Palijativna skrb iz prve ruke: ‘Drago nam je kada pacijent koji je zaprimljen u strašnim bolovima umre mirno’
Palijativna skrb je briga o pacijentima s neizlječivim bolestima kojima je potrebna pomoć, ali i briga. Ovi pacijenti često imaju još nekoliko mjeseci ili tjedana života pa im se pokušavaju osigurati što bolji i kvalitetniji zadnji dani. Palijativna skrb se najčešće provodi u hospiciju, a mi smo iz hospicija Matošić u Splitu saznali kako ova skrb izgleda, imaju li pacijenti posljednje želje i boje li se smrti.
Palijativna skrb | Unsplash
Palijativna skrb je posebna vrsta skrbi o pacijentima čija bolest više ne reagira na liječenje. Kako izgleda jedan dan palijativne skrbi i imaju li bolesnici neku posljednju želju prije smrti, saznali smo od medicinske sestre Kadire Slivar koja radi u hospiciju Matošić.
Rad u palijativi je fizički i psihički težak
Kako smo saznali, palijativna skrb je aktivna i totalna skrb o bolesniku čija bolest više ne reagira na aktivne postupke liječenja. Ova vrsta skrbi uključuje brigu o pacijentu, ali i o obitelji i zajednici koja brine o pacijentu.
– Kroz godine školovanja za medicinsku sestru višestruko se spominjao holistički pristup kao premisa kojom je vođeno sestrinstvo i mogu s ponosom reći da je u palijativi ta riječ napokon dobila smisao, vise nije obična floskula. Rad u palijativi je fizički težak i psihički zahtjevan, ali u konačnici imate satisfakciju kada pacijent koji je u hospicij zaprimljen u strašnim bolovima umre mirno, bez bolova, a od obitelji/bližnjih osoba imate zahvalnost jer oni u svojim domovima nisu imali uvjete za ostvariti takvu skrb, rekla nam je medicinska sestra Slivar.
O pacijentima se brine cijeli tim djelatnika
Slivar nam priznaje kako je za skrb bolesnika u hospiciju u Splitu zadužen cijeli tim djelatnika. Tako o njima brinu medicinske sestre, njegovatelji, duhovnici, a surađuju i s časnom sestrom Martinom iz Katoličke udruge Lovret koja priprema hranu za pacijente. Cijeli tim je potreban kako bi pacijenti imali što bolji i kvalitetniji život do samog kraja. Također u hospiciju djeluju i volonteri, kojih nažalost nije dovoljno.
– Osnovni cilj na palijativnoj skrbi je kontrola boli i drugih simptoma, psiholoških, socijalnih i duhovnih problema kako pacijenta tako i njegove obitelji, te naravno održavanje najbolje moguće kvalitete života sve do smrti, objasnila nam je Slivar.
Tko su pacijenti u hospiciju?
Kao što smo već objasnili, pacijenti u hospiciju, odnosno u mjestima djelovanja palijativne skrbi su osobe koje imaju neizlječivu bolest, a otkrili smo kako su u slučaju hospicija u Splitu to većinom onkološki bolesnici u terminalnim fazama bolesti. Također, palijativni bolesnik može bolovati od demencije, bubrežnog zatajenja, različitih degenerativnih neuroloških bolesti i slično.
Osim toga, broj pacijenata na odjelu varira iz dana u dan, a na odjel palijativne skrbi dolaze preko bolničkog koordinatora palijative pri KBC-u Split ili dolaze od kuće kada ih primaju liječnici iz mobilnih palijativnih timova.
‘Smijeh je dio obrambenog mehanizma’
Kako nam je rekla medicinska sestra, smijeha ne manjka, posebno kod djelatnika kojima smijeh postane i neka vrsta obrambenog mehanizma koja im pomaže da izdrže smjenu.
– Trenutno u hospiciju rade uglavnom mladi ljudi s nekolicinom starijih kolegica pa im uz toliku količinu boli i patnje ne možete zabraniti smijeh, rekla nema je Slivar.
Dodala je i kako za sve postoji mjesto i vrijeme, pa tako i za smijeh, a ispričala nam je i jednu anegdotu, točnije posljednju želju pacijenta.
– Situacija u kojoj je supruga dovela psa svom suprugu u posjet je bila poprilično smiješna. Sreća pacijenta je bila neprocjenjiva, a to je bila jedna od njegovih posljednjih želja. Za nekoliko dana je preminuo.
‘Svi pacijenti se boje umiranja u bolovima’
Pitali smo i boje li se pacijenti smrti, a dobili smo odgovor kako se smrti najviše boje ljudi koji su svjesni svog stanja i činjenice da se bliži kraj. Ipak, kako nam je rekla medicinska sestra Slivar, baš svi se boje boli, odnosno umiranja u bolovima.
Sami posljednji dani ili sati izgledaju vrlo tužno, ali i ovdje se djelatnici palijativne skrbi trude napraviti ono najbolje. Prije svega kada se stanje pacijenta pogorša, nastoje se kontaktirati članovi obitelji da dođu i da se pozdrave s voljenom osobom.
– Iako pacijenti najčešće umiru u izmijenjenom stanju svijesti, ono što naglasimo članovima obitelji je da se dodirom izlučuje hormon oksitocin, poznat kao hormone sreće, te da je osjetilo sluha posljednje osjetilo koje umire kod umirućeg pacijenta. Dodir kako bi osjetili fizičku prisutnost, priča, molitva, pjesma, čitanje omiljene knjige. Sve su to načini koje dovode do spoznaje da pacijent nije sam te će, uz intervencije medicinskih sestara i liječnika u hospiciju, pomoći osigurati mirnu i spokojnu smrt pacijentu, rekla nam je medicinska sestra.
Nacionalni program razvoja palijativne skrbi
U našoj zemlji postoji Nacionalni program razvoja palijativne skrbi koji je donesen 2017. godine, a koji je vrijedio do 2020. godine. U ovom programu je posebno izdvojena i palijativna skrb za vulnerabilne skupine – djecu, branitelje i osobe s dementnim poremećajima s posebnim naglaskom na Alzheimerovu bolest, osobe na respiratoru, palijativno-gerijatrijske osobe i osobe s invaliditetom.
Prema podacima iz Nacionalnog programa za navedeno razdoblje za zaključeno da je palijativna skrb potrebna za 50-89 posto svih umirućih što bi značilo da takvu pomoć u Hrvatskoj treba između između 26.000 i 46.365 bolesnika. Nova Strategija razvoja palijativne skrbi RH za razdoblje 2021-2027. još nije donesena, što isto ne olakšava već lošu situaciju. U nekim županijama postoje palijativne skrbi koje nemaju dovoljne kapacitete za sveukupne potrebe, kao na primjer u Ličko-senjskoj županiji, o čemu smo pisali ovdje.
