Odlazak legende: Svi su ga htjeli skinuti s trona, a Kićo je u samom vrhu bio 50 godina
Estrada je u šoku, napustio nas je Krunoslav Slabinac. Bio je prvi roker ovih prostora, zbog čega su ga u školi ružno gledali, čak i mašinicom obrijali po sredini glave. Zbog Đorđa Marjanovića umalo je završio na sudu, a da ga je Franjo Tuđman tužio, dobro bi robijao. Kićo je izdržao sve podlosti, a o karijeri poput njegove mladi pjevači danas mogu samo sanjati.
U zagrebačkom KBC-u u 77. godini preminuo je Krunoslav Kićo Slabinac. U bolnici je bio tri mjeseca. Unatoč uspješnom operativnom zahvatu oporavak se zakomplicirao. Svi su se nadali da će krenuti na bolje, no Kićo nije izdržao. Iza sebe je ostavio neutješnu obitelj i prijatelje, kolege koji se zaklinju da nikad neće biti zaboravljen.
Kićo je već u osnovnoj školi bio član dramske sekcije, a potom se, u petom razredu, pridružio i Dječjem kazalištu “Radost”, Igrali su klasične dječje predstave, opere, operete, drame, komedije. Ljubav za ples usadila mu je mama koja ga je upisala u baletnu školu, ogranak osječkog baletnog ansambla HNK. Bili su mini kadar za statiranje ili predstave u kojima su trebali djecu. Kićo je već krajem osnovne škole zavolio rock’n’roll, koji je u to vrijeme bio avangarda.
“Bio sam možda i prvi rocker na ovim prostorima. Pjevao sam s puno žara, ljubavi, a zbog toga su me ružno gledali u školi, omladinskim organizacijama. Jednom su mi namjerno mašinom prošli sredinom glave, a ostalo, da ne izgledam kao cirkusant, morao sam ošišati na nulericu. Eto, to je tada bila nagrada za sviranje rock’n’rolla”, prisjetio se Kićo u jednom od naših intervjua.
Otac bio protiv glazbene karijere
Prve su ploče iz Amerike stizale susjedu, a Kićo bi kod njega slušao glazbu, skidao i vježbao pjesme. Među prvima je u ulici imao radio i svaku večer susjedi su dolazili slušati vijesti. Kad su vijesti završile zaključao bi vrata i nitko nije smio van dok nije odigrao svoju predstavu. Pjevao je, recitirao ili stao iz radija pa su ga susjedi morali slušati kao da je na radiju. Već u gimnaziji postao je profesionalni glazbenik. Mama ga je i upisala u srednju muzičku, a otac to nije htio. “Nećeš ti biti svirač, do tri, četiri ujutro pjevati s pijancima po lokalima i ujutro dolaziti doma. Neće tebe pijanoga jutrom izbacivati iz lokala”, govorio mu je tata. Znao je i što je opereta i kazalište, ali nije vjerovao tim visokim rejtinzima klasične glazbe.
“Uostalom, kako je i mogao vjerovati da će mu sin od toga moći živjeti kad je jedan od prvaka osječke operete nedjeljom išao brijati stare mušterije da zaradi još jednu plaću i preživi?”, rekao je Kićo prije nekoliko godina.
Vrlo brzo postao je kralj pop glazbe. S pjesmom “Tvoj dječak je tužan” predstavljao nas je na Eurosongu i osvojio je 14. mjesto. Nakon toga uslijedile su velike turneje po Rusiji, od Baltičkog do Japanskog mora. Punio je stadione, 35 tisuća ljudi bilo je u Armeniji. Paralelno sa zabavnom glazbom pjevao je i izvornu, narodnu glazbu jer je smatrao da nije zaslužila biti na margini glazbenih zbivanja. Svu svoju popularnost stavio je u službu slavonske pjesme i tamburice, prilagodio je estradi, i kao zabavljač i kao pjevač. Njegove su se ploče prodavale u dijamantnim, zlatnim i srebrnim tiražama, a 70-ih je prodao tri milijuna ploča.
Iako je britanski “The Sun” naslovnicu njegovog Božićnog CD-a proglasio najgorom na svijetu, prodao se u vrtoglavih pola milijuna, što je najveća tiraža ikada, u povijesti naše glazbe. “Plavuša”, “Te tri slatke riječi”, “Zbog jedne divne crne žene” i danas se vrte po radio postajama, a svaka ta pjesma ima svoju priču.
Pozadina pjesme “Zbog jedne divne crne žene”
U New Yorku, pričao nam je, upoznao prekrasnu ženu, porijeklom Hercegovku. Sjedila je u cadillacu, sa šalom oko vrata. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kićo je imao velike planove, na koncertima ju je posjeo u prvi red i pjesmu “Zbog jedne divne crne žene” i pjevao samo njoj. Vjerovao je da će trajati vječno, no divna crna žena ga je ostavila.
“Veza je s moje strane bila poštena i iskrena. Kad smo se rastajali rekao sam “odlazim mirne savjesti, a bojim se da ti od svoje nećeš pobjeći do groba””, prisjećao se Kićo desetljećima nakon fatalne ljubavi.
