Priča najboljeg vozača parne lokomotive u Jugoslaviji koji je prešao milijune kilometara
Milan Cvetanović izabran je da na važne sastanke i skupove prevozi tadašnji politički vrh. U njegovoj radnoj knjizi nije bilo nijedne nesreće, kvara ili prijave, ali je zato ona životna ispunjena pričama
Danas eksponat, a nekad radno mjesto strojovođe Belog
Starom parnom lokomotivom, koja već dva desetljeća tek kao eksponat krasi sisački Željeznički kolodvor, gotovo cijeli svoj radni vijek upravljao je danas 80-godišnji Milan Cvetanović. Počeo je kao ložač ubacujući na tone ugljena u ovu željeznu ljepoticu, nastavio kao strojobravar te ubrzo njome počeo i upravljati i to toliko dobro da je postao nadzornikom te najboljim strojovođom tadašnje Jugoslavije, na konto čega je izabran da prevozi političare na sve važne sastanke i skupove. Naime, ova sisačka legenda, među putnicima diljem bivše Juge poznata po nadimku Beli, u 35 godina rada na parnjači nije skrivila nijednu porometnu nesreću. Njegova radna knjiga do posljednjeg je ostala prazna, bez kvara, nezgode ili prijave, međutim onu životnu ispisuju velike priče.
Najvažniji su ljudi
“Ostatke dima još uvijek iskašljavam. Zamislite, teretni vlak trošio je od Zagreba do Vinkovaca čak osam tona ugljena. Voziti sam znao više od 50 sati u komadu bez odmora, jer je nedostajalo školovanih kadrova. Nije tada bilo propisanih ograničenja kao danas, već nakon 12 sati odmora imali su vas pravo pozvati. Bio je to odgovoran posao. Trebalo je voditi računa o ložaču, pari, kočnom sustavu” – prisjeća se gospodin Milan, prepun poštovanja prema lokomotivi od koje je puno dobio i još joj više kroz sve te godine sebe dao.
Stoga je i danas često obiđe, zastane gledajući je s čežnjom, a ponekad čak i poljubi. Uz manire pravog strojovođe, za ovu je prigodu obukao i svoju radnu košulju. Naslanjajući se na ovaj danas tek romantični podsjetnik nekadašnjeg putovanja i življenja, priča nam kako je u svemu najviše mario za ljude. Opasne situacije i dalje pamti u detalje, dok one tragične – neprestano sanja.
“Na stajalištu u Maksimiru dolazio mi je u susret drugi vlak. Prometnik je zaboravio da tamo stojim i nije prebacio skretnicu. Spasio sam se skokom iz lokomotive. A što se putnika tiče, nikada nisam krenuo dokle god je ostao netko tko bi trčao za vlakom, mada se u to vrijeme nije smjelo tako postupati. Jednom sam tako čekao majku koja je trčala s koferom i djetetom u rukama, bila je udaljena oko 200 metara od stanice, ali prometnik mi je vikao da krenem ili će me prijaviti. Unatoč tome što sam čekao, od Prijedora do Zagreba stigao sam točno u minutu. Jednom je pak zgodom kondukter uz pomoć policajca namjeravao izbaciti čovjeka koji nije imao kartu, jer su ga prethodno opljačkali na stanici. Nisam dozvolio i na kraju su tog konduktera degradirali. Tako da su me ljudi voljeli, veselili se kada bi me vidjeli na lokomotivi i znali mi zaželjeti sretan put. Na prvom mjestu je čovjek, moraš biti pristojan prema svakome. Cijenili su i oni mene i ja njih, a ne kao danas, bez poštovanja” – kaže legenda Beli.
-
- Uz suprugu Ljubicu parnjača je njegova najveća ljubav
-
- Milan Cvetanović – Beli
Vlak usmrtio 28 osoba
Svoju lokomotivu sam je znao i popraviti, čime je tadašnjem ŽTP-u uštedio silne novce za popravke u Gredelju, a tragom svih tih zasluga ne samo da je dobio povišicu, nego i trosobni stan pokraj Željezničkog kolodvora u Zagrebu, a koji je – odbio. Radio je po 350 sati mjesečno, zarađivao 7.500 tadašnjih maraka, no unatoč tomu današnja mu mirovina ne prelazi 4.000 kuna. Milijuni su to sati, putnika i kilometara. Previše, da se ne bi dogodila i tragedija, točnije – 28 usmrćenih.
“Iako nije moja krivnja, ne mogu preko toga prijeći. Najteži mi je slučaj mlade djevojke koju je trudnu otac zbog sramote poslao da se baci u rijeku. Kako je bila vrsna plivačica, odlučila se baciti pod vlak. Moj vlak. Neke od tih ljudi sam poznavao. Najgore je što vidiš osobu, prepoznaš je, ali ne možeš joj pomoći. Ipak, bilo je i puno slučajeva u kojima su brza reakcija i kočenje pomogli spašavajući tako ljude iz sigurne smrti. Vozači na cesti nisu poštovali znakove, a i prometnici su griješili” – s knedlom u grlu prepričava nam jedan od najstarijih hrvatskih strojovođa.
Boksač i folkloraš
Pitamo ga od kuda mu ne samo psihičke, nego i fizičke snage za taj posao. Ovaj visok i jaki čovjek deset se godina bavio boksom, plesao folklor i bio pripadnik Titove garde, a vozio je i njegovo „obezbeđenje“ . Unatoč osam desetljeća na ramenima, u kondiciji je i danas. Vozi automobil, produženje dozvole dobio je na narednih deset godina, a naočale nikad nije trebao. Operacijom je 2013. pobijedio i zloćudnu bolest, nedavno je slomio kuk zbog čega se privremeno kreće uz pomoć štaka, a problema ima i sa srcem. Sve njegove anegdote u detalje poznaje supruga Ljubica Lasić, nekadašnja ljubav iz rane mladosti s kojom ga je život iznova spojio tek prije nekoliko ljeta.
“Kada prolazimo gradskim ulicama i tržnicom, često mu doviknu „Legendo!“ i prilaze mu s poštovanjem. Kako na poslu, tako i u privatno vrijeme, Milan je veliki kavalir, stoga nije ni čudo da je bio posebno omiljen među damama, ne samo u vlaku, nego i na korzu”– kaže ponosno supruga Ljubica.
Uglađen u svojoj staroj radnoj košulji, gospon Beli po tko zna koji put staje pored svog radnog mjesta, zahvaljujući se na zajedničkoj fotografiji njega i lokomotive koju će, kako kaže, uvijek pamtiti samo po dobru.
