[Moji korijeni] Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Skladatelju i tekstopiscu baba je, kad mu je bilo pet godina, dala da srkne kruškovac. Svidjelo mu se i jedva je čekao da odraste da može legalno konzumirati tu i srodne joj tekućine. Pamti i običaj da ga djeca gađaju kamenjem i da ga teta ili mama vode u ambulantu na šivanje. Stari bi rekao “Boga ti, gađaj i ti njih, samo pogodi pa neće više…”
Neno Ninčević s Tutti Frutti bendom, Foto: Privatni album
– Kako da savjetujem mlade kad je moj život upravljao sa mnom, a ne ja njime. Živite danas, ne dajte da vas materijalno zavede, školujte se, zabavljajte se kao da vam je zadnja noć, ali i radite kao da ćete živjeti vječno – savjet je kojeg će Neno Ninčević (61) uvijek dati mladima.
Skladatelj i tekstopisac, autor nekoliko tisuća hitova, rođen je u starom splitskom rodilištu, odakle su ga umjesto u centar grada, odnijeli na Brda, Stari put 22. To je bilo predgrađe nešto kao splitski Bronx. Ninčevići su porijeklom iz sela Ogorje u Dalmatinskoj Zagori tako da je približavanje prema moru bio veliki korak.
– Zato sam starome i posvetio pjesmu “Geni kameni”. Nekako što sam stariji više držim do prazavičaja, kad sam bio mali zato sam imao etiketu Vlaj i nisam zbog toga bio najsretniji. Djeca kao djeca, uvijek nađu razlog kako ti se narugati. Sada sam na to ponosan – kaže.
Od običaja iz svog djetinjstva pamti šamarčinu i to ozbiljnu kad stari nije bio zadovoljan njegovim ponašanjem. Posebice kad bi za ručak bila kokošja juha koju dan danas ne može nacrtanu vidjeti. Baba ga je vodila nedjeljom u crkvu i zakitila ga plastičnim crveno bijelim križićem koji bi mu roditelji skinuli i oteli prije škole u ponedjeljak s vječitim “Pa jel’ ona normalna, što svi moraju znati da je kršten? Nećemo ovako daleko”.
– S pet godina mi je dala da srknem kruškovac, svidjelo mi se i jedva sam čekao da odrastem da mogu legalno konzumirati tu i srodne joj tekućine. Pamtim običaj da me djeca gađaju kamenjem i da me teta ili mama vode u ambulantu na šivanje, to je onda bilo normalno. Stari bi rekao “Boga ti, gađaj i ti njih, samo pogodi pa neće više…” – prisjeća se.
Imao sam dvije frizure, đačku i ljetnu, obje na mašinicu
Ne sjeća se što je tad djeci bilo oprostivo. Za svaki prekršaj je postojala odgovarajuća kazna, šiba deblja, šiba tanja, klečanje na šljunku, stajanje u kutu… valjda radi toga nije nikada digao glas na svoju djecu. To je, govori, bilo takvo vrijeme i tako se odgajalo muško dijete, valjda da očvrsne. Sto posto, tvrdi, pogrešno, ali i sto posto istina da je tako bilo pod normalno…
– Nismo ni mi bili anđeli. Motori, tučnjave, bilo je sto situacija u kojima se glava mogla izgubiti: jurnjava s kantama za koje smo mislili da su ozbiljne pile, lomljenje ćoša (krivina), ali i neka predivna romantika, iščekivanje nečeg velikog, mame s trapericama iz Trsta i dolčevitom, gitare i mandoline na zidiću ispred zgrade, Riva i prve ljubavi, nerealizirane i nesretne, naravno… I ono “Alo mali, pa znaš ti tko je njoj ćaća, nije ona tvoja liga”. Imao sam dvije frizure, đačku i ljetnu, obje na mašinicu, samo je ljetna bila kraća, jer “tko će ga stalno voditi na šišanje, a vidi mu uši, da mahne njima poletio bi,nema tu spasa”. Ma milina – govori Ninčević.
Još pamti obiteljska okupljanja, večeri bez televizora s rodbinom ili prijateljima. Na stolu je bilo zimske Gavrilović ,mirisala je neodoljivo,ementalera i kruha koliko hoćeš. Da se vidi da imaju. I gaziranih sokova Deit i Pipi, ubijala su se djeca od tih mjehurića, pa kolači iza toga.
– Onda bi starci popili i pjevali “Na brijegu kuća mala”, a mi bi ispred kuće igrali na kukalo ili penove, to je ono kad poljubiš curu ako ti pen naredi, umreš od srama, ali ljubiš. Nezgodno je bilo samo kad bi išli u goste jer je stara striktno naredila što ti god ponude kaži “Hvala ne mogu, jeli smo kući”. Tako je htjela pokazati da i mi imamo – priča.
Danas su i njemu takva druženja nezamisliva. Ne pamti kad je zadnji put sjedio s ekipom, a da na stolu nisu bili mobiteli, da razgovor nije prekidala zvonjava, poruke… Ali toliko je, kaže, naviknuo na sve, toliko toga prošao u životu…, ne treba mu puno da bude OK.
