Pričali smo sa Žarkom Potočnjakom: “Dvije mirovine dovoljne su za režije, benzin i hranu”
Ni nakon više od pola stoljeća glumačkog rada vitalni i energični Žarko Potočnjak ne prestaje stvarati. Iako već osam godina u mirovini, predaje, glumi, gradi kazalište na svom imanju, a njegovi brodovi i dalje “plove”… Ipak, kao umirovljenik položajem i statusom starijih osoba u Hrvatskoj ne može biti zadovoljan. Za portal mirovina.hr ispričao je kako izgleda njegov život u mirovini.
Poznati glumac u mirovini se odvažio i na skok iz aviona (Foto: Privatna arhiva)
“Osam godina sam u mirovini i dani su mi puno bogatiji, raznolikiji nego dok sam radio” – pohvalio nam se glumac Žarko Potočnjak.
Predaje Scenski govor na Sveučilištu Libertas, glumi, osniva vlastito kazalište…, samo neki su to od poslova vitalnog 74-godišnjaka. Svaki mu je, kaže, dan prekratak.
“Oko 10 idem u kazalište na probu, a popodne ili snimam ili sinkroniziram crtiće. Navečer igram predstavu, a poslije predstave pripremam neki komad u nekoj od neformalnih kazališnih grupa. Ljeti je to Opatovina ili Ljetna turneja. Kad bih uspio pobjeći na drugi kraj svijeta, bio bih preporođen” – kaže Žarko.
Na svom imanju gradi kazalište
Trenutno živi na relaciji Okić – Zagreb, a na svom se imanju, kojeg od milja zove Potočnica, osjeća kao da je na drugom kraju svijeta. Ustaje vrlo rano, nekad u pet, nekad u sedam u jutro, sve, kaže, ovisi o planovima za taj dan. Ustane, i pun elana primi se posla.
Prve umirovljeničke dane proveo je s partnericom Višnjom u Egiptu (Foto: Privatna arhiva)
“Koji puta se umijem tek za ručak. Ili pišem ili sam u svojoj radionici, brzo mi prođe prijepodne. Pa ručak. Nekad mi je to bilo nužno zlo, oduzimalo mi je vrijeme, a sada čak i pitam tijekom jutra: Što je za ručak? Pa se veselim ručku u miru i onda natrag za kompjuter ili radionicu. Ranije bi tu bio i nekakav izlazak, ali kao plućni bolesnik sad moram biti vrlo oprezan i maksimalno se držim kuće. Dnevnik gledam pod obavezno, pa opet malo pišem, čitam, telefoniram” – priča.
Ako je započeo raditi nešto zanimljivo, vraća se u radionicu i u kasne sate. Ima, kaže, pune ruke posla. Gradi kazalište na svom imanju. Postojeće kuće su stare pa treba zadovoljiti sve zahtjeve restauratora. Seoske su to zgrade i potrebna je prilična domišljatost da se one pretvore u nešto elegantno, pa čak i super moderno, a da im se vanjština ne takne. To, govori, već dugo traje, a i veseli ga što će trajati još. Na imanju sve poslove rade profesionalci. To su zahtjevni radovi, pa glumac ne želi smetati.
– Bivšu štalu treba otkopati, napraviti joj dodatne temelje, kuća mora stalno imati dvije opne – vanjsku fasadnu i unutarnju uređenu – to ipak moraju raditi profesionalci i tu ja mogu tek tu i tamo nešto ušminkati, a za to pak moram tražiti dozvolu svoje partnerice Višnje – smije se Žarko.
Žarko Potočnjak ljubav je pronašao sa 15 godina mlađom Višnjom Pešić (Privatna arhiva)
“Borim se za dostojanstvenu starost onih koji dolaze”
Nije zadovoljan statusom umirovljenika, još manje mirovinama. Na upit kakav je osjećaj znati da si pošteno odradio puni radni vijek, a zapravo se i dalje treba boriti za dostojanstvenu starost, spremno odgovara:
“Ne borim za dostojanstvenu starost. Za moju su se starost borili moji preci, a ja se borim za dostojanstvenu starost onih koji dolaze poslije mene. Meni je onako kako je. Kako sam naslijedio. Mislim da nemam prava buniti se. Mogu samo reći: To je strašno.
Njegova i mirovina partnerice Višnje dovoljne su da mogu platiti režije, benzin i hranu. Dodatne troškove i želje u startu moraju odbaciti ili praviti preraspodjelu. Ili i dalje raditi.
“Sreća je što stariji ljudi nisu toliko zahtjevni, ali kada bi se mlade moglo staviti da par dana uđu u ove kože i oni bi o starosti razmišljali puno drugačije. Ovako nam moraju vjerovati, ali iskreno vjerovati i ne pretvarati tegobe umirovljenika u isprazne političke fraze. Time samo vrijeđaju” – kaže.
U mladim danima bio je pravi – mangup (Foto: Privatna arhiva)
Država bi, dodaje, mogla pomoći povećanjem mirovina. Ali to, smatra, ustvari nije posao ove države. Ova država sada mora brinuti da mirovine za 20, 30 godina budu bogate, da omoguće ljudima lijepu i vedru starost.
