Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”

Glumac Pero Juričić (75) dane u koroni provodi u svojoj vikendici i osjeća se korisnim, jer stalno nešto radi. Umirovljenički dani su mu jednako užurbani kao i kad je radio. Njegov posao naučio ga je da dio zarade uvijek stavi sa strane, pa u vrijeme pandemije nema financijskih problema.

Pero Juričić (Snimak zaslona/Youtube)

“Da sam znao da ću toliko raditi, ne bih ni išao u mirovinu. Jer čovjek misli da odlaskom u mirovinu počinje sloboda, opuštanje. Toliko stvari bude za napraviti, da ono što ste planirali, ne stižete. Svaki dan ustajem u pet sati i opet razmišljam što me sve danas sve čeka”- kaže Pero Juričić (75).

Deset godina je u mirovini, a strka i gužva ne mogu mu nedostajati kad i dalje tako živi. Glumci zapravo i nemaju osjećaj umirovljenja, jer stalno nešto rade. Zove ih se da snimaju, igraju… Često je u prirodi, u vikendici, a svako malo dođu mu kćer Petra i sin Filip sa svojim obiteljima.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Nekad dobijem zabranu dolaska u vikendicu kad najave svoje društvo. Nije mi bez gužve ni u vikendici, svako malo netko od njih dođe. S grunta idem u Zagreb samo kad poželim unuke posebice najmlađeg, Lava – priča Juričić.

Svi gledatelji sapunica itekako su ga zapamtili kao gradonačelnika Sinkovića iz serije „Ljubav u zaleđu“. Njegov sin Filip u njoj je igrao nogometaša Marka. Iako se serija emitirala do 2006., i danas se pamti gradonačelnikova zločestoća. Pero je maestralno odigrao lik pa ne čudi da ga i danas zbog njega zaustavljaju na ulici.

Radi uloge gradonačelnika klinci su ga gađali kamenom

– Posvuda, na tržnici, u dućanu… gledaju me drugačije, čak i u ljekarni. Kažu mi „Ma za vas imamo…“. Pitao sam se svako malo „Čime sam to zaslužio“, a onda pomislio „Pa valjda tim svojim radom“ – govori Pero.

Podli gradonačelnik donio mu je i neugodnosti. Djeca su za njim po kvartu vikala „Eno onoga“, Pero se namjerno nije okretao, a onda bi ti klinci bacali kamen, da se okrene. Jednom su ga s trećeg kata gađali pernicom iz koje je ispao šestar.

– Na svu sreću pao je ispred mene. Pogledao sam gore, počeo vikati, a jedan je jednako glasno uzvratio „Da, to je taj“. Djeca imaju drugu percepciju tih likova i situacija – priča.

Za razliku od kvartovskih klinaca, koji su ga poistovjetili s likom, njegovo četiri unuka ponosi se djedom. Vole se pohvaliti Perom. Čini se da je najstariji Bartol krenuo djedovim stopama. Ide na Lidrano i pokazao se jako dobrim. U Zagrebu je bio među tri pobjednika.

– Prelazi polako ta kazališna infekcija i na unuke. Priželjkujem da svi budu glumci u obitelji iako je to težak posao. Kao da si cijeli život na nekom ispitu – kaže Pero.

Bez obzira na opus i golemu trku u nogama, i ove godine imao je na premijeri isti osjećaj opterećenja, straha, treme, odgovornosti. Kazalište, u konačnici, uvijek pruža više ljepote, divnih trenutaka. Kako u kontaktu s publikom, tako i iza pozornice.

– Mi smo kao djeca, igramo se. Čim se pretvaram da sam netko drugi, to je isto kao i kad se moja unuka igra da je neki lik iz crtića. Želja mi je i volio bih da se sve četvero bave tim poslom, jer mislim da je to lijepi poklon od Boga. Važno je samo da si talentiran i da se puno radi, jer ako ste neuspješni to se pretvori u veliku nesreću – priča Pero.

U mirovinu je otišao iz angažmana u Zagrebačkom kazalištu lutaka. I sad, u koroni, kazalište radi, ali u dvoranu može ući tek 40-oro djece. Igrali su, prisjeća se, i za manje. Nikad im nije bilo teško, jer djeca posebno cijene njihov rad.

Foto: Pero Juričić | Privatna arhiva

Naučio je štedjeti pa je bio spreman za vrijeme krize

– Sad ne igram, ali rado bih se odazvao da me pozovu. Lutkarstvo je osim glume i zanat pa ako imate maštu možete otići daleko. Ne kaže se uzalud „Gdje glumac stane, lutka ode dalje“. Odem na njihove premijere i mislim da su dobri. Po svim pravilima trebao bih reći „Od kad mene nema…“. Došle su generacije iz Osijeka koje su od velikih majstora iz Bugarske, Češke… učile baš lutkarstvo, a to je zanat. I jako su dobri – govori.

Rano je shvatio da gluma nije nešto što se prodaje na placu, poput „Daj uzmi kod mene, dobro je“. Treba otrpjeti i vrijeme kad glumac nije zanimljiv pa čeka  da ga opet zovu. Tad je naučio da se dio prihoda treba stavljati sa strane da se u nevolji poput korone može krpati.

– Mislim da sam bio tu mudar, baš kao i s vikendicom. Gradio sam je ne znajući da će mi to u mirovini biti veliki kapital – kaže.

Suosjeća s umirovljenicima koji žive od 1.300 kuna, ali ne shvaća kako glumac ili pjevač nema od čega živjeti u koroni. Pita se zašto o budućnosti, crnim danima, mirovini… nisu brinuli dok je bilo posla.

