelade od mandarina koje su se lagano krčkale na štednjaku. Nedaleko od kamina udobni naslonjač, novine i knjige neprocjenjive vrijednosti. Smijeh i razgovor iz srca. Umirovljena profesorica hrvatskog i engleskog jezika niže životne mudrosti, jednu za drugom, piše, slika, živi cijelom dušom za Boga i bližnje…
U čitanki za školu objavila pjesme Jadranke Kosor
S gubitkom supruga Križana nosi se već predugih sedam ljeta. Naviknuta na samoću u kojoj se miješaju praznina i ispunjenost, otvoriti vrata vlastite životne intime više nije lako. Ipak, unazad pola godine u njezin je svijet ušla tridesetak godina mlađa gerontodomaćica Ilijana. Na prvu, Jasni se ta promjena činila kao znak da je izgubila samostalnost i sposobnost. No, ručak i prašina mogu čekati, jer ono što se doista računa nastalo je prijateljstvo ispunjeno istovjetnim vrijednostima. Kao da ih je sam Bog spojio, danas se ove žene svaki dan vesele zajedničkom susretu koji čini dom. Govore samo o lijepim stvarima koje ispunjavaju dušu, pjevaju, pričaju viceve…
Gospođa Jasna u mirovini je već 27 godina. Toliko je otprilike i radila pa je sa 55 otišla u prijevremenu uz prosjek deset najboljih godina, a koji joj je uvelike popravila pozicija ravnateljice škole. No, ova profesorica imala je još i važniji zadatak na početku stvaranja Hrvatske. Tada je, više nego ikada prije, bilo važno izabrati literaturu koja će odgajati generacije. Tako je kao savjetnica za hrvatski jezik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja donosila odluke o čitankama i lektiri.
Upravo ovdje dolazimo do zapleta, kada je Jasna iz Ministarstva “zbrisala” u mirovinu 1993. godine. Prije umirovljenja napisala je s koautoricom čitanku za drugi razred osnovne škole. Pohvalno, ali mnogima u to doba sporno, jer su se u njoj našle pjesme, ni manje ni više nego od Jadranke Kosor!
“Jedne dnevne novine godinama kasnije prozvale su me zbog tih njezinih pjesama. Bio je to ogroman članak u kojemu je jedina poanta bila da je savjetnica za obrazovanje ubacila pjesme Jadranke Kosor u čitanku za školu. Napisale smo odgovor, ali te ga novine nisu htjele objaviti pa ga je tiskao drugi list. Naime, u to je vrijeme trebalo izabrati neke domoljubne pjesme prikladne tom uzrastu. Ona je u to vrijeme pisala o Ivekima u Smibu pa sam ih uvrstila jer su bile izvrsne. Nije ni znala da su joj pjesme završile u udžbeniku. Da bi stvar bila bolja, te 1993. godine kada je čitanka objavljena Kosor nije ni bila u HDZ-u, nego je u njega ušla dvije godine kasnije. Kada su nas napali za te pjesme, ja sam već bila u mirovini” – govori nam Gotovac.
Mir je skupljala sedam godina nakon smrti supruga
Za godine koje nosi na leđima kaže da se i osjete i vide, iako ih mi ne primjećujemo. Kao žena od riječi, ponekad pokoju i zaboravi, ali se s time ne zamara, pusti je i ide dalje.
“U mirovini nemam vremena, najviše zbog ljudskog faktora, jer nisam više brza kao nekada. Njegujem široko polje interesa koji mi pružaju veselje i daju smisao života, neki oduvijek, a za neke sam se pripremala dok sam još radila. Pišem dnevnik, pjesme i nisam zainteresirana za njihovo objavljivanje, činim to iz gušta. Molim, vjerujem i pronalazim ljude slične sebi, dok ostali od mene bježe. Imam dvije prijateljice, volim raditi u vrtu, skupljati biljke, šetati i boraviti u brdu poviše kuće. Najvažnije, još uvijek učim” – priča nam Jasna.
Nakon smrti supruga, kaže, doživjela je jedan emocionalni šok koji joj je oduzimao mir za njezinu prvu ljubav, slikarstvo. Sedam godina kasnije, iznova je uzela kist u ruke i započela stvarati novu umjetnost na papiru. Želja joj je bila studirati likovne umjetnosti, ali strogi otac sudac to joj je izričito zabranio kako se ne bi potucala po tavanima s kojekakvim boemima. Hrvatska riječ ipak je prehranila njezinu obitelj, dok je najveća škola zapravo bila ona majčinska.
“Imam troje djece kojima majka nikada ne prestaješ biti, nego i dalje proživljavaš sve što im se događa. Tu je i četvero unuka, a nadu mi daje želja da dobijem i praunuka” – zaključuje naša umirovljenica.
Umirovljenica Jasna s gerontodomaćicom Ilijanom (Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr)
Bolju gerontodomaćicu dobiti nije mogla.
“Nisam se na ovaj posao odlučila zato što sam bila nezaposlena, nego zato što cijeli život volontiram, pomažem drugima i bavim se humanitarnim radom. Ovo mi je baš bio blagoslov, ispunjava me, čini me sretnom i s gospođom Jasnom sam se posebno povezala i taj nam je odnos došao na izgradnju. Ništa mi nije teško napraviti za te ljude, ni ono što nije u opisu moga posla” – kaže nam 49-godišnja Ilijana Galijot, zaposlena u sklopu projekta “Zaželi” koji provodi lokalna prvićka udruga Otok.
