Odlazak Špire Guberine: Nije se dao ni godinama ni bolesti, a pred kraj je maštao o svom Šibeniku
Doajen hrvatskog glumišta pred kraj je obožavao vrtjeti televizijski program, a repriza „Velog mista“ donijela mu je dašak radosti. Uživao je u seriji, ali se i prisjećao na rad i ugodna druženja s kolegama. Po reakcijama mladih ljudi, kad bi odgledali „Velo misto“, Špiro je znao da mu trud nije bio uzaludan.
Špiro Guberina, Velo misto Snimak zaslona: Youtube
Špiro Guberina napustio nas je u 88. godini. Kazališni, televizijski i filmski glumac godinama je živio u domu za starije i nemoćne u Klaićevoj ulici. Zadnje vrijeme nije bio dobrog zdravlja. Boljele su ga noge i slabije je čuo. Zato prije dvije godine nije htio ni slaviti svoj rođendan. Čestitarima se javio naknadno, kad se osjećao bolje. Maštao je o tome da posjeti rodni Šibenik. Sve više je obolijevao i pred kraj se više nije mogao kretati. Rekao je da nije sposoban napraviti ni korak.
U zadnjim mjesecima veselje mu je bilo vrtjeti televizijski program, a repriza ‘Velog mista’ donijela mu je dašak radosti. I to ne samo zbog serije, nego i zbog prisjećanja na ugodna druženja s kolegama. Posebno mu je veselje bila spoznaja da je i mladost prihvatila seriju.
U „Velom mistu“ igrao je Strikana, a u „Prosjacima i sinovima“ Divca. Gledajući “Velo misto” sjetio se kako je s Ivom Gregurevićem učio zanat. Ivo je, naime, morao glumiti da ne zna plivati. Tako je dobro odigrao da je Špiro stvarno mislio da se utapa. Kamera je uhvatila i njegov izbezumljeni izraz lica, dok je Ivu izvlačio konopom. Guberina je za svoj iznimni opus 2011. dobio Nagradu „Vladimir Nazor“, za životno djelo.
Glazba i građevina zanimali su ga više od glume
Glumačke je gene, isticao je, naslijedio od oca kojeg je na samim počecima pozvao da ga dođe pogledati u predstavi “Zagrljaj” Ranka Marinkovića. Otac je došao u Zagreb, a kad ga je Špiro upitao kako mu se sviđala predstava, ovaj se začudio “A koji si ti bio?” Špiri nije bilo jasno je li ga tata bodrio ili mu se rugao riječima „Aaa, ono si ti bio. A dobar si bio, nisam te prepoznao“. Špiro je, naime, u predstavi ganjao magarca.
Mnogo godina poslije, u filmu “Šegrt Hlapić” također je glumio s magarcem. I zabrinuo se, smije se, da mu se kolega ne prehladi zato što se magarac tresao od zime. No umjesto magarca, Špiro je zaradio upalu pluća jer se oznojio u kostimu. Volio je snimati sa životinjama i djecom. I dok je snimao „Jelenka“, ponosno je govorio, pas nijednom nije pogriješio.
Nije znao da će biti glumac, u djetinjstvu ga je više privlačila glazba. Problem je bio što nije imao sluha. Kad bi stao pored basa, ovaj bi mu rekao: ‘Hajde ti tamo do tenora!’. A samo trenutak kasnije tenor viče ‘Idi ipak do basa’. Od pjevanja je brzo odustao, jer je shvatio da sve kvari. Ni tad nije slutio da će biti glumac, velikan, doajen. Studij građevine u Zagrebu bio je njegov prvi izbor. Potom i PMF. Vrag mu, govorio je, nije dao mira pa je otišao ‘probati’ na Akademiju dramskih umjetnosti. Na prijamnom ga je zapalo pjevanje, profesori su se hvatali za glavu, a Sven Lasta mu je poslije rekao da nikad ne bi bio primljen da nije bilo podvornika. Njemu je Špiro bio genijalan i sve je profesore potezao za rukav i govorio: ‘Uzmite Špiru’. Nije stao sve dok mu nisu obećali da će ga primiti. Tako je prošao prijamni iz prve.
Oženio se u 36. godini i cijeli život je žalio što to nije napravio prije. U braku s Ingrid dobio je sina Borisa i beskrajno je bio tužan što nema više djece. Priželjkivao si je kćer. Svoju prvu predstavu, onu koju je otac gledao, pamtio je i po načinu na koji mu je rekao da se ženi. Otac je sjeo u vlak, a kad je krenuo, Špiro je povikao „Ženim se!“.
Vjekoslav Majer osladio mu život vodeći ga po kavanama
Veseljak Špiro okušao se i u spikiranju. U uži krug ušao je s Oliverom Mlakarom i Martom Tomljenović. I opet problem. Špiro je brzo govorio pa su mu savjetovali da se okuša kao sportski komentator. Činilo mu se kao da nema druge nego vratiti se u Šibenik. Za njegov ostanak u Zagrebu zaslužni su Branko Gavella i Ranko Marinković. Gavelli se sviđala Špirina baš ta nervoza govora, brzanje. Ranko Marinković je, hvalio se kasnije Špiro, zaslužan što su on i Ivica Vidović ostali u Zagrebu. Osjetio je da će od njih nešto biti, da su obojica dobar štof za njegove malo udarene likove.
I tad su mu se i gluma i Zagreb osladili. Vjekoslav Majer vodio ga je po zagrebačkim kavanama po Gornjem gradu. S njima je nerijetko bio i Ivica Vidović s kojim je glumio u bezbroj serija. Vidović je bio jedan od njegovih najdražih partnera s kojim se ispred i iza kamere jako dobro osjećao. Kao tandem su se sjajno nadopunjavali. Bio je beskrajno tužan kad je 2011. ostao bez prijatelja.
Godine 1997. osnovao je Mali hrvatski teatar “Kiklop”, koji je otvorio monodramskim kolažem “Majmunska posla”. Iako je iza njega bila više od pola stoljeća glume, do samog je kraja bio zaljubljen u svoj posao. Govorio je kako se dobro osjeća na daskama. Sviđalo mu se što u teatre nije morao po stepenicama, nego se služio stazama za invalide. Napustio nas je sretan jer se doista naigrao. U jednom od zadnjih intervjua rekao je da se je navikao mnogo raditi.
“Da danas ponovno biram, opet bih, odabrao isti posao” – rekao je Špiro prije nekoliko godina.
O depresijama zbog kojih je bio i u bolnici nerado je govorio. Želio je na život gledati s pozitivnije strane. Aktivirao se na društvenim mrežama i bio sretan kad bi vidio koliko ga mladih ljudi voli. Po njihovim reakcijama, kad bi odgledali „Velo misto“, Špiro je znao da mu trud nije bio uzaludan.
