Nakon mnogih godina provedenih u Njemačkoj, baka Katica konačno uživa u svojoj mirovini. Sada bi htjela putovati i uživati, ali planove joj remeti korona. Smatra da nije sve u novcu, ali da se bez novca teško živi.
Katica (74) na putu iz tržnice Foto: Barbara Jurišić/Mirovina.hr
Baka Katica (74) tek odnedavno s mužem živi u Belišću. Mnoge godine je provela radeći u Njemačkoj s mužem i djecom koja su sad već odrasla. Kroz smijeh nam govori kako nema strpljenja sjediti na jednom mjestu i kako bi putovala i uživala. Govori nam i o tome kako je bilo raditi u Njemačkoj prije i kako joj je već bilo pred mirovinu.
“Momentalno nemam neki hobi. Ne bavim se ničim jer nemam strpljenja, nisam dovoljno mirna da budem na jednom mjestu, ja bi išla i uživala. Moja kuća je dosta velika pa ima dosta da se po kući radi, a ja sam starija. Ne ide to više kao ovi mladi: “sad za čas ću za pet minuta”. Meni je prije trebalo pet minuta za jednu sobu, sad mi treba sat vremena. To Vam hoću reći, čovjek, kad dođe u godine, onda malo uspori. A radila sam, otišla sam u Njemačku, bila sam 21 godinu. Ja sam tamo provela 43 godine i svoje najbolje godine života” – počinje svoju životnu priču umirovljenica Katica.
“U zadnje vrijeme radili smo po 12 sati…”
“Tamo nije više kao prije da ti možeš odmah dobiti ugovor za stalno. Imaju previše radne snage i , ako ti se nešto ne sviđa, šef će ti reći da odeš i da pogledaš koliko njih čeka da te zamijeni. Ne znam kako je u Hrvatskoj tada bilo, muž i ja smo se uzeli, bili u Belišću samo godinu dana i otišli u Njemačku. Ja sam inače iz Baranje.
U Njemačkoj se radi malo drukčije neg’ tu. Teški su tamo bili… Prije ako ti nije bilo dobro u jednoj firmi, mala plaća, ti se okreneš u drugu. Ali smo u zadnje vrijeme radili po 12 sati, od 7 do 7. To je jak tempo. Bilo je malo teže jer sam već bila skoro 60 godina. Teški su nam dani bili, ali bilo je posla i moglo se zaraditi tako da smo i mi ipak malo uspjeli” – priča nam baka Katica.
U Hrvatskoj joj jedino smeta spor zdravstveni sustav.
“Mogu Vam reći da nam sad ide, ali nas je ova korona pokupila. Još nas nije uhvatila niti jednom, tri puta smo se cijepili, valjda nas neće ništa ni uhvatiti. Ja bi malo iskoristila tu svoju mirovinu. Jedino mi u Hrvatskoj smeta zdravstveni sustav. Jako dugo se čeka, a ova korona je to i otežala. Ljudi padaju kao muhe, ali od drugih stvari. Imamo tri starija susjeda koji su jako loše, a imaju problema sa srcem.”
“Da nema korone, bilo bi nam lijepo”
Govori nam i o tome kako joj je korona poremetila planove i o tome kakav joj je život u mirovini.
“Eto, malo izađem, malo se sretnem s nečim, imamo dom umirovljenika. Tamo se nekad skupimo. Da nema korone, bilo bi nam lijepo. Tamo nekad ujutro odemo, navečer se vratimo. Onda odemo nekad na desetak dana malo u Banje na izlete, to meni fali. Kad si radio, samo si radio. Za godišnji dotrčimo tu, tu smo uvijek nešto gradili, onda se vratiš nazad i odmah udarni tempo, nitko te nije pitao. Tako su nam dani prolazili do naše 63. godine.
Posao je bio težak, imala sam i ja djecu. Jedno u vrtić, drugo u školu pa sjedaj u kola i hajd’ na posao. Pa su krenule onda u višu školu, pozavršavale i onda su se počele udavati. Imam dvije kćerke i otišle obje, ostadoše nas dvoje sami. Tu smo si napravili kuću, vratili se i sada živimo tim lakšim tempom” -nastavlja sa smiješkom.
Možda novca ima više, ali su takvi i troškovi
Želi, također, dočarati mladima kako je raditi vani. U nadi da će nekome možda koristiti njezino iskustvo.
“Rekla bih mladima da je teško kod nas u Hrvatskoj. Jako je teško za posao, a i malo se i plaća. Cijene su nam europske, a plaće su još uvijek afričke. Nama ide jer imamo njemačku mirovinu koje su ipak malo veće, ali po ovom standardu, ja da sam u Njemačkoj, isto bi tako okretala taj moj euro. Dal’ ga mogu dat ili ne mogu, jer tamo je isto sad sve jako skupo. A što da Vam kažem? Idete van i svagdje je to tako. Puno njih slušam i nije to tako sjajno kako oni pričaju.
I moja djeca u Njemačkoj rade. Nije to baš tako lijepo. Je možda da novca ima više, ali su takvi i troškovi. A i Švabe su hladni. Tamo nema da te na ulici pozdravi i kaže “Ajd’ na kavu.” Pričat’ će ovako sat vremena na ulici, ali Vas neće pozvati na kavu. Ima tamo naših puno i kažu da će tamo ostati jer je tamo novac, ali nije sve u novcu. Ako te uhvati neka bolest, nemaš prijatelja, đabe novac. Ali možda je i bolje da mladi idu.”
Odlaze mladi, gradovi su vam puni penzionera
“Moj nećak je otišao u Dansku, kaže: “Joj, lijepo je tetka, sve dobro… Samo nije moja zemlja.” Ja sa mojim susjetkama izađem van, “Idemo na kavu! “, pa se mi malo potračkamo, al’ ja to tamo nisam imala. I da jesam, nisam imala vremena. Jedino kad oni idu na kavu je kad imaju rođendan. Al’ ne svaki dan. Kod nas je to drukčije. Ne znam za druge zemlje, al’ u Njemačkoj je tako. Ali nije sve otići van. Izgubimo se.
Odlaze mladi, gradovi su Vam puni penzionera. Svi mladi idu, a samo za novcem. Ima djece u vrtićima, ali samo zato što oba roditelja moraju raditi da bi preživjeli od plaće do plaće. Ne možeš ništa staviti na stranu, dok se prije moglo. I u Hrvatskoj i u Njemačkoj. Moglo se svake godine i na more ili odmor i to ne po jedna osoba, nego cijele obitelji. Ne mogu reci da je nama sada nešto falilo. Ali vi mladi, morat ćete stisnuti zube. Kakva će vaša mirovina biti i hoćete li ju uopće imati… To je pitanje.”
