[Moji korijeni] Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Kantautor pamti kako su njemu i bratu roditelji stalno napominjali, da treba biti pošten u životu, obavezno držati riječ, nikome ne kasniti na dogovor, nikoga ne suditi radi nacije… Sve je to i danas duboko utkano u njemu. Vidi razlike u odrastanju, nisu mu drage. Nekada, ako bi se netko potukao u školi, prijatelji bi ih odmah razdvajali. Danas ih radosno slikaju mobitelom i to stavljaju na društvene mreže
Mladen s pokojnim bratom Antom, Foto: Privatni album
– Moja obitelj se doselila u Zagreb još 1965. kada je tata Josip po povratku iz Nizozemske kupio malu kuću u Zagrebu, u zagrebačkoj Dubravi. Gore je radio u rudniku nekoliko godina, ali je gadno ozlijedio ruku te nije više mogao tamo raditi. A i bolje da nije, težak je to bio posao – fizički rad svaki dan u rupi stotinama metara pod zemljom, užas… – govori Mladen Burnać.
Kantautorova obitelj rodom je iz Dalmatinske zagore, a navodno su Burnaći talijanskog porijekla, jer se tamo nalaze i ostaci rimskog vojnog logora Burnum. Njegovi su se preci ‘trbuhom za kruhom’ iseljavali po cijelom svijetu već nakon Prvog svjetskog rada. Njegov djed Jure je imao svoju brijačnicu u Americi kamo je otišao kao slijepi putnik na nekom brodu. Iz djetinjstva najviše pamti lijepa obiteljska druženja.
– Kako smo imali puno rodbine, tako je običaj bio da se nedjeljom redovno išlo u goste kod nekoga, ili bi gosti dolazili k nama. Nismo imali auto, uvijek smo putovali vlakom, busom, tramvajem. Pokojni brat i ja to smo obožavali, kako klinci bi jurili po cijelom vlaku i radili neke zezalice. Najviše smo išli kod rodbine u Novi Zagreb koji tada još nije bio cijeli asfaltiran, pa bi ljudi pred zgradama prije ulaska redovno s nekim prutićima čistili blato s cipela – prisjeća se.
U vrijeme njegovog odrastanja neoprostivo je bilo nepoštivanje starijih, nastavnika i slično. Bonton i kultura su se znali, nedopustivo je bilo ne pozdraviti susjeda na ulici, ili ne ustati kad profesor uđe u učionicu. Kad su tata i mama rekli da se nešto mora napraviti, pospremiti – to je bilo tako i gotovo. Nije, govori, bilo neke prisile, kazni, jednostavno tako je bilo svugdje, društvo je tako funkcioniralo. Svi su poštivali jedne druge.
– Kad smo se kao klinci dogovarali da idemo negdje, a netko bi rekao „ne mogu, ja sam u kazni“ i to se poštivalo. Nitko ga nije zezao radi toga. Danas je poštivanje rijetko i smatram da bi bonton trebalo uvesti kao obavezan predmet u osnovnu školu. Jednostavno, ako ne položiš bonton ne možeš proći razred, nisi još spreman da se uključiš dalje u društvo. Apsolutno sam siguran da je to ispravno – kaže.
Slom živaca bez mobitela na pola sata
Odrastao je u predgrađu Zagreba, prepunom doseljenika, neasfaltiranih cesta, po kućama se još negdje uvodila struja, voda, telefon… Mimo škole su se družili na sto načina, svi su imali puno prijatelja, lunjali naokolo na biciklima i svašta radili. Stalno su bili vani, tada je bilo normalno da djece nekada nema cijeli dan i nitko se ne bi brinuo radi toga. Smatra da je tadašnja mladost bila veoma kreativna i da su se sjajno zabavljali.
– Nije bilo igrališta za košarku, pa kada su uvodili struju po nekim ulicama, postavili su bandere da leže po ulici. Kako nitko duže vrijeme nije dolazio po njih, jednu smo nas desetak odnijeli. Iskopali smo rupu na livadi, zabili je unutra i napravili koš. Mislim da je to tako stajalo u parku bar 30-tak godina kasnije i cijeli kvart je tu godinama igrao košarku – priča.
Teško je to, dodaje, predočiti današnjim klincima koji su se doslovce rodili s mobitelom u ruci. Dobiju slom živaca ako im uzmeš mobitel na pola sata. Smatra da su napredak i tehnika potpuno uništili svaku ljudskost novih generacija. Za društvene mreže voli reći da su zapravo nedruštvene mreže, jer se radi njih manje družimo uživo.
– Mi smo bili kao klinci veseli, radoznali, poštivali smo druge – a danas imamo (u većini) tmurne, namrštene, ravnodušne klince koje ništa ne zanima, vrijeme provode u igricama i sve su deblji i deblji. Bez empatije su potpuno. Nekada, ako bi se netko potukao u školi, prijatelji bi ih odmah razdvajali – a danas ih radosno slikaju mobitelom i to stavljaju na mreže. Užasno je dokle smo došli kao društvo – govori Mladen.
