Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!

Najveća voditeljska zvijezda ovih prostora, Oliver Mlakar, rado bi se cijepila, ali cjepiva, kaže, nema. Ne sviđaju mu se dani u koroni. Stalno neke vijesti, malo bombardiraju s cjepivom, malo s umrlima pa s brojem zaraženih. Jedva čeka da dan prođe, pa dođe sljedeći, isti kao prethodni.

Oliver Mlakar, Foto: HRT, Promo, Nedjeljom u 2

Cijepio bih se odmah, ali cjepiva nema. Ne zna se ni kad ćemo dobiti. Zvao sam obiteljsku liječnicu pa su rekli da ni oni ne znaju kad će dobiti cjepivo. Vidim da se sad cijepe u Zagrebu, ali i to je tako malo, svaki liječnik dobije 30-tak doza. To nije ništa, rekao je Oliver Mlakar (85).

Omiljeni televizijski voditelj u mirovini je od 2002. godine. Kaže kako mu se danas čini da na televiziji nikad nije ni radio, koliko mu je davno to bilo. Brzo, priča, čovjek zaboravi neke stvari, prilagodi se novima, navikne se. Ima novi život.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Često čujem ‘nemam vremena jer sam u mirovini’. Kod mene to ne vrijedi, imam vremena. Ne sviđaju mi se dani u ovoj situaciji. Stalno neke vijesti, malo bombardiraju s cjepivom, malo s umrlima, pa s brojem zaraženih… jedva čekam da dan prođe. Pa dođe sljedeći, isti kao prethodni – govori.

Prijatelji su mu isti ljudi s kojima se družio cijeli život. Dugogodišnji, stalni, nemaju veze s televizijom. Desetljećima zajedno sjede, jedu i piju, a sad, govori, ni to ne smiju. Istina, mogao bi ih ugostiti u svom dvorištu, ali…

Dane mu uljepšava šest kućnih ljubimaca

– Izbjegavam druženja, čekam da ovo sve prođe. Dok se svi procijepe i sve postane sigurno. Nisam optimista – kaže.

Zahvaljujući svojih šest ljubimaca, patuljastih šnaucera, čini se da vrijeme ipak brže prolazi. Mlakaru i supruzi Dunji psići uljepšavaju dane. Žive u prirodi, na selu pored Samobora. Puštaju ih van, malo se igraju s njima, idu u šetnju… Kupovinu po dućanima svode na najnužnije, čuvaju se jer su, kaže Mlakar, u toj dobi.

– Da zaradim virus, ništa me ne bi spasilo. Sad su bolnice malo manje pune, ali na kraju će biti pune ludnice. Ova pandemija će sigurno ostaviti trag – kaže.

Da je netko sredinom pedesetih, ondašnjem studentu francuskog i talijanskog jezika rekao da će postati najveća živuća televizijska  legenda, Oliver Mlakar tada bi se, priznaje, slatko nasmijao. I ne bi vjerovao. Jer tijekom studentskih dana nije htio biti – ništa. Pitali su ga mnogi i tad čime bi se u životu volio baviti, a on bi mislio: “Pusti me, baš mi je lijepo. Kartamo, izlazimo, zabavljamo se”.

– Možda sam tad bio lakomislen. Studirao sam jezike i to je trebalo značiti da ću se jednom kao profesor zaposliti na nekoj školi. Istina, ni tada se nisam vidio u tome. I kao mlad dečko bio sam avanturistička duša. Kazalište me privlačilo, igrao sam kao student u amaterskom kazalištu Zvonko Svjetličić, jednu je predstavu s grupom studenata romanistike režirao i pokojni Božidar Violić. Muvao sam se po tim glumačkim krugovima, a onda se oglasila audicija za spikera na Radio Zagrebu. Bio sam student, kao crkveni miš i gledao sam kako ću zaraditi – prisjetio se Mlakar.