– Ako su svi zdravi, ja sam već na vrhu svijeta. Uostalom, što zapravo čovjeku treba? Meni par kvadrata kreveta,televizor i kupaonica. Ostale dijelove stana ionako ne koristim – kaže.
Neno Ninčević napisao je na tisuće hitova, Foto: Privatni album
Jednostranačje i diktatura hranitelja u kući Ninčevića
Pamti oca Lovru i trenutak kad je saopćio da će glazba biti njegova životna profesija. Došao im je tatin prijatelj, Neno je tamburao u sobi, Lovre otvorio vrata i rekao “Ovo nam je druga soba, a ovo mi je sin”.
– I pitao je prijatelj čime se bavim. Ja kažem sviram i pišem pjesme. “Ma ne pitam to nego što radiš?” Mali šok je to bio svima, ali preživjeli su. Kasnije kad su krenuli hitovi bili su ponosni. Tata je govorio “Mali je na mater povuka’ talent, a na mene radne navike” – priča Ninčević.
Mama se trudila da ga što više educira, navukla ga je na književnost i poeziju… Govorila je “Sine nemoj nikad u politiku, samo to te mama moli, završit ćeš u zatvoru”. Baka je poginula, udario ju je auto, kad je bio mali i nisu se, kaže, napričali. Stari je želio da mu sin upozna sve oblike fizičkog rada, kopanje, betoniranje, šalovanje, istovar, utovar, tako da je bila prava umjetnost izbjeći rintanje od petka do nedjelje. Takva vremena, razmišljalo se “neka mali odmah shvati da život nije pjesma”. Razgovori s roditeljima obično su se svodili na savjete i zabrane, iz najboljih namjera. Tek su oko njegove 17-te ili 18-te počeli ozbiljnije konverzacije… Prije toga u domu Ninčevića postojalo je jednostranačje i diktatura hranitelja.
– Nitko mi nije davao savjete iz loših namjera. Možda je najbolja poslovica “Sve u svoje vrijeme”. Imam puno prijatelja koji kažu “Evo sad ću u penziju pa ću si sve priuštiti”. Što to? Porsche se vozi s 40, žene ganjaju u mladosti i snazi. Da sad imam neboder u centru Pariza, majke ti, što bih s njim kad mi se spava poslije drugog Dnevnika? Da, da, apsolutno stoji ta “Sve u svoje vrijeme” – govori.
Usprkos strogom odgoju, slobode mu nije nedostajalo. Smije se kad priča kako su ga u Partiju primili dok je bio u JNA, da dobije sedam dana nagradnog dopusta. Na fakultetu su ga izbacili godinu dana kasnije zbog nedolaska na sastanke. Stari Lovre je rekao “Tvoj život je s ovim završen,naje…si…”.
Sedamdesetih s Ivom Amulićem, Foto: Privatni album
Život bez svojih starih nisam si mogao zamisliti
– Ma nikom ništa. Tutti Frutti je haračio Jugom, pjesme su bile pune Boga i anđela kako me je baba učila. Nitko ih nije zabranio, nosio sam križ oko vrata i preživio… Slobodni smo koliko nam je duh slobodan. Naravno da je od kada imamo Hrvatsku demokracija na višoj razini,da je Europa napokon ostvareni stoljetni san i da sam ponosan na to, ali meni osobno nije nikada nedostajalo slobode – kaže Ninčević.
Kad se osamostalio, a to je bilo rano, raširio je krila. Danas ponosno priča kako voli sve što je njegova mama voljela; umjetnost, film, slikarstvo, glazbu… ne voli beton, zidove, ciglu, nekretnine općenito. Nije od onih koji se dugo mogu zadržati na jednom mjestu, za vikendice, vrtove, konobe. Smatra da je bolje lovu potrošiti na dobar život, pjesmu, tamburaše, ljude i putovanja. Ono što čovjek potroši to je imao, drugo je, smatra, sve bačena lova… Njegovi stari jako mu nedostaju.
– Sve sam ih volio. Znam da sam uvijek molio Boga da ja prvi umrem jer nisam mogao zamisliti život bez ikoga od njih. Uvijek su brinuli o meni. I kad sam već bio u ozbiljnim godinama – rekao je.
Stari je bio slijep od tumora zadnjih 15 godina života, prognozirali su mu da će umrijeti sa 60., ali borili su se, pomogli su veliki kirurzi i dobio je još 20 godina. Nedostaju mu, ali to je, kaže, život. Nikad nije došao doma da ih oboje nije zagrlio i poljubio . Sad, kad je i on u njihovim godinama, smatra da ih je premalo posjećivao.
– To mi je dan danas žao. Majka bi zvala, ja proletio između dva putovanja na sat, dva kao “Bit će vremena sutra…” Nema tu sutra, budi s njima danas, sutra nema garancije. Volio sam ih i voljeli su me, to je neupitno. Mislim da ih nisam razočarao, a to mi je važno – završava.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
