Pravobraniteljstvo za osobe s invaliditetom: ‘Najlakše je dati novčanu naknadu, ali ona neće riješiti izazove’
U Hrvatskoj živi 657.791 osoba s invaliditetom, odnosno 17 posto ukupnog stanovništva. Ovdje ne spadaju samo osobe s invaliditetom koje imaju vidljivi, tjelesni invaliditet, već su tu i osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama, osobe s autizmom, ali i oni koji imaju posljedice raznih onkoloških i kroničnih bolesti. Ove osobe nailaze na razne probleme svakog dana, a kako nam je rekao Darijo Jurišić, zamjenik Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, najveći problem im predstavlja područje socijalne zaštite pri čemu je nerazvijenost i nedostatak socijalnih usluga u zajednici na prvom mjestu. Otkrio nam je i hoće li novi zakoni donijeti stvarno promjene, ali i što bi se sve trebalo poboljšati.
Osoba s invaliditetom | Ilustracija: Pixabay
Danas je Međunarodni dan osoba s invaliditetom pa je i pravo vrijeme da se posveti više pažnje problemima na koje svakodnevno nailaze ove osobe. Sve nam je vrlo detaljno objasnio zamjenik Pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
Ovo je najranjivija skupina kada se govori o siromaštvu
Osobe s invaliditetom često nisu ravnopravni s osobama koje nemaju teškoće u sudjelovanja u raznim aktivnostima. Od ukupno 657.791 osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, njih 47 posto čine osobe starije od 65 godina, dok ih je 41 posto u radno aktivnoj dobi od 20 do 64 godina. Ipak, neovisno o dobi, svi nailaze na iste probleme, od koji je najviše pritužbi i obraćanja građana Pravobranitelju za osobe s invaliditetom zaprimljeno u području socijalne zaštite.
– Naše društvo još uvijek nije doživjelo preobrazbu prema inkluzivnosti u punom smislu te riječi, pa je i očekivano da se osobe s invaliditetom na neki način gura prema socijalnim naknadama i potporama. Osobe s invaliditetom svih kategorija su među najranjivijim kategorijama kada govorimo o siromaštvu, ali i kada govorimo o ostvarivanju njihove neovisnosti, samostalnosti i pristupu društvenim resursima kao što su obrazovanje, rad, kultura i odgovarajuća zdravstvena zaštita. I za osobe s invaliditetom, kao i za sve osobe, jednako su važna sva područja života, rekao nam je sugovornik.
Nerazvijenost i nedostatak socijalnih usluga za osobe s invaliditetom
Drugi problem su i problemi psihosocijalne podrške ili usluge u kući pri čemu su, kako saznajemo, za neke od tih usluga određeni prestrogi cenzusi, a najviše brine nedostupnost tih usluga.
– Pritužbe nam ukazuju na to da su za pojedine usluge vrlo dugačke liste čekanja, za neke rehabilitacijske usluge nema dovoljan broj pružatelja, a nadležno ministarstvo ne sklapa nove ugovore o suradnji kojima bi na nekih način usluge još više mogle ući u sustav. U pojedinim područjima Republike Hrvatske uopće nema potrebnih usluga za osobe s nekim specifičnim vrstama invaliditeta kao na primjer s autizmom. Još uvijek imamo velike razlike u dostupnosti socijalnih i drugih usluga u velikim gradovima, županijskim središtima u odnosu na ruralne krajeve i manja ili udaljenija mjesta, otkrio nam je Jurišić.
Također, prisutna je i nerazvijenost i nedostatak socijalnih usluga u zajednici, a ovdje spadaju razni oblici pomoći u kući od patronažne medicinske njege, gerontodomaćice, pomoći oko čišćenja prostora i spremanja obroka. Na ovaj način osobe s invaliditetom mogu ostati u svojem domu, ali s druge strane je onda veliki teret na samim obiteljima. Naš sugovornik smatra da bi se situacija mogla riješiti uslugom odmora od skrbi i pomagača u obitelji kako ne bi došlo do urušavanja njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja zbog dugotrajne svakodnevne i cjelodnevne skrbi za člana obitelji što je sada česti slučaj.