Kao student živio je u jeftinim podstanarskim sobama, nakon godinu, dvije potucanja dobio je mjesto u studentskom domu. U četverokrevetnim sobama uvijek se našlo mjesta za pokojeg ilegalca. Redom su, govori, bili siromašni dečki i međusobno si pomagali. Iz tih vremena pamti bezbrižnost. S veseljem se prisjeti nekadašnjih bančenja, ljubavi prema kartanju, svega što svi momci moraju proći.

Ni danas ne propušta istaknuti zahvalnost Lazi Goluži

– Živjeli smo od danas do sutra. Kad smo bili jako gladni kupili smo štrucu kruha i kilu grožđa, najeli se i bili sretni. Jedan od naših cimera radio je u menzi preko puta doma. Tamo smo se hranili, uvijek bi nam dao bolje komade mesa, a po svršetku smjene natrpao bi džepove kolačima i donio ih u sobu – govori.

Karijera do statusa najveće televizijske zvijezde išla je polagano. Godinama je radio u Informativnom programu, istodobno vodio i neke festivale u Zabavnom programu. Najpopularniji kviz bivše države bila je Kviskoteka autora Laze Goluže, koja je Mlakaru osigurala zvjezdani status, a i danas mu je najdraži projekt. Dala mu je prigodu da se pokaže, a on ju je znao iskoristiti. Ta ga je Kviskoteka, priznaje, obilježila. Lazo Goluža više nije s nama, a Mlakar i dalje ističe zahvalnost za priliku koju mu je pružio.

– Privatno se nismo družili. Radili smo zajedno i silno sam ga poštovao. Zahvalan sam mu što mi je omogućio da radim neke njegove izvrsne projekte, na čelu s Kviskotekom – kaže Mlakar.

Od emisija uživo pamti “Jadranske susrete”. Od kolegica je najviše volio raditi s pokojnom Helgom Vlahović i Jasminom Nikić. Helgu pamti po dobroti, želji da svakome pomogne, nenametljivosti, finoći. S Jasminom je pak 15 godina za redom vodio Splitske festivale. Malo je nedostajalo, prisjeća se, da se Helga i on 1990. povuku i Eurosong u Zagrebu prepuste drugom voditeljskom paru. Naljutio ih je tadašnji direktor projekta Goran Radman, koji je tri dana prije natjecanja rekao da se još ne zna tko će voditi Euroviziju. S Helgom Vlahović i Oliverom Mlakarom paralelno je radio još jedan par, glumac Rene Medvešek i beogradska voditeljica Dubravka Marković.

Oliver Mlakar i Helga Vlahović, Foto: Arhiva HRT-a

– Dva su voditeljska para morala biti spremna za slučaj ako, primjerice, Helga ili ja slomimo nogu, ruku, razbolimo se… – prisjetio se Oliver Mlakar, koji je s pokojnom Helgom Vlahović bio prvi izbor.

Oboje su povrijedile Radmanove riječi. Oliver je tad rekao Helgi: ‘Ako oni još ne znaju tko će voditi, odustajem od svega i neka Eurosong vodi drugi par’.

Uspio je izbjeći poniženje Helge Vlahović

– Mirisalo mi je kao da žele eliminirati Helgu, da je to bila igra s ciljem da uleti mala Markovićka – kaže voditelj danas.

Htio je izbjeći Helgino poniženje pa su zajedno na generalnoj probi rekli da se povlače. Mlakar pamti veliki skandal. Sljedeća dva dana produkcija je bila zasuta nezadovoljstvom Zagrepčana. Pristizale su, prisjeća se voditelj, čak i prijetnje da će netko razbiti dvoranu ‘Lisinski’ ako oni ne budu vodili Eurosong.

Istodobno s početkom njegove televizijske karijere u život mu je ušla i današnja supruga Dunja. Upoznali su se u biblioteci Radio Zagreba. Dunjina prijateljica vodila je biblioteku u kojoj je bio i mali televizor. Oliver je, kao strastveni ljubitelj sportskih emisija, dolazio gledati Olimpijske igre.