“Sada bi dizanjem mirovina možda ponekog i spasili, ali ne bi spasili sistem. Država o sebi mora početi misliti kao o nečem stamenom, vrijednom, trajnom …. Onda je to prava država i njene će mirovine za buduće generacije biti dobre – govori Potočnjak.
Već osam godina nije proslavio odlazak u mirovinu
Dok takvo što ne dočeka, strastveno je prionuo poslu. Završava zbirku modela brodova. Volio bi napraviti projekt vezan uz neku užu temu, primjerice brodove koji su plovili kao pruge do naših otoka. Sprema se za izložbu svojih maketa, a i tu je, kako ga naziva, stalno piskaranje: drame, esejčići. I njegova klasa od četiri studentice i četiri studenta.
“Puno traže, ali nadam se da imam snage puno im i dati” – govori nam Potočnjak.
Ne zna reći je li više radio za radnog vijeka ili sad u mirovini. Nekad je, prisjeća se, toliko bio u poslu da nije ni primijetio da je otišao u mirovinu. Obično se i organizira nekakva mala svečanost za odlazak u mirovinu, on je to odgađao: za sutra, sutra …. i već osam godina nije organizirao slavlje odlaska u mirovinu. Dok je radio, nije bio svjestan ljepote sitnih stvari.
“Od silne jurnjave, nisam za mnoge stvari niti znao da postoje. Jedna od njih je kuhanje. Želim naučiti kuhati i svakako ću se barem malo dotaknuti” – govori.
Avanturist o čijim se pustolovinama i danas govori
O njegovim je nekadašnjim avanturama brujao glumački svijet. Bivšu suprugu Asju odveo je 90-ih u rat, imao je bandu koja se tukla za njega, vozio je podmornicu, ronio je s bocama na 20 metara dubine, kormilario je histrionskim brodom od 33 metra, s kojim je jednom i pristao u luku. Uskakao je u jureći vlak, skakao s konja u galopu. I kao student je bio mangup, a najgore što je radio bilo je pišanje u akvarij s ribicama u omiljenom im kafiću Švemi. Njegova ekipa igrala je i hokej protiv pionira Mladosti.
U 68. godini odvažio se na skok iz aviona s 3,5 kilometara visine, a žali što nije stigao na put oko svijeta na jedrilici. I sad je, kaže, avanturist, ali sad su mu zanimljive avanture drugog tipa.
“Da nije ograničenja zbog virusa, volio bih proći Laos, Kambođu, Vijetnam, pogledati neke južnoameričke hramove … Doduše, puno sam novca utrošio na kuću koja je zapravo građena kao neki manji kulturni Centar, ali za putovanja bi se našlo” – nabraja.
Dok kao i ostali umirovljenici ne dočeka bolje dane, vrijeme krati i druženjem s prijateljima. S obzirom na njegove želje, malo se druži.
Nedostaje mu igra sa šestomjesečnim unukom
-
- Žarko Potočnjak (Privatna arhiva)
-
- Žarko Potočnjak (Privatna arhiva)
-
- Žarko Potočnjak (Privatna arhiva)
-
- Žarko Potočnjak (Privatna arhiva)
“Već šest mjeseci je tu virus. Kako sam pobolijevao kroz život na plućima, moram biti izuzetno oprezan. I sad mi nedostaju ljudi, prijatelji. Prije šest mjeseci dobio sam unuka. Kćer Mirna mi je rodila prekrasnog Viktora. Ali i ti odlasci moraju biti sigurni i znatno rjeđi. I kad na mobitelu gledam kako se njegov tata Neno i moja Mirna igraju s njim, a Višnja i ja sjedimo u stanu na kilometar – dva od njega, onda me zna uhvatiti tuga. Jako mi nedostaje da se s njim igram, da ga učim govoriti… Tužno. Zapravo, najviše sam sa svojim studentima. Jako su pažljivi prema meni i čuvaju me. To doživljavam kao nešto toplo i lijepo” – kaže nam Žarko Potočnjak.
Dragi su mu i njihovi Tri D sastanci. To je, pojašnjava, šifra kolega Alena Šalinovića, Franje Kuhara i Žarka. Sve tada istračaju, iskreno si kažu sve o sebi, kao da su na pričesti. Njih dvojicu najviše voli, a s Dankom Ljuštinom također rado popije kavu. U druženjima mu nedostaje drugi najveći avanturist glumačkog svijeta – Vedran Mlikota, zaključuje ovaj glumački veteran.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Reper Hrle: “Postulat svake države je da ljudi u mirovini žive najljepše, a naši su zaboravljeni od svih”
- Pričali smo sa Žarkom Potočnjakom: “Dvije mirovine dovoljne su za režije, benzin i hranu”
- Tihana Harapin Zalepugin: “Društvo prihvaća bake, ali samo dok smo im od koristi”
- Branko Uvodić: „Lijepom našom“ ide dalje čim epidemiološki uvjeti to dopuste
- Vlado Kalember (67): Kada vidim kako žive umirovljenici, pitam se kako naši političari spavaju
- Veliki razgovor s Duškom Lokinom: Odlazak u mirovinu nije bio moj izbor, država me potjerala
- Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti
