Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”

Naš najpoznatiji tekstopisac i skladatelj, Nenad Ninčević, nije od države tražio da mu plaća doprinose. Ima dovoljno veliki opus da sam podmiruje troškove. Otkrio nam je odnose na estradi, kako pjevači tretiraju tekstopisce, a na spomen Vinka Coce i Rajka Dujmića umalo je zaplakao.

Nenad Ninčević i Rajko Dujmić Foto: Privatni arhiv

“Prerano je za misliti o mirovini. Autorski rad je drugačiji od izvođačkog, daje ti prostor da radiš doma, u terminima kada ti odgovara, pa možeš pisati sa 17, ali i sa 70 godina. Mirovina će doći sama po sebi, u trenutku kad osjetim da ne mogu biti bolji nego do sad” – kaže Nenad Ninčević (59).

Skladatelj i tekstopisac i dalje stvara više od sto pjesama godišnje. Radi više i bolje nego kad je imao 30 godina. Većina njegovih pjesama ima rekordna izvođenja i zato smatra da nije još vrijeme za mirovinu.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Osim toga, korona je sve zaustavila, pomaknula za nekoliko godina, napravila je ogromnu štetu. Drugim riječima, i da hoću, ne mogu u mirovinu – priča Ninčević.

Htio-ne htio, još ga nekoliko godina dijeli od službenog umirovljenja. U tim godinama, kaže, svoj život ne vidi drugačije nego kakav je sada. Živi od prihoda ZAMP-a pa neće ni imati klasičnu mirovinu. Primanja će mu biti jednaka, ako ne i veća, nego sada. Sve ovisi o tome koliko će još pjesama napisati. I kakvih. Razmišlja i o pisanju autobiografije, slaganju desetak knjiga nota i stihova…

– Svakako se ne bojim tog perioda jer čovjek poput mene, pomalo pjesnik, pomalo trubadur, pomalo skitnica i vagabundo živi sve dok stvara. Neka traje koliko traje. Bilo je do sada i suza i smijeha, vrha i dna… sve što sam sanjao napraviti, ostvario sam i to puta 100… Nije loše za malog mangupa s Brda – govori skladatelj.

Korona se neće spominjati čim se farmaceuti naplate

O državi malo razmišlja. Nema očekivanja. Više mu je na pameti što on može napraviti za državu nego  ona za njega. Ne voli biti nikome na teret pa ni državi za koju se 90-ih borio na prvim linijama.

Ima, kaže, prevelik opus da bi bio gladan. Od niskih mirovina više ga smeta kako se mladi ljudi ponašaju prema starijima, oni kojima su baš ti stariji dali život, odgojili ih i podignuli. Smatra da su društveni odnosi teško poremećeni, boli ga što većina ljudi ne želi žrtvovati svoj budžet da pomognu svojima, sad kad su im najpotrebniji.

– I to nije dobro, ne treba kriviti državu, država smo mi svi. Sreća je u malim stvarima, a najbolje su one koje su besplatne; ljubav, poštovanje… – zaključuje.

Nije tražio status umjetnika, država mu nije plaćala doprinose. Kad prihode iz ZAMP-a podijeli na 12 mjeseci ima sasvim dovoljno sada, a imat će i u mirovini. Kad dođe u određene godine, čovjek, priča Ninčević, više ni nema velikih želja, osim zdravlja. Sreća je, dodaje, da ima nekoliko tisuća pjesama, da je cijeli život radio kao lud i da je u svom opusu napravio puno evergreena.

– Svijet je danas razapet između pravde i interesa, a interes uglavnom pobjeđuje bez obzira na cijenu… Ljudski život mora biti vrjedniji od svega toga, samo ne znam kome da napišem žalbu i da li to one koji drže konce naših sudbina to uopće zanima. Korona je u glazbenoj industriji više udar na egzistenciju nego na život. Evo, cjepivo je došlo i kad se farmaceuti i svi involvirani naplate, neće je nitko više ni spominjati – govori.

Rado se prisjeti početaka i danas mu se čini da je oduvijek u glazbi, da ga je od malih nogu sve vodilo stvaranju nježnih tekstova. Doma su imali stari radio Triglav s gramofonom i to je, kaže, vjerojatno bila mamina investicija. Tatina je deviza, naime, bila “Školu guraj, pa tamburaj”. Ninčević radio nije gasio, jer uvijek je nešto sviralo i pjevalo.

Njegov prvi bend bila je grupa Kocka, bili su klinci iz ulice, a prva pjesma koju je napisao zvala se „Dama sumnjivog morala“. Prva snimljena je bila „Noćas si lijepa“ koju je izveo Mate Mišo Kovač, a uslijedila je i suradnja s Tončijem Huljićem; „Piši ,piši mi“, „Put putujem“…  Ostalo je povijest. Pisao je za stotine izvođača, a opus mu se danas broji u tisućama pjesama. Skoro da i nema velikog estradnog imena s kojim nije radio. Ključni je autor u stvaranju barem desetak velikih karijera, a bio je, šali se, često i Hitna pomoć.

 Rajkove emocije zauvijek ostaju u srcima ljudi

– To je kad veliki izvođač godinama nema hit i karijera mu je u predinfarktnom stanju. E, tad se obrate meni, jer ja nikad ne nudim i nemam lager. Radim isključivo za određenog izvođača, ne mogu sjesti i reći „Sad ću nešto napisati na slijepo pa možda to nekome legne“. Žao mi je sto nisam više radio za pokojnog Tošu Proeskog, taj dečko je bio vrhunski potencijal – priča Ninčević.

Kao bliske suradnike i drage mu prijatelje koji više nisu s nama, izdvaja Rajka Dujmića i Vinka Cocu. S trogirskim slavujem od prvog  je dana bilo nezaboravno.

– Voljeli smo se, svađali, rastajali i mirili. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je ležao u bolnici i rekao  „Šefe, aj reci in da me puste doma, tebe će poslušat“. Rekao sam mu „Ne mogu Vinko, moraš ostati još koji dan“ i krenu mi suze. On će na to tihim glasom „Kad ti plačeš, neću ja nikad odavde“ – govori Ninčević.

Dujmić mu je bio puno više od prijatelja i skladatelja kojeg je uvažavao. Njegov odlazak još ga boli. Rajko mu nedostaje i, ističe, nedostajat će zauvijek. Ovo su prvi blagdani da se neće naći, čestitati ti i Ninčević je tužan.

– Za utjehu vrtim radio postaje u autu i svako malo naletim na njegov glas. Nije tu, ali ga osjećam. Naš posao puno toga uzme, ali i da jedan oblik besmrtnosti. Nema te, ali tvoje emocije ostaju zauvijek u srcima ljudi – govori.

Prvi veći novac isplatio mu je bivši SOKOJ, današnji ZAMP. Bilo je to u srpnju 1984., prava za pjesme koje su izvodili Mišo Kovač i Magazin.

– Bilo je to doba inflacije, dobio sam hrpu novčanica. Mislio sam da to neću potrošiti do kraja života, a trajalo je samo do kraja ljeta. Već početkom rujna opet sam bio kao crkveni miš – priča.

Pamti i prvi novac od svirke sa svojim nekadašnjim bendom „Tutti Frutti“. Već su ‘razvaljivali’ s hitovima „Stvari lagane“, „Nasloni glavu na moje rame“… a nisu bili svjesni obima popularnosti. Menadžer ga je pitao koliko traže za deset koncerata po Dalmatinskoj Zagori. Ninčević je odgovorio 3000 ondašnjih njemačkih maraka, a od toga pola unaprijed. Mislio je pri tom na 300 maraka po nastupu. Menadžer se zamislio, pa otišao na kat i spustio se s kuvertom. Skladatelj je izašao, sjeo u auto i izbrojao 15000 DM.

Tajči i Severina bile su inspiracija za „Palomu Neru“

– Vratim se, kucam i kažem „Pogriješili ste“, a on mi istrgne kuvertu i broji „Jedna, dvije, tri, petnaest tisuća, Boga ti, deset puta tri je 30, a polovica je 15. Sve je tu“. Shvatio je, na naše oduševljenje, tri tisuće po nastupu. Epilog, na toj turneji sam zaradio za novu kuću i Mercedes, toliko smo bili popularni, a da to nismo ni znali. I toliko o tome da su glazbenici dobri poslovnjaci – smije se danas.

S tih turneja pamti niz anegdota. Ivo Jagnjić, koji je danas u grupi Dalmatino, bio je godinama s Ninčevićem u Tutti Fruttiju. Kad god sjednu na kavu, Jagnjić ga podsjeti na istinitost njegovih riječi. Momci su, naime, nakon 12 sati voženje do Skoplja, redom grintali u kombiju, a Ninčević im je, kao mulac od 25 godina rekao „Ekipa, ovo su najljepši dani našeg života, sjetit ćete se jednog dana ovih riječi. Pamti i „Palomu Neru“. Prva asocijacija na pjesmu su  Zrinko Tutić, Severina i Wimbledon.

