Obrtnici nestaju, ali i dalje puno znače: ‘Mušterije mi znaju reći da ne idem u mirovinu…’
Da obrti polako izumiru i služe samo uskoj klijenteli dokazuju i obrtnici iz osječkog Pothodnika. Nekad obrtnički centar grada na Dravi danas je uglavnom zaboravljen. U njega ulaze samo oni koji znaju po što su došli te vjerni klijenti sve manjeg broja obrtnika.
Obrti i njihovi vlasnici nekoć su bili simboli gradova. Bez velike pompe, a kamoli oglašavanja, služili su svojim vjernim klijentima desetljećima. No, ovi mahom obiteljski poslovi počeli su propadati s dolaskom šoping-centara i jeftine uvozne robe.
Slična situacija je i u Osijeku. Pothodnik na tamošnjem Trgu Ante Starčevića, po mnogočemu je sličan zagrebačkom pothodniku na istoimenom trgu. Velik broj različitih lokala drži u sebi brojne obrtničke radnje; ključare, postolare, krojače, zlatare… Riječ je o pomalo zanemarenom prostoru, no u njemu i dalje ima posla, ali i ljudi.
Generacije vjernih klijenata
Krešo Antolović ondje drži svoju postolarsku radnu punu 31 godinu bez prekida. Ima dva djelatnika, a koliko kvalitetno radi dokazuje i to što mu dolazi po nekoliko generacija vjernih klijenata.
– Ovo je jako kreativan posao. Iz ovoga posla, u principu, može nastati milijun drugih. Onaj tko zna raditi s rukama ima mnogo više mogućnosti za napredak. Recimo, ja izrađujem kuhinje te dizajniram i uređujem stanove. Kada sam išao u srednju školu, nisam mislio da ću ovo raditi, ali nije mi nimalo žao, rekao je Antolović novinarki SiB-a, Mireli Belaj.
Većinu cijena svojih usluga nije mijenjao dvadesetak godina. Neke je promijenio tek nedavno zbog inflacije. Osim povoljnih, a očito i kvalitetnih usluga, Antolović smatra da mu na ruku ide i nedostatak postolara u gradu na Dravi.
– Stvorio sam nekakav brend i to ime Krešo. Kada god pitate nekoga gdje će popraviti cipele, reći će – kod Kreše. Krenuo sam od malih stvari, a sada sam tu, evo, 30 godina i presretan sam zbog toga. Nas smo trojica u radnji od 30 kvadrata i solidno poslujemo, što smatram velikim uspjehom za hrvatske prilike i u tom poslu, rekao je i dodao da je nekoć postolara bilo u svakoj petoj zgradi u Županijskoj ulici.
No, sad su neka druga vremena. Lakše je otići u šoping centar i kupiti obuću, nego je popraviti. Čak ni mladi više nisu toliko zainteresirani za bilo kakav rad rukama, govori. Smatra da bi gradske vlasti trebale uložiti novac u revitalizaciju Pothodnika i time potaknuti mlade na otvaranje vlastitih obrta, ali i privući turiste koji bi imali što vidjeti umjesto zatvorenih lokala.
Popravci jeftiniji nego u Zagrebu
Slično misli i Anica Pucek Đuretić, koja u Pothodniku već 12 godina izrađuje, prodaje i popravlja obuću, kožu galanteriju, remenje, jakne, torbe… Nakon rada od kuće, a zatim i u Bloku 2, svoj je lokal kupila na jednom natječaju, na kojeg se prijavila nakon što je vidjela da su cijene bile 30 posto niže od prethodnog.
– Ja radim nešto što nitko u Osijeku ne radi, dakle radim svašta. Ono što nitko ne želi napraviti, ja napravim. Primjerice, guljenje je jakni veliki problem zbog loših materijala koji se krenu guliti od stajanja, a ne moraju se uopće ni nositi. Moji su proizvodi isključivo od prave kože. Ne radim s umjetnim materijalima, objašnjava ona.
Njen obrt posjećuju ljudi iz svih krajeva Hrvatske, jer su cijene popravaka niže nego, recimo, u Zagrebu. Ponekad zna biti i posebnih zahtjeva, ali ona ih bez problema rješava.
– Moje mi mušterije često znaju reći da ne idem u mirovinu jer im neće imati tko popravljati stvari. Ja imam uvjete za mirovinu, ali budući da su mirovine takve kakve jesu, radit ću dokle me god zdravlje bude služilo, rekla je.
Smatra da bi Pothodniku trebalo vratiti prvotnu svrhu, a to je da bude obrtnički centar. Ondje su sada razne udruge, poslovnice gradskih tvrtki… Zbog toga u Pothodniku nema puno ljudi. Samo oni koji znaju po što dolaze.
Satove popravljaju samo stariji
To osjeti i urar Marko Mihaljević. On je nasljednik svog oca Karla, koji je još 1972. otvorio urarsku radnju u Đakovu, a zatim je preselio u Osijek i držao sve do umirovljenja 2015. godine. Kod njega satove kupuju i popravljaju uglavnom stariji Osječani, koji se ondje nađu po preporuci.
Voli posao koji radi, ali to isto ne može reći za konkurenciju. Kod njega satovi koštaju od desetak pa do 400 eura. Stoga je mnogima jednostavnije pa i jeftinije otići u šoping centar. Smatra da bi trebalo pridati više pažnje Pothodniku.
– To je prvi trgovački centar u Osijeku, a posve je zaboravljen. Još se i nalazi u središtu grada. Grad je prošle godine dao 500 tisuća kuna za božićnu rasvjetu, dok u Pothodnik nije uložio ni kune. Ovo im je zapravo jedan veliki skup lokala na kojima vuku novce i dozvoljavaju udrugama da ih unajmljuju. Udruge vode divni ljudi, ali realno, one mogu biti bilo gdje i ne bi se trebale nalaziti u trgovačkom centru, zaključio je Mihaljević.