Plaža Oštro: Umirovljenička oaza na Jadranu gdje smo susreli umirovljenika iz kultne tvornice Torpedo
Ima li još mjesta na Jadranu gdje nema vreve, gužve, buke? Ima! I pronašli smo jednu takvu plažu za vas! Prosječna dob na plaži je iznad 70 godina, taman za publiku našeg portala.
Šetnica Oštro omiljeno je mjesto za druženje umirovljenicima iz okolice
Maleno mjesto Oštro nedaleko Kraljevice kod Rijeke, s pogledom na Krčki most, kao da je izašlo iz bajke. Ako tražite miran odmor, ovo je lokacija za vas. Cijene su prihvatljive; velika kava s mlijekom u obližnjem baru na plaži s predivnim pogledom na more je 11 kuna, u slastičarnici na šetnici kuglicu pravog domaćeg sladoleda kojeg vlasnici sami pripremaju platit ćete 10 kuna. Samo se naviknite da će vas, kad dođete na plažu ili šetnicu, svi redom pozdravljati. Ovdje se svi znaju. Čak i ako ste pridošlica iz Zagreba, poput mene, brzo će vas primiti u svoje društvo.
Na plaži Oštro gužve nema, ali malobrojni posjetitelji uvijek će vas pozdraviti!
Prosjek godina iznad 70!
A društvo je odlično! Prosjek godina je iznad 70, nema gunđanja ni kukanja, malo razgovora o temperaturi mora, malo o vrućinama, ponekad malo i o poskupljenjima, spomene se katkad i neka dijagnoza, ali brzo se prelazi na neke vedrije teme. A ovim ljudima vedrine u životu ne nedostaje.
Među najstarijim redovnim posjetiteljima plaže Oštro su Janja i Vitorio s obližnjeg Hreljina.
Janja i Vitorio su među najstarijim posjetiteljima plaže, ali plivanje ne propuštaju!
„Mi smo susjedi. Vitorio još vozi a ja više ne otkad sam operirala kuk pa se zajedno spustimo do mora“, pojašnjava mi 88-godišnja Janja Šubat.
Udaljenost od Hreljina gdje žive do plaže je deset kilometara, ali 90-godišnjem Vitoriu to nije problem. Ni plivanje mu nije problem, samo što više ne ide daleko od obale. Odakle mu tako lijepo ime, pitam ga.
Vitorio Matijašec, 90-godišnji Istrijan kojem nove tehnologije nisu strane!
„Ja sam Istrijan. Došao sam 1949. godine raditi u riječki Torpedo. Samo da znate, tu je izrađen prvi torpedo u svijetu. Počeo sam kao tokar, a završio kao šef konstrukcije alata. Zahvaljujući ovoj rafineriji koju vidimo tu iza nas, proveo sam tri godine u Italiji. Uvjet je bio znanje talijanskog i engleskog jezika pa sam prošao na natječaju i tri godine proveo u Milanu“, priča mi Vitorio Matijašec, a Janja kroz smijeh dobacuje: „On je bogat čovjek; ima talijansku penziju!“
Ona je mirovinu dočekala kao matičarka u Hreljinu, a prije toga je 20 godina radila u brodogradilištu u Kraljevici. Danas su oboje vrlo aktivni u Udruzi umirovljenika.
Janja je do mirovine radila kao matičarka na Hreljinu, a prije toga u brodogradilištu u Kraljevici
„Do korone smo išli na puno izleta, a onda je sve stalo. Ali družimo se stalno. Svake nedjelje popodne igramo tombolu, a muški uglavnom idu u lokal, pa kartaju. Svake prve srijede u mjesecu nas petnaestak se nalazi na kavi u našem lokalu, pa pričamo, zezamo se… Bila sam i u pjevačkom zboru, Vitorio još uvijek pjeva. To morate čuti!“, kaže Janja, a Vitorio dodaje: „A Janja je osnivačica ženskog boćarskog kluba i još uvijek lijepo pjeva, samo više nije u zboru“.
Slušam te ljude kako se šale i smiju i pitam ih odakle im snaga za sve te aktivnosti:
„Najvažnije je biti aktivan u društvu, da se ne zatvoriš u svoja četiri zida kad dođu neke godine. Stalno sam uokolo u điru. Više sam vani nego doma i kamo god odem – lijepo mi je. Uvijek se vratim bogatiji. Evo i sad ću doći kući bogatiji jer sam upoznao Vas“, kaže mi Vitorio, a Janja dodaje: „Ma napišite svima: samo neka bježe van iz kuće, među ljude!“
Hvale se kako imaju velike obitelji. Janja ima šestero praunučadi: „Imam kćer i sina. On je na moru, ali snaha živi blizu i moram Vam reći da mi je jako dobra. Ma predobra je! To obavezno napišite!“, kaže Janja, pa što ću nego poslušati. Vitorio ima četvero unučadi: dvije unuke i dva unuka. Jedna kći živi blizu njega, a druga u Crikvenici no radno mjesto joj je blizu očeve kuće, pa mu posjeta ne nedostaje.
Ostavljam ih moru i njihovim veselim pričama. Pitaju me kako mi je ime, da se i službeno upoznamo. I naravno, gdje će oni moći pročitati to što pišem o njima. Objašnjavam da je mirovina.hr na internetu a oni spremno i u glas odgovaraju: „Aaaa stranica!“ I neka mi netko kaže da je starce vrijeme pregazilo!
Gorani na moru? O da!
Malo dalje od Janje i Vitoria, u hladu, su umirovljenici Marijana i Miro Brkić. Njihova je priča zanimljiva jer oni su zapravo Gorani. Iz Gorskog kotara, točnije iz Crnog Luga, 2005. doselili su u Primorje.
Marijana i Miro Brkić doselili su 2005. iz Gorskog kotara na more
„Došli smo, a što da Vam kažem, zbog uvjeta života. Starija kći Gordana već se školovala u Rijeci, znali smo da moramo školovati i mlađu Emiru, a s plaćama je bilo nemoguće. Kupili smo staru kuću na Hreljinu, godinama smo je uređivali koliko smo mogli i napokon, nakon gotovo deset godina, preselili u nju“, govori Miro.
Pitam ih jesu li požalili? Ipak je Gorski kotar raj na zemlji.
„Istina, i bilo je predivno… Ali puno je skuplji život. Kad samo usporedimo troškove grijanja, odjeće, auta… Ovdje su nam troškovi života puno manji“, kaže Marijana i dodaje da kćeri još uvijek rado odu u Crni Lug, pogotovo kad su velike vrućine.
„Ujutro ustanete, izađete van, škripi snijeg pod nogama, sve bijelo oko vas… Lijepo je, ne kažem da nije. Ali ima i druga strana. Radili smo u Šumariji oboje, pa zapada snijeg, ne možemo izaći s autom, idemo pješice na posao dva kilometra po snijegu, dođemo mokri i promrzli… Drugačiji su to životni uvjeti. Ovdje mi čizme ni ne trebaju!“, kroz smijeh zaključuje Miro.
Iz Šumarije su, kažu, 2005. oboje otišli u mirovinu. Na plaži su redovno, gotovo svako jutro. Sa sobom obavezno donose knjige; čitanje im je omiljena razbibriga. Naravno, i unuci:
„Imamo unuka Leona i unuku Katarinu. Unučica je mlađa pa kad je čuvamo, samo smo njoj posvećeni“, kaže Marijana.
Odlazak na plažu Marijana i Miro ne propuštaju, a s njima obavezno putuju i knjige
Sjedimo u hladu, pričamo i gledamo oko sebe. Gužve nema. Uglavnom stariji ljudi, poneki s unucima, nema stranaca. Kako je ovo mjesto ostalo zaštićeno od masovnog turizma, pitam domaće:
„Čitav ovaj predio oko Kraljevice bio je vezan uz brodogradilište, pa se turizam nije toliko ni razvijao. Jedini centar zbivanja bio je Hotel Praha na šetnici. Sad je ruševina. Tu su se održavale plesne večeri, bilo je i turista. Vidjet ćete tu uz šetnicu prema Kraljevici i nekadašnja sindikalna odmarališta. Toga sad više nema. Danas je tu kamp koji ima svoje sadržaje i koji odlično radi; od samog početka sezone je pun. Uglavnom su u njemu gosti iz Slovenije, no kamp ima svoje sadržaje: trgovine, restorane, barove, plaže… pa ćete ljude iz kampa rijetko vidjeti na ovom dijelu plaže. Tu smo uglavnom mi domaći, dođu tete iz Doma za djecu i mladež s poteškoćama zajedno sa štićenicima, ali i korisnici obližnjeg doma za starije osobe“, pojašnjava Miro.