Uspoređuje ondašnje vrijeme s današnjim pa kaže kako mu se prijatelj neki dan požalio da mu sin loše uči u školi. Kupio mu je novi kompjutor i najnoviji mobitel, da ga stimulira. Bezuspješno… Burnać se smije prisjećajući se ondašnjih stimulacija.
– Kada bi brat ili ja dobili jedinicu u školi, mama bi nas poslala da sami otkinemo šibu u šumi i donesemo je kući – s kojom bi onda dobili jednu po guzici. I ideš po šibu, nije tu bilo da se roditelji ne poslušaju. Da vidiš kako bi se odmah učilo i kako se pazilo na to. Takve situacije su bile rijetke, ali znao si da nema zafrkancije sa školom i učenjem – kaže.
Životna odgovornost kreće od pospremanja kreveta
Pokojna mama je bila tradicionalno odgojena, vjernica, pa je pazila na mnoge stvari. Kad bi bila scena seksa u nekom filmu, brzo bi promijenila program, dok su se tata, brat i Mladen samo smijuckali, pa bi se i ona smijala tome. Mogli su razgovarati o bilo čemu, ali pamti kako su njemu i bratu stalno napominjali, da treba biti pošten u životu, obavezno držati riječ, nikome ne kasniti na dogovor, nikoga ne suditi radi nacije… Sve je to i danas duboko utkano u njemu. Kasnije se sto puta uhvatio kako ponavlja njihove riječi.
Foto: Privatna arhiva/mirovina.hr
– Recimo, smetalo me što su nas stalno tjerali da sve pospremamo iza sebe. Mogao si i zakasniti u školu, ali krevet je morao biti pospremljen. A kada si klinac samo juriš, stalno si zaprljan, spavaš do zadnje, ne pospremiš krevet. Često je bila vika oko toga. A opet, kada sam ja dobio sina isto sam kao i oni šizio oko toga kada on ne bi pospremio krevet iza sebe. Sada razumijem poantu – govori.
Pospremanje iza sebe je, ističe, znak da već od ranog jutra imaš neku odgovornost, da misliš kako nešto trebaš obaviti i da ispravno pristupiš svemu već od ranog jutra. Ljudi koji ne pospremaju krevet za sobom u pravilu ne pospremaju niti druge stvari kako treba u životu. Veoma je zahvalan roditeljima na takvom odgoju, bili su skromnog obrazovanja, ali veoma ispravni i dobri ljudi. Jako su inzistirali da se pokojni brat i Mladen školuju što više, tako da smo obojica otišli na fakultet ekonomije. Ipak, isprva, roditelji nisu znali da se profesionalno bavi glazbom.
– Brat je nakon faksa već počeo raditi na HRT-u, kao pomoćnik producenta na emisiji Brojke i slova. Ja sam kasnije bio samostalni komercijalista prodaje u nekim firmama, čak i zamjenik direktora u jednoj manjoj firmi. Glazba mi je bila u krvi, snimanja albuma je bilo skupo, pa sam kao vanjski suradnik radio na postotak u više firmi. Kada sam zaradio dovoljno dao sam otkaz i zauvijek se nastavio baviti glazbom – prisjeća se.
Roditelji su bili sretni što ima posao, socijalno, ide mu staž… pa mu je jako teško bilo reći im da je dao otkaz. Gotovo mjesec dana dizao se ujutro, oblačio odijelo i glumio da ide raditi, stalno je odgađao reći im…
Roditeljii su uvijek strepili kad sam išao na put
– Mislim da im nisam niti rekao nikada, sami su već to shvatili, valjda im je netko rekao, pa je ta tema prešutno prošla… Jer, već je počeo solidno zarađivati i davati u kuću kao i prije, pa nisu prigovarali. Mama me je tijekom godina kasnije nekada znala pitati: „Pa do kada se ti misliš time baviti?“. Jednom sam joj rekao „Mama, daj se navikni, pa imam već pet albuma iza sebe, profesionalac sam, sve je OK“, a ona bi samo mahnula rukom govoreći da to nije pravi posao. Tatu to nije uopće brinuo – priča.
S voljenim ocem o kojemu i danas brine, Foto: Privatni album
Uvijek su bili u strahu kada bih otišao na put, da se nešto loše ne dogodi. Pogotovu jer je njegov pokojni brat Ante 1989. izgubio život u prometnoj nesreći. I njegov najbolji prijatelj Mišo tad je izgubio život, samo je Mladen preživio u tom autu. Unatoč golemom životnom iskustvu nerado dijeli savjete. Zna da mladi misle da su najpametniji i teško prihvaćaju savjete starijih.
– I sina sam često savjetova u svezi puno toga, ali je on radio sve po svom. Ipak, sretan sam da ima sređen život, evo i ženit će se druge godine. A mlađe kolege… hm, nekada se osjetim glupo