[Moji korijeni] Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…
Svi naši poznati dolazili su 90-ih u Varaždin da ih Lupino slika, a njegova mama im je kuhala. Bila je najsretnija kad je dovodio lijepe žene doma i fotografirao ih. Onda je spremala razna jela, kolače… Ta njihova druženja ostala su u sjećanju umjetnika. Sve što mu je usadila, svu mudrost i savjete, prenio je na svoju djecu
Lupino s neprežaljenom mamom Slavom, Foto: Privatni album
– Mama nije živa i jako mi je bolno govoriti o njoj. Još nedavno je govorila “Dok si snimao lijepe žene, to je bilo puno bolje od skulptura. Ovo je teško, naporno, razboljet ćeš se”. Učila me je da je najvažnije biti dobar čovjek, bila je iskrena, svima je pomagala, kaže nam Stephan Lupino.
Pamti njezinu brigu, svaki put kad se kao klinac doma vratio pun modrica. Bio je pravi zaljubljenik u sport, a bavio se hrvanjem, kajakom na divljim vodama, a u spustu je bio juniorski prvak Jugoslavije. Potom se od svoje 16. godine bavio karateom i kao dvadesetogodišnjak 1972. postao je neslužbeni svjetski prvak u Nambu Sankukaj stilu na svjetskom prvenstvu u Parizu. U obitelji je uvijek imao podršku, a mamu je obožavao.
– Uz djecu, ona mi je bila sve. Jako je voljela moj posao. Svi naši poznati dolazili su tad u Varaždin da ih slikam, a mama im je kuhala. Bila je najsretnija kad sam dovodio lijepe žene doma i slikao ih. Onda je spremala razna jela, kolače… Ta naša druženja uvijek će biti u mom sjećanju. Brinulo ju je to što sad radim. Svako malo rekla je “Toliko se muči, bojim se za njega da se ne potroši, govori Lupino.
Cijela obitelj ponosila se njegovim uspjesima. Kako u mladosti sportskim, tako kasnije umjetničkim. Svjetskim. Sad, od starijih više nema nikoga. Odgoj koji mu je majka usadila, njezine mudrosti Lupino je prenio na svoju djecu. Najstarija kćer Camille, koja živi u Americi, i sin Martin vole umjetnost, a druga kćer Zita je, kaže, više za financije. Baš kako je on brinuo o mami, tako i njegova djeca danas obilaze njega.
Smetaju mi pitanja, želje o brzom uspjehu
Umjetnik je, naime, nedavno pripremajući nove materijale pao u radionici. Slomio je četiri rebra, natukao zdjelicu i lopaticu. U bolnici je proveo deset dana, od kojih je pet bio u šok-sobi.
– Već sad mogu crtati, a za mjesec dana opet ću raditi s brusilicom, kaže.
Njegova su djeca uz njega, a ni Varaždinci ne zaboravljaju koliko ih je zadužio. Zato njegov telefon ne prestaje zvoniti, svi se raspituju treba li mu nešto. I ne bi im bilo teško potegnuti put Zagreba. Početkom rujna Anđelko Stričak, župan Varaždinske županije nagradio ga je posebnim priznanjem, a i pravac Lupinizam dobio je nagradu za poseban umjetnički doprinos. Nagrada će pričekati dok se ne oporavi.
U međuvremenu Lupino smišlja planove za dalje.
– Sad sam odgodio sve što je već bilo dogovoreno, ali to znači samo da ću u budućnosti raditi s većim žarom. Jedva čekam raditi nešto novo, penjati se na skele, raditi skulpturu, kaže.
Smatra kako je baš njegov kućni odgoj zaslužan za to što ga po Varaždinu pozdravlja i mlado i staro. I ne samo po Varaždinu, njegovom rodnom gradu. Osjeti tu ljubav gdje god se pojavi. Sretan je kad mu nepoznata bakica da kompliment, kad s njom sjedne i priča. Već se, smije se, dobro poznaju. Voli ih obradovati sitnicom. U autu uvijek ima hrpu korisnih stvarčica i rado ih dijeli. Uvijek tu bude i poneka bombonijera, čokolada. Mladi ga obožavaju, stekao je i sljedbenike. Ljubav je obostrana, zato je svaka njegova izložba humanitarna. Ipak, ističe kako ga smetaju pitanja koja ukazuju samo na želju za brzim uspjehom: koliko je djela prodao, na kojim je sve mondenim mjestima imao izložbe, koje je sve svjetski poznate slikao.