Osobe s malim primanjima nemaju pravo na sve usluge
Kada govorimo o nerazvijenosti socijalnih usluga u zajednici, ovdje najviše stradavaju osobe starije od 65 godina, a posebno su ranjiva jednočlana kućanstva.
– Dok osobe s težim i teškim invaliditetom imaju pravo na naknade, svi oni s manjom razinom ne ostvaruju nikakve naknade iako i oni imaju specifične potrebe i troškove zbog invaliditeta, a ne mogu ih samostalno podmiriti. Poseban su problem imovinski i prihodovni cenzusi uslijed kojih i osobe s malim primanjima s kojima objektivno ne mogu zadovoljiti svoje potrebe, posebno potrebe za prijevozom i pomoći druge osobe, nemaju pravo niti na one malobrojne usluge koje se osiguravaju kao što je npr. pomoć gerontodomaćice, rekao nam je sugovornik.
Ne treba zanemariti ni zastarjela ortopedska pomagala koja se odobravaju sukladno Pravilniku o ortopedskim pomagalima, dok su nadoplate za individualnu prilagodbu velike, a Pravilnik ne uključuje moderne asistivne tehnologije. Kako saznajemo, problem je i neadekvatni prijevoz, posebno u manjim i ruralnim sredinama. Međumjesni prijevoz u Hrvatskoj je problem za osobe s invaliditetom jer ne postoje prilagođena vozila u koja bi osobe u invalidskim kolicima mogle ući.
Novi Zakon o osobnoj asistenciji ima prednosti, ali…
Iako će od siječnja puno više osoba dobivati uslugu osobnog asistenta, što je dobar potez, i ovdje se javljaju neka neodgovorena pitanja.
– Doneseni Zakon o osobnoj asistenciji je stupio na snagu 1. srpnja 2023. godine, a očekujemo da će od 1. siječnja 2024. godine oko 15.000 osoba s invaliditetom dobiti uslugu osobnog asistenta od četiri do 16 sati dnevno koja će im omogućiti da neovisno žive u svojim domovima ili mjestu prema svom izboru umjesto da ih se mora smjestiti u ustanove za starije i nemoćne. Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj gotovo su 20 godina čekale da se donose taj ključni Zakon i da se osiguraju sredstva koja će im omogućiti aktivan i uključen život, otkrio nam je iskreno Jurišić.
Dodao je i kako osim bojazni oko administrativnih izazova povezanih s proširenjem ove usluge na puno veći broj korisnika s dosadašnjih 5.000 na 15.000, bojazan izaziva i mogućnost pronalaženja osobnih asistenata na tržištu rada.
Osobe s teškoćama mentalnog zdravlja nemaju dobru rehabilitaciju
Iako mnogi kod spomena osobe s invaliditetom prvo pomisle na osobe u kolicima ili na druge koji imaju neki vidljiv invaliditet, osobe s teškoćama mentalnog zdravlja jednako tako spadaju u ovu skupinu, a nailaze na brojne prepreke.
– Od 8.378 osoba koje u Republici Hrvatskoj, prema podacima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, žive u ustanovama socijalne skrbi više od polovice njih čine osobe s teškoćama mentalnog zdravlja. Taj podatak pokazuje da su upravo za ovu kategoriju osoba s invaliditetom postupci liječenja i rehabilitacije najmanje uspješni. Istovremeno, znatno zaostajemo za razvijenim zemljama u razvoju usluga podrške u zajednici i alternativnih i komplementarnih načina liječenja i rehabilitacije što dovodi do njihova izdvajanja iz obitelji i društva, rekao nam je zamjenik Pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
Niz mjera za zašzizu mentalnog zdravlja
Dodao je i kako je posebno zabrinjavajuća krajnja nerazvijenost usluga zaštite mentalnog zdravlja usmjeren na liječenje u lokalnoj zajednici, ali i kako budućnost ipak izgleda dobro.
– Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. predviđa niz mjera usmjerenih na zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici, između ostalog uspostavu mobilnih timova za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici; razvoj mreže usluga u zajednici za pružanje multidisciplinarne terapijske skrbi prilagođene potrebama korisnika; edukaciju osoba koje se u svojem profesionalnom radu susreću s osobama sa psihičkim teškoćama (npr. djelatnike policije, sustava socijalne skrbi, odgojno-obrazovne ustanove); integrirati medicinske i socijalne postupke svih koji se bave liječenjem i rehabilitacijom bolesnika; osigurati suradnju pružatelja usluga osobama s mentalnim poremećajima na području zdravstvene i socijalne skrbi, rekao nam je sugovornik.
Kakvo je stanje u drugim zemljama?
– Usporedba situacije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i razvijenijim zemljama govori u prilog ocjeni kako su u Hrvatskoj upravo usluge podrške obitelji najkritičnija točka. Udomitelji osobe sa složenim intelektualnim i tjelesnim teškoćama uslijed kojih joj je potrebna 24-satna podrška druge osobe u Njemačkoj mogu dobiti iznos od 1.600 eura iz kojeg plaćaju usluge odmora od skrbi kroz koju angažiraju osobe koje će pružiti asistenciju njihovom članu obitelji tako da oni mogu u što većoj mjeri biti aktivni u svom životu ili pomoći oko kućanskih poslova, otkrio nam je.
Osim toga, Jurišić nam je rekao i kako uz to dobivaju 1.700 eura za kratkoročnu skrb koje mogu utrošiti na povremeni i kratkotrajni smještaj člana obitelji u ustanovu. Neovisno o iznosima tih naknada, u Hrvatskoj obitelji osoba s invaliditetom i kad bi imale novac ne bi imale gdje dobiti takve usluge jer one nisu uspostavljene.
Može li se poboljšati situacija za osobe s invaliditetom?
Kao što smo već pisali ovdje, od siječnja se uvodi inkluzivni dodatak, a kako nam je rekao Jurišić, sedam posto osoba s invaliditetom će dobiti najveći mogući iznos naknade od 720 eura. Ovime će po prvi puta osobe s invaliditetom imati naknade za povećane troškove invaliditeta koji će biti veći od simboličnih, dok će asistencija omogućiti neovisni život u zajednici za 15.000 njih ujedno rasterećujući njihove obitelji. To sve zvuči jako dobro, ali postoji jedan problem.
– Ta se poboljšanja neće odnositi na osobe s invaliditetom koje su u najtežoj situaciji isključenosti, njih oko 10.000 koje još uvijek žive u ustanovama socijalne skrbi s nekoliko tisuća onih koji žive u organiziranom stanovanju i u udomiteljskim obiteljima. Iako je podrška koju im u ostvarivanju njihovih individualnih potreba mogu osigurati djelatnici u ustanovama vrlo ograničena, isključeni su iz planova za osiguravanje asistencije, kao i iz svih drugih mjera kojima se potiče uključivanje osoba s invaliditetom u obrazovanje, zapošljavanje i sve druge aktivnosti koje se odvijaju u zajednici. Iako smo se na deklarativnoj razini opredijelili da je smještavanje u ustanove kršenje ljudskih prava i da takav oblik skrbi treba što prije napustiti, što su i preporuke svih međunarodnih institucija i strateško opredjeljenje Europske unije, proces deinstitucionalizacije već godinama se vrlo sporo odvija usprkos tome što su u fondovima Europske Unije osigurana sredstva za njegovu provedbu, rekao nam je zamjenik Pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
Potrebno je uložiti više napora za osobe s invaliditetom
Ipak, kako nam je objasnio, potrebno je uložiti puno više napora kako bi osobe s invaliditetom bile ravnopravne sa svima ostalima i kako bi mogle što normalnije živjeti.
– Kada se sagledaju cjelokupne potrebe osoba s invaliditetom, čini se da je najlakše dati novčanu naknadu iako ona neće riješiti bitne izazove s kojima se susreću osobe s invaliditetom. Potrebno je uložiti daleko više napora kako bi se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju omogućio pristup obrazovanju i radu, stambenom zbrinjavanju i ranoj intervenciju u djetinjstvu. Potrebno je razvijati mobilne i dostupne usluge svakome u njegovom domu koje će omogućiti da se izbjegne institucionalizacija to jest izdvajanje iz obitelji i zajednice u kojoj žive i smještavanje u ustanove, objasnio nam je za kraj zamjenik Pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