Zadnjih godina su se pomirili, zaboravili nesuglasice, bol i ponekad su se čuli. Kićo je sreću našao u dugogodišnjoj stabilnoj vezi sa svojom Jadrankom. Kao kralj ondašnje hrvatske estrade mnogima je bio trn u oku. Posebno se to odnosila na tada nedodirljivog Đorđa Marjanovića koji je u Kići i Vici Vukovu vidio glavne suparnike. Zapamtio je da su na “Kupu pjevača”, pjevali po gradovima, a publika glasovala. Došli su mu novinari i rekli ‘upravo idemo s konferencije za novinare. Pobijedili ste’. Potvrdili su to i organizatori. No kad je Kićo ujutro došao po nagradu, doznao je da je drugi. Bio je slomljen. Rekli su mu da je nekoliko tisuća glasova kasnilo iz Beograda. Ako je to točno, tražit ću zadovoljštinu na sudu, rekao je no Đorđe ga je pretekao i tužio ga zbog klevete. Kako su se Vice Vukov i Đorđe tada svađali, jedna je ugledna tiskovina izašla je s naslovnicom “I Kićo protiv Đorđa”. Potom su i beogradske novine počele pisati “krenuo je putem slave, završio na sudu”. To je trebao biti kraj Kićine karijere. Ali nije! Do preokreta je došlo jer je Đorđe, u vrijeme kad se forsiralo bratstvo i jedinstvo, odustao od tužbe.
“Zadnji puta razgovarali smo u toaletu na sudu. Rekao sam mu “Od ovog nikakve koristi, postigao si cilj, ocrnio me. Što još hoćeš? Samo tjeraj dalje, na kraju će ispasti da baš ti i ja rušimo bratstvo i jedinstvo!””, ispričao nam je svojedobno Kićo.
Upoznao Tuđmana 1969. godine: “Ti si krasan mladić, ali pazite što pred kime govorite”
Đorđe ga nije uspio skinuti s trona, ali Zdravko Čolić jest. Istina, samo na kratko. Kićin otac, tad mu je, naime, govorio ‘Kruno, nećeš daleko kad ne pjevaš “Druže Tito mi ti se kunemo”.On je pak želio pjevati ljubavne pjesme, zabavnu glazbu i rock’n’roll, drugo ga nije zanimalo. Ipak, po direktivi ondašnjeg Jugotona na njegov je album uvrštena jedna takva pjesma “Vraćam se tebi, Jugo”. Sam naziv ukazivao je na jugoslavensku konotaciju iako, priča Kićo, tekst nije imao veze s time. Emigracija je zbog te pjesme govorila da veliča Jugoslaviju, a doma su sarajevski mediji pisali da je zabavljač ustaške emigracije. Unatoč svemu tome Kićina karijera trajala je više od 50 godina.
Bio je i saborski zastupnik. U Sabor je ušao tek na treći poziv pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. Upoznali su se davne 1969., kad se Kićo vlakom vraćao iz Splita u Zagreb. U kupeu s njim sjedio je gospodin koji mu se predstavio kao Franjo. Pričali su cijelu noć, Kićo je kritizirao politiku, sistem, svašta mu je govorio. Kad su se u Zagrebu rastajali, Franjo mu je rekao ‘vi ste krasan mladić, ali pazite što pred kime govorite’. Nije imao pojma da je on general Tuđman. Da ga je tada prijavio, kasnije je osvijestio, dobro bi robijao. Kad se 1990. na Trgu Francuske republike Kićo penjao na binu do Tuđmana, ovaj mu je rekao “Mi se znamo, sjetite se vlaka iz Splita”. Nakon toga dva puta je odbio njegov poziv u politiku.
Kićo je 2011. doživio možda udar nakon kojeg se vrlo brzo vratio koncertima. Zadnjih mjeseci zdravstveno stanje mu se ponovo zakompliciralo. Ostat će, tvrde svi njegovi kolege, upamćen kao najkompletniji zabavljač današnjice.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Nada Abrus: “Cijeli život živim u veselju i smijehu, jer čovjek svoju sreću nosi sa sobom”
- Zdenko Jelčić: Kad vidim ljude kako kopaju po kontejnerima, pomislim “Bože, zar su to zaslužili?”
- Miro Ungar: Ne znam nikoga tko uz mirovinu ne radi dodatno. Mora se!
- Zdenka Kovačiček: “Od mirovine ne bih mogla preživjeti ni pola mjeseca”
- Manekenka Zvončica Vucković (63) u mirovinu ide ravno s modnih pista!
- Ibrica Jusić: “Kod nas doma se pjevalo i sviralo da zaboravimo na siromaštvo”
- Mirjana Bohanec: “Moja Tesa izvukla me iz teške depresije nakon odlaska supruga”
- Pričali smo sa Žarkom Potočnjakom: “Dvije mirovine dovoljne su za režije, benzin i hranu”
- Tihana Harapin Zalepugin: “Društvo prihvaća bake, ali samo dok smo im od koristi”
- Branko Uvodić: „Lijepom našom“ ide dalje čim epidemiološki uvjeti to dopuste
- Vlado Kalember (67): Kada vidim kako žive umirovljenici, pitam se kako naši političari spavaju
- Veliki razgovor s Duškom Lokinom: Odlazak u mirovinu nije bio moj izbor, država me potjerala
- Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti