Nema posla, a ljudi hoće živjeti, tvrdi Luka kojemu je jedina zanimacija njegov neobični hobi
Luka je odrastao na selu, a zatim je preselio u Zagreb gdje se zaposlio i živi još danas. Živi skromno, no sa smiješkom na licu. Često šeće centrom Zagreba i razgovara sa slučajnim prolaznicima koje zainteresira njegov neobični hobi. Ovaj još-malo-pa-umirovljenik ne ispušta iz ruku svoje radove, cigaršpice od javorova drva.
Foto: Jelena Ratko | mirovina.hr
Budući da rado razgovara sa strancima i s lakoćom im objašnjava sve što ih zanima, mnogi ga u gradu zaustavljaju. Luka gotovo uvijek u ruci drži etui za cigaršpice koje sam ručno izrađuje već godinama.
Prvo što Luka kaže onima koji ga pitaju nešto vezano uz njegov rad jest da postoje muški i ženski cigaršpici, što je, kaže, malo kome poznato. “Ovi plošni su vam muški cigaršpici, a ovi okrugli su ženski”, objašnjava.
Za izradu jednog cigaršpica je potrebno izdvojiti sat vremena. Međutim, to je u slučaju kada je drvo suho, naglašava Luka. “Jer ja nisam tokar. Da sam ja tokar, onda vi metnete u stroj – naštima se i samo izbacuje”, govori. Međutim, kada je ručni rad u pitanju, stvari izgledaju ponešto drukčije.
“Imam i za slimić, znate šta je slim? Slim pet – one skroz tanke, imate slim šest i imate slim sedam – to je između sedam i osam, nije sedam i nije osam.”
Jadna mirovina
Oblikovanjem drveta bavi se u slobodno vrijeme, no Luka je po zanimanju nešto potpuno drugo, kako bi on rekao – sto deveta stvar. Kemijski kombinat Chromos Katran Kutrilin, nekada je, prisjeća se Luka, pisalo na krovu zgrade u Ilici u kojoj je danas smještena robna kuća Nama.
“E, pa ja sam u Chromosu radil’. Bio je natpis na ovom tu krovu. Po struci sam kemijski stručni radnik ili pogonski tehničar. Nema farbe koju nismo proizveli, za čitavu Jugu, za Rusiju, i za niz drugih zemalja.”
Potkraj devedesetih, tvrtku je otkupio Slobodan Praljak. Uslijedili su otkazi. Otkad je dospio na burzu, Luka se bavi izradom cigaršpica.
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/458804294538428/?type=3&theater
“Poslao je jednu listu ljudi na burzu, pa drugu, pa na trećoj – odo’ i ja. I ja sam od ’97. godine na burzi. I onda, da ne gledam kojekakve gluposti na televiziji, onda sam se dosjetil’, idem raditi cigaršpice.”
Još je u djetinjstvu s ocem učio zanat, a nastavio je raditi s drvom i kada je počeo samostalno živjeti. Kupio si je osnovnu opremu od ušteđevine i odlučio se posvetiti onomu što ga zabavlja i zaokuplja mu misli.
“Onda sam ja sebi kupil’ mali šarafluk jedan, ručnu bušilicu, svrdla, oštar nožić, i otišao u šumu naravno – kak’ ćeš – po drvo. Osušio lijepo javor, onda sam to sebi lijepo iskrojio, mali šarafluk sam metil’ kad su već bili tako debeli, k’o prst, onda izbušil’, pa se šmirglalo, kurilo i tako dalje.”
Za nekoliko godina Luka bi trebao ostvariti prava na mirovinu. Budući da je dosad živio od minimalca, nada se da će u mirovini imati barem za platiti račune, kruh i mlijeko. “Al’ znate, da sam mlad čovjek, da nisam star”, dodaje, “mene ne bi tu bilo ni sekunde”.
“Ja bih otišao i nikad se više tu ne bih vratio. I bit će još puno ljudi koji će to reć’.”
Političarima Luka ne vjeruje, a mladima priželjkuje sretnije dane u budućnosti. Svjestan je da Hrvatska ima puno obrazovanih ljudi koji odlaze u inozemstvo u nemogućnosti da pronađu posao u ovoj državi. Ti ljudi žele isto što i on: “hoće ljudi živjeti – hoće imati svoju obitelj, hoće imati svoj novčić u džepu”, objašnjava. Da ovdje ima posla, ljudi sigurno da ne bi išli van, smatra ovaj slobodni umjetnik kojemu bi posao i samom dobro došao. “To znaju vrapčići na grani”, tvrdi Luka.