– Ne kažem da sam pametan jer sam tako radio, ali svi znamo da bude u našem  poslu trenutaka kad vas nitko ne zove, pa valja biti spreman i za takav period – realan je.

Uvjeren je da ima načina popraviti život umirovljenicima, povisiti mirovine, ali sad je, smatra, pogrešan trenutak. Korona je, priča, napala sve nas pa i Vladu, a u pandemiji, ističe, nije važno „Kako je meni“ nego „Kako je svima“.

Glumačke face prepoznale su ga još kao klinca

– Lako je oporbi napadati i reći „Dajte“, ali ta kriza je napala i Vladu, naš budžet, svi smo ugroženi. Mislim da bi posebno trebalo voditi računa o medicinarima, njih nagraditi pa iako se država radi toga morala i zadužiti. Jer, oni su današnji heroji – hvali ih Juričić.

Iako je korona srezala igranje predstava, Juričić se ne predaje nego za 2021. priprema monokomediju „Po istinitom događaju“. Crtice su to iz života, put jednog čovjeka, susreti s ljudima, zanimljive misli, zgode, anegdote… sve je to probao staviti pod jedan nazivnik. Svježa su mu i sjećanja na „Sarmicu“, predstavu teatra Lectirum, koju je 27. prosinca trebao igrati u Lisinskom.

– I to je otpalo radi pandemije. Prije „Sarmice“ igrao sam i „Juhicu“. Također je imala veliki uspjeh, igrali smo 150 predstava. Najnovija je „Ne daj se Njofra“, a sve su od Milana Grgića. Mogu reći da sam igrao njegova sabrana djela. Ne znam zašto ga se tako malo igra, jer po meni je najduhovitiji komediograf Hrvatske u mojih zadnjih 40 godina – kaže Pero.

Dok govori o opusu i svim njegovim bravurama, rado se prisjeti i ulaska u glumu. Okidač se dogodio slučajno. U njegovom Slavonskom Brodu, prisjetio se, bile su neke grede na kojima su djeca sjedila a Pero je smišljao skečeve, dosjetke. Sviđalo se to i njemu i prvoj mu publici. Mama ga je natjerala da ide u tehničku školu jer tad je, priča, u Slavonskom Brodu tehničar bio gospodin. Kako ga tehnika nije zanimala, da pobjegne od nje, osnovao je dramsku grupu. Radili su predstave i jedna je otišla na Festival amaterskih kazališta. Pokojni Pero Budak, ondašnji direktor Gavelle, bio je u žiriju.

Unuci u njemu ne vide glumca, Pero je samo djed

– Dobio sam nagradu, a Budak je sljedeće jutro, kad smo išli doma, pitao gdje je onaj mali. Rekao mi je „Kad završiš školu, dođi u Zagreb pa ćemo te na Akademiju“. Da on to nije rekao možda bih se mučio kao tehničar – priča Pero.

Nikad nije požalio što je glumu odabrao za profesiju, iako je bilo trenutaka kad je razmišljao „Što mi to treba“, „Nemam ja živce za to“, „Preveliki sam zec, bojim se publike“…  Kad se odigra premijera i bude dobro, na sve se zabravi.

– Laurence Olivier je rekao „Ako deset ljudi za vas kaže da ste najbolji glumac, onda se to isplatilo“. Ja sam čuo njih četiri, pet i dva rođaka. Fali mi još jedan ili dva da ih imam deset – rekao je Pero.

Blagdane je proveo u obiteljskom krugu. Čuvali su se, koliko se može. Badnjak je prošao bez grljenja, ljubljenja, a ruke, smije se, ionako peru i kad treba i ne treba. Drži se tradicije pa je bor okitio na sam Badnjak. Bor, kićenje i pokloni unucima su važniji od svega. I svaki je Božić isti. Djeca jedu, i svako malo bacaju pogled prema boru i poklonima.

– Nekad je bilo tih poklona da se jedva ušlo u sobu. Kupovalo se više a jeftinije, a sad se kupuje jedan skupi poklon. Vratio sam se na staru naviku – priča.

Na tim okupljanjima unucima ne radi iznenađenja u obliku mini predstava. Ni jedan na njega ne gleda kao na glumca. Pero je, kaže, samo djed. Kao glumac ih, smije se, ne može impresionirati.

– Kad je moj sin Filip bio dječak rekao mi je „Tata, kad bi tebe vidio Džimi Jurčec, jel’ bi on tebe pozdravio?“  Franjo Džimi Jurčec Filipu je bio kralj svijeta. Tako je i s unucima, vole čuti moj glas u crtićima, posebice Lav, ukopa se, gleda ali ne kuži da sam to ja – govori nam Pero.

Kao i svi, i on broji dane do odlaska 2020. Život je to koji smo nekad gledali u filmovima i razmišljali kako je to nemoguće. Situacije u kojima se stalno bježi od ljudi.

– Još samo fali da ne počnete bježati od samog sebe. Naposljetku i moj boravak u vikendici to potvrđuje. Prošlih sam godina u vikendici prespavao jednu noć i vratio se doma. Sad je obrnuto, sad u Zagrebu prespavam jednu noć, a ostalo vrijeme provodim izoliran u prirodi. Dobra strana toga je da se tako izbjegava  hranjenje golubova, sjedenje na klupi i čekanje da netko skuha ručak. Ovako uvijek nešto radim pa se i dalje osjećam korisnim i jakim – kaže.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”