– Tamo smo se ugledali. Na sebi je imala žuti pulover, sivu suknju zvonolika kroja, a na nogama cipele s niskim potpeticama i remenčićem s jednom kopčom. Svaki detalj pamtim i danas – priznaje.

Simpatije su, dodaje, bile obostrane. Prvih su dana razgovarali u troje, s prijateljicom. Potom u dvoje šetali do Jelačić placa.

– Prvi i drugi put sam je ispratio na tramvaj, a treći već bio u tramvaju i pratio je doma – govori Mlakar.

U braku dugom 50 godina oboma je najvažnije bilo razumijevanje, poštenje… Niti su si željeli niti mogli napraviti nešto nažao. Mlakaru je i danas nepojmljivo napraviti bilo što što bi povrijedilo Dunju. U skladnom su braku rođene i dvije kćeri Iva i Maša. Nijedna nije htjela očevim stopama, čak ni unuk Matko. Zbog obitelji posao nikad nije ispaštao. Dunja je podmetnula leđa i brinula se o kući i djeci. Kad se poslije i ona zaposlila, poslovi ih nisu u komadu vezali puno radno vrijeme, od sedam do tri. Jedan je radio po danu, drugi po noći. Kćeri, kaže, ničemu nije učio.

– Smatrao sam da se djeca najbolje uče gledajući vlastite roditelje. Kako se ponašaš, što radiš, kako govoriš, što drugima prenosiš, sve to čuju i usvajaju. Kudili smo ih i hvalili, uputili u štogod je trebalo, ali najjači je utjecaj obitelji, ono što vide u kući – govori.

‘Isuse, kako mi je drago da smo se s vama sudarili’

Nisu mu smetali ljudi koji su mu rado prilazili i tijekom obiteljskih ručkova po odmaralištima ili restoranima. Bio je, kaže, svjestan da tako mora biti. Pozdravili bi ga, prilazili mu sa simpatijama.  Miroslav Krleža u Gradskom je podrumu prolazio pored njegova stola, zastao i rekao: “Ja vas znam s televizije”. “I ja vas znam”, odgovorio mu je Mlakar. Voli se prisjetiti i anegdote jednog sudara.

– Jednom sam se noću vraćao s posla. Nigdje nikoga na Zelenom valu, a onda je odjednom jedan auto uletio u moj. Zajedno smo odletjeli u izlog. Ja izađem, izađe i dvoje mladih, a žena kaže ‘Isuse, kako mi je drago da smo se s vama sudarili’ – smije se Mlakar.

Iza njega je zavidna karijera, nema nagrade koju u svom fahu nije dobio. Ipak, danas su mu najveći izazovi njegovi psi, da njegov patuljasti šnaucer na svjetskom natjecanju u Amsterdamu bude prvi. Uvijek mu, priznaje, kad Dunja uđe sa psom u ring, srce brže zakuca. Žali što natjecanja nema već godinu i pol.

– Virus nam ne da. U zatvorenom prostoru su sve zabranili. Ne samo Hrvatska, sve zemlje su zabranile jer tamo bude i puno publike – govori Mlakar.

Nedostaje mu strka, najviše ga pogađa što ne može putovati.

– Nekad smo bili jako aktivni, gotovo svaki vikend išli na neku izložbu, po cijeloj Europi. To nas je jako veselilo, držalo…  to planiranje, putovanje, susreti s prijateljima, komentari, povratak doma, nagrade, pa pripreme za novu izložbu. Virus me je sasvim izbacio iz sedla – priča.

Oliver Mlakar televiziju gotovo i ne gleda, niti mu nedostaje. Gleda talijanske programe, iako ističe da ni oni nisu puno bolji.

– Ima ljepših ljudi, dotjeranijih, pristojnijih… ako gledam, to je Italija – kaže.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”