Dom za umirovljenike popunjen do zadnjeg mjesta!
Ostavljam Marijanu i Miru njihovim knjigama i odlazim kratko u Obiteljski dom za starije i nemoćne osobe Oštro – Kraljevica. Stotinjak metara od mora dočekuje me lijepo zdanje s predivnim zelenilom i cvijećem, puna terasa starijih ljudi koji me redom pozdravljaju i vlasnik Željko Serezlija, Slavonac sa primorskom adresom. Je li dom pun, pitam ga:
„Konstantno smo puni. Naš kapacitet je 20 osoba, nismo veliki, pa mjesta rijetko ima. Uveli smo mogućnost kraćeg boravka, na mjesec ili dva, no to je sve teže provesti u djelo jer nemamo slobodnih mjesta. Dom ima najviše jednokrevetnih soba i to se brzo popuni. Svaki dan zvoni telefon i ljudi se raspituju za mjesta“, pojašnjava Željko.
Dom za starije osobe u Oštru okružuje zelenilo i cvijeće
Ne čudi me nimalo što je toliki interes. Osim što je na predivnoj lokaciji, Dom Oštro ima medicinsku skrb za svoje korisnike i šest stalno zaposlenih. Korisnike do mora dijeli tek koja minuta lagane šetnje, ali najradije uživaju na terasi u hladovini, otkriva Željko:
„Kad su ovakve vrućine, rijetki idu na more. Odu predvečer u šetnju kad više nije jako vruće, no najviše se svi zadržavamo tu na ovoj terasi. Organiziramo im druženja, razne igre…“
Ima li stranaca u Domu, pitam ga:
„Ne, nema. Naši su korisnici većinom iz Rijeke i okolice. Možda Vam je to na prvu čudno, ali zapravo rijetki će se odlučiti ostaviti djecu i unuke recimo u Njemačkoj i doći ovamo. Tijekom korone smo vidjeli koliko je teško biti odvojen od svojih. Čak smo doskočili tome, pa smo postavili jedan stolac uz rub terase da naš korisnik može sjesti, a da ga njegovi dolje s ulice mogu preko zida barem vidjeti na par minuta. Malo su se dovikivali ali barem su se vidjeli, a opet nije bilo mogućnosti da se zaraze“, kaže Željko.
Željko Serezlija, Slavonac sa riječkom adresom, sa svojim stanarima u Domu
Iako službenih mjera nema, i dalje su na oprezu. Prakticiraju posjete na otvorenom. Kako je živjeti sa dvadeset starijih osoba?
„Odlično! Ima tu svega, bude i smijeha i šale, pa čak i poneka simpatija se dogodi“, otkriva Željko, ali u detalje ne želi ulaziti; štiti svoje korisnike.
Pozdravljam Željka iz Županje i stanare njegovog objekta i vraćam se na plažu.
Pljesak za kraj – zasluženo!
Moji novi prijatelji pakiraju stvari. Vruće je već, kažu, vrijeme je za poći kući. Vidimo li se sutra, pitam ih.
„A ne, sutra idemo na kavicu s prijateljima pa nećemo na plažu ali doći ćemo prekosutra!“, kaže Janja.
Marijana i Miro pročitali su pak sve knjige, pa ih čeka posjet knjižnici. Na plažu se, naime, dolazi rano ujutro, a odlazi čim postane vruće, svakako prije podneva.
Godine su samo broj! Za pjesmu i uživanje u životu nikad nije prekasno.
„Dijana, slušajte ovo!“, poviče ženski glas! Osvrćem se, a iz hlada borova doziva me Janja, jer sprema se pjesma. Vitorio, Janja i njihov prijatelj odlučili su dokazati da znaju pjevati. I uistinu znaju. Čitava plaža ispraća ih pljeskom. Zasluženim.