Mladi moraju raditi, a ne misliti samo o slavi
– Govorim im ono što su moji meni govorili: moraju raditi, a ne maštati o slavi. Danas je to tako, svi bi htjeli slikati zvijezde ili sami postati zvijezde. Kažem im da moraju postati zvijezde bez toga, a ne da na zvjezdanim imenima grade svoje ime. U moje vrijeme bilo je puno teže probiti se nego danas. Sad se prodaju internetom. Probiju se i ugase, vrlo brzo, upozorava.
Ne sviđa mu se ni što još nisu ni kročili u život a već bi da se po njima nazove cijeli pokret. Kao po njemu lupinizam. To se, smatra, treba zaslužiti, itekako se pomučiti. Upozorava ih na zamke zanata, jer klinci misle da je samo tako proslaviti se. Izgraditi ime.
U Sisku, gdje je lani također primio nagradu za doprinos u kulturi, dogovorio je da će predavati u tamošnjoj strukovnoj školi.
– Dogovorili smo se da ću redovito dolaziti jednom mjesečno, a sad predavanje moram odgoditi na mjesec dana. Počinjemo u listopadu. Naravno da ću ih upozoriti na sve prepreke. Zato i postoje stariji, da ukazuju na moguće probleme. Najvažnije je da ne budu konvencionalni, da ne budu samo zanatlije, da u taj svoj rad unesu dušu, ideje…, govori.
Puno je projekata, izložbi koje je napravio dok se nije polomio. Imao je turneju po Slavoniji, sa svojim djelima obišao Vukovar, Osijek, Đakovo, Županju… a pred njim je i izložba u Vinkovcima. Bio je i na otoku Cresu u vili Salviji. S obzirom na veliko zanimanje trebala se u pojačanom sastavu preseliti u Samostan sv. Frane, pa je i to odgođeno. I opet su tu klinci, umjetnikova osjetljivost na djecu.
Osamdesetih je fotografirao najveće svjetske zvijezde; Foto: Privatni album
Ponovo će dio sredstava s izložbe donirati djeci, konkretno, Domu za odgoj djece u Cresu. Ovo, poznato je, nije prvi put da se angažirao za pomoć djeci. Ljubav, želju za pomaganjem osvijestio je 90-ih. Krenuo je s projektom “Moji anđeli” u kojem su mu modeli bili djeca s posebnim potrebama. Gdje god je mogao, isticao je da mu je to uljepšalo život. S izložbom njihovih portreta obišao je tad cijelu Hrvatsku i prikupljao pomoć kako bi im olakšao svakodnevicu. Pomagao je i skupljao donacije za bolesnu djecu od malignih bolesti u Klaićevoj bolnici.
Nikad nisam pao, pomislio da je gotovo, da više ne ide
– Naradio sam se, zaradio, gubio, imao i nemao novac. Shvatio sam da mogu i bez njega, sad su mi veći izazovi projekti s dušom, oni koji nose životnu vrijednost davanja i suosjećanja za druge, govori Lupino.
Iza njega je iznimno zanimljiv životni put, protkan istinskim uspjesima, svjetskom slavom. Probio se erotskim fotografijama, slikama noćnog života New Yorka. Napravio je na tisuće umjetničkih fotografija s kojih se smiješe prve face svijeta – Naomi, The Ramones, Billy Idol, Bryan Ferry i ekipa. Na promociju njegove knjige “World” došli su Christopher Walken, Frank Zappa, Mick Jagger… Bilo je to 80-ih.
Kad je 90-ih odlučio vratiti se u Hrvatsku, prodao je svu imovinu po Americi i uložio na burzu. Tamo je izgubio 1,2 milijuna američkih dolara. Tada je, rekao je, poželio posvetiti se projektima s dušom, onima koji nose životnu vrijednost davanja i suosjećanja za druge.
– Nikad nisam pao, pomislio da je gotovo, da mi više ne ide. I sad sam opet nabrijan na posao. Predvidio sam koronu, imao izložbu u KIC-u “Misterij zla”. Cijeli novi pokret sam napravio od Lady Corone, Ondine serije, ekologije. Iako ljudi postaju svjesni ekološke katastrofe, zadaća umjetnika je ukazivati. Nije to da samo nacrtaš, napraviš, da radiš uvijek jedno te isto. Ne, mene zanima raznolikost, a posebice pratiti situaciju u svijetu i inspirirati se njome, kaže.
Ističe i da je za takav put najzaslužnija mama koja mu je, uz njegovu urođenu probitačnost, usadila čast i poštenje. I sad se ponosi sinom odozgo.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci
Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala
Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