Foto: Privatni arhiv

– Dođem u studio u 9 sati u jutro i prvi što je Zrinko upitao bilo je „Hoćemo li po jednu duplu travaricu?“. Po tome sam taj period prozvao Wimbledon, jutro na travi… Pjesma je nastala u trenutku, sa Zrinkom je super raditi, općenito je s talentiranim ljudima nepodnošljivo lako stvarati, ali to shvatiš tek kad ti netko tko je zalutao u svijet glazbe uzme svu energiju bez rezultata i nakon toga danima ne funkcioniraš – govori.

Za „Palomu Neru“ inspirirao ga je odlazak Tatjane Matejaš Tajči iz „Tutica“ u Ameriku i dolazak Severine u tu producentsku kuću. Tako su nastali stihovi „Paloma blanca putuje, na daleke obale, paloma nera ostaje…“

O sebi kaže da nije neki svirač. Zna složiti nekoliko harmonija da to zvuči dobro i napisati stihove koji prenose emociju. Gitara mu služi samo za to. Pokojni Zdenko Runjić se služio klavirom otprilike kao Ninčević gitarom i stalno mu je govorio „Ne vježbaj instrument, vježbaj harmoniju. Na svijetu je milijun boljih gitarista, što si bolji svirač, to si nekomercijalniji autor“.

– Ni danas ne mogu to objasniti, ali bio je u pravu. Valjda te virtuoznost, isključimo pri tom ozbiljnu glazbu, odvede u kompliciranje, nikad nisi zadovoljan napisanim, a svi su veliki hitovi u stvari sklop jednostavne melodije i pogođenih stihova – priča.

Iako njegov opus izaziva poštovanje, pamti i promašaje. Pjesme, koje, kako kaže, nisu bile nešto. Njegovo golemo veselje je da je većina pjesama ostala živa, da se vrte se i pjevaju na raznim zabavama već godinama.

– Danas mi se neke koje su bile čak i veliki hitovi čine pomalo infantilnima, ali to je zabavna glazba, samo ime žanra me donekle amnestira. Mislim da u domeni popa imam puno manje neuspješnica jer tu ne ganjam hit nego kvalitetu, a to je uvijek najbolja opcija – rekao je Ninčević.

U karijeri je naišao i na pjevače koji su njegov rad pokušali podcijeniti. Uglavnom su to oni koje je Ninčević s dna uzdigao do zvijezda. Dao im je najveće hitove hrvatskog popa i dalmatinske glazbe.

Kako bi Ninčević umjesto Messija ispucao penal

– Ljudi vide kako pišem, brzo i bez mučenja i onda pomisle „Pa mogu ja to i sam, što bih plaćao ovog idiota“. To je otprilike kao da ja svaku subotu gledam Barcelonu i onda kažem Messiju da bih umjesto njega pucao penal u finalu Lige Prvaka. Šutnem, a ni do gola se ne dobacim – smije se.

Ponekad mu je teško odbiti ljude, ali jednostavno mora. Jer i na estradi ima svega. Postoje, priča, izvođači koji su na sceni godinama i lutaju od autora do autora. S takvima mu je teško raditi. Postoje i oni koji sve znaju, pa sugeriraju što im treba napisati.

– S takvima je nemoguće raditi, pa im kažem da im ja u stvari i ne trebam. Neka odu kući i sve to što su mu ispričali stave na papir i imaju pjesmu. Peace of cake – govori.

Većina ljudi cijeni njegov trud, pjesme kojima ih je dignuo iz pepela. I godinama imaju dobar odnos. Pjevači koji su otišli od njega misleći da je na drugoj livadi trava zelenija, nisu imali baš previše uspjeha. Neki su se vratili, neki nisu. Ninčević ne zamjera nikome, ističe da je ovo prilično eteričan posao, s puno emocija. Nekad te nešto pomakne u krivi smjer, teško je, svjestan je, u glazbi ili u bilo kojem drugom obliku umjetnosti biti racionalan.

Prekid suradnje nije grijeh ako iza njega ne stoji ozbiljna prevara, a estradne svađe kojima se pune novine porok su egocentrika i izum mediokriteta. Jedini je to način da budu primijećeni. Uspješni ljudi su previše okupirani i zaposleni da bi se bavili rekla-kazala događajima – zaključuje.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”