[Moji korijeni] Pero Juričić: Klečanje na kukuruzu bilo je bolno, radi toga nam se nije dalo biti zločestima
I danas mu je u glavi slika sreće, kad je onakav mali, u nekom čoporu seoske djece, bosonog, trčao po prašini i lovio leptire. Ta prašina je bila kao magla, leptira kao u priči, na svakog od njih je išlo barem pet, šest leptira. I tako od jutra do večeri. Pamti tugu jer film u kinu nije mogao odgledati do kraja. Jako se, naime, dobro znalo da se do 22 sata mora doći doma, a film je trajao do 22.10. Tri večeri išao je u kino u nadi da će film početi ranije. Nikad nije dočekao kraj tog filma.
Pero Juričić u predstavi “Ja, deda”, Foto: Privatni album/Promo
– Nismo gnjavili roditelje s raznim pitanjima, a ni oni nisu imali vremena baviti se nama. Otac je navečer dolazio s posla, mama je po cijele dane kuhala, prala. Navečer bi bila umorna, nije bilo ni priča za laku noć. Izvolijevanja “Daj mi ispričaj ovu bajku, daj onu”. Stavi te u krevet, a u tom mraku bilo je i strahova. Sami smo se učili živjeti. I u mraku i u samoći – rekao nam je Pero Juričić.
Poznati glumac odrastao je u malom slavonskom selu. Šest godina živio je tamo a onda se obitelj preselila u Slavonski Brod. Pamti kupanje subotom, kad bi djecu ritualno uvalili u veliki lonac. Sam sebe je uspavljivao i pričao si priče. Kad je malo odrastao, počeo si je pričati priče. Izmišljao ih je, nježne i lijepe. Sljedeće večeri nastavio je tamo gdje je prethodnu noć stao, na dijelu gdje je zaspao. Pamti i blagdane, običaje za Božić, Uskrs. Čekala se Badnja noć. Nije tad bilo mjesec dana unaprijed okićenih borova, nije se unaprijed znalo koje ćeš poklone dobiti. Danas nema te božićne čarolije, kad jedva čekaš probuditi se i doživjeti ono što ti se nudi. Tad je to, smatra, stvarno imalo smisla. Bio je snijeg, okupila se cijela obitelj i kitio se bor.
– Nije se kao danas puštala glazba, nego smo mi pjevali, kako smo znali i umjeli. Noć prije nismo mogli zaspati jer nam je sve bilo toliko uzbudljivo. Nije bilo kuglica, bor se kitio svilenim bombonima, orasima obojenima u srebro i ponekom narančom. Ta je naranča bila rijetkost, a svojom žarkom bojom je razigrala jelku. Stalno sam čekao kad ćemo skidati ukrase, držao na oku svoju naranču. Sestra je pazila na drugu stranu bora. Moja je bila desna, njezina lijeva – prisjeća se.
U vrijeme njegovog odrastanja meso se jelo samo nedjeljom. U istom dvorištu živjeli su dva ujaka, njegova mama, baka i jedna teta. S obiteljima. I svi su jeli u istoj kući, uglavnom žgance i kruh od kukuruza. Bijelog se kruha ne sjeća. Sve druge dane osim nedjelje, krumpir varivo s mrkvicom, bez mesa… To su jeli svaki dan, odrastali na tome.
Bilo bi mi žao da sam imao drugačije djetinjstvo
Nije se moglo dogoditi da kao klinac nekog ne pozdravi. Pozdravljali su sve, i kog su znali i koga nisu. Kazne su bile dnevne, stalno je netko od njih bio u kazni. Nekad bi dobili iza uha, po turu, kao upozorenje da su nešto pogrešno napravili, da se moraju popraviti. U kaznu su išli kad su stariji ljudi sjedili za stolom i pričali, a oni pored njih skakali po kući, vrištali, igrali se.
Imali su i neku krpenu loptu, jako im je bila važna. Osjećali su se kao da s njom igraju Svjetsko prvenstvo. Još mu je u glavi slika sreće, kad je onakav mali, u nekom čoporu seoske djece, bosonog, trčao po prašini i lovio leptire. Ta prašina je bila kao magla, leptira kao u priči, na svakog od njih je išlo barem pet, šest leptira. Bilo ih je deset puta više nego njih i tako od jutra do večeri.
I u 77. godini još je na pozornici, Foto: Privatni album
– To je slika koja mi je još u sjećanju. Danas više nema toliko leptira, a kazna je “uzet ću ti mobitel”. Vidim po djeci da ih to ne pogađa jer kazna traje do navečer, onda im se mobitel vrati i oni nastave gdje su stali. Sjećam se i da sam klečao na kukuruzu. Nakon toga mi se više nije dalo biti zločest jer boli, žulja taj kukuruz – govori nam Juričić.
Kad se preselio u Slavonski Brod, više nije bilo ni širokih horizonta, ni leptira. Drugi život kojeg ističe kao kvalitetnog. Imali su korzo, kino, ljetne avanture. Gledali su filmove o kojima su unaprijed sve znali. Čim je odgledao prvih deset minuta, znao je kraj.
– Sve se znalo, a u svemu se uživalo. To ove generacije neće doživjeti ni imati. Bilo bi mi teško da to nisam proživio – kaže.
U dramsku sam se gurao jer nisam volio školu
Ipak, pamti tugu jer u ranijim godinama film u kinu nije mogao odgledati do kraja. Jako se, naime, dobro znalo da se do 22 sata mora doći doma, a film traje do 22.10. Ako ostane i zakasni doma, slijedi kazna.
– Išao sam tri dana za redom računajući da će film možda malo ranije početi pa ću ga odgledati do kraja. Nikad to nisam dočekao – rekao je.
Nije ga se pitalo u koju školu želi ići. Htio je gimnaziju, a mama mu je odabrala tehničku školu. Nije ga zanimala, probao se izboriti za gimnaziju, no mama je govorila da je tehničar gospodin i nijedna druga škola nije dolazila u obzir. Završio je srednju tehničku, a tek onda je imao pravo birati i otišao na Akademiju. Bio im je čudan njegov ulazak u glumu jer nisu mislili da se od toga može živjeti. Glavno pitanje je bilo “Dobro, to voliš, ali od čega ćeš živjeti, što ćeš raditi?”. Ljubav prema glumi, govori Juričić, dogodila se slučajno.
– Nisam volio školu, pa sam se gurao u dramsku sekciju samo da mogu s nekih satova izostati, probe su bile opravdanje za izostanak s nastave. Bježeći od škole koju nisam volio, počeo sam se baviti glumom. Kako su drugi u mene upirali prstom, govorili da dobro radim, počeo sam vjerovati da doista dobro radim. Da nije bilo toga tko zna bih li nastavio – priča.
Posebno je bio vezan uz mamu, njoj su djeca bila smisao života. Sve im je davala, a takav odnos usadila je i njemu. I baka ga je voljela jer jem dobio ime po njezinom sinu koji je poginuo. Primjećivao je da joj je posebno drag, ali nije to iskorištavao. Bilo mu je lijepo znati da će mu baka dati sve što traži. Sve što je naučio u roditeljskoj kući, koristio je u odgoju svoje djece.
– I oni su takvi. Sin mi je jednom rekao da moja dobrota obvezuje. Pitao sam ga hoće li i on biti takav prema svojoj djeci. Rekao je da hoće. “Onda nemaš nikakvih obveza”, odgovorio sam mu. Ta mamina dobrota mene je napravila takvim kakav jesam, a vidim da su i moja djeca takvi prema unucima – zadovoljan je.
Čemu kava kad se pije u tišini i svi bulje u mobitele?
Mama se hrabro nosila s njegovim osamostaljenjem, prvim odlascima iz kuće. U drugom srednje više u šali rekao je da ide kod prijatelja na more. Mama je šutjela pa onda rekla “idi”. Pero je mislio da se šali, pa je ponovio “Stvarno mogu kod Branka?”. Mama opet kaže da može ali i doda neka pazi u vlaku, neka ne hoda… U torbu je natrpala slanine i raznog jela i Pero je otišao na more. Nije mu bilo jasno, jer uvijek je trčala za njim, pazila, strepila. Pitao ju je što se dogodilo, zašto ga je tako lako pustila.
– Odgovorila je kako je znala da će doći trenutak kad će me morati pustiti. Istu stvar sam napravio kad mi je kćer rekla da ide s dečkom na more. Rekao sam joj “idi”. I ona je bila začuđena, pitala “Kako to?” Mogao sam joj reći da ne može, ali onda bi ona izmislila da ide u Split kod prijateljice, a otišla bi s dečkom. Prevarila bi me, a ovako je imala odgovornost jer sam je pustio – govori.
S Mladenom Čuturom i Ksenijom Pajić u predstavi “Sarmica”, Foto: Privatni album/Promo
Žao mu je da mladi ljudi danas nemaju vremena za obiteljska okupljanja. Cijela obitelj zajedno je, primjerice, za Badnjak, ali i tad primjećuje vremenska ograničenja, obveze. Jedan mora u kazalište, drugi kod druge obitelji. U najboljoj situaciji zajedno su do 23 sata, a Peri se to čini malo jer kasno i dođu.
– Nekad se dolazilo popodne, pa smo se otad družili. Sad je sve u zadnji čast. U sobu se ne može ući od poklona, veliki novac se potroši, a poklonima poput majici, košulja, papuča, nitko se ni ne veseli. Djeca otvaraju, bacaju papire, pogledaju i odlože među ostale igračke. Nema uzbuđenja, da otvore poklon pa spavaju s njim – kaže.
Ni druženja nisu kao nekad. Pamti jednu kazališnu turneju, njih sedam u kafiću i svi osim njega gledaju u mobitel. Kavu piju u tišini, pa se Juričić s pravom pita koji je smisao da te netko uopće pozove na kavu. Ovakvu. Kod njega još vrijede druga pravila.
– Volim pozvati prijatelje doma ili na grunt, ne odustajem od tradicije. Pa mi kažu “Kaj ih zoveš na grunt, to više nitko ne radi”. Ja radim. I na gruntu nema mobitela. Djeci na gruntu kažemo da mobitel odlože sa strane. Zaposlimo ih – završava Pero.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Vlasta Ramljak: Ni nakon nastave u gimnaziji nije bilo sjedenja po kafićima, nego uvijek ravno kući
Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti
Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…
Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci
Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala
Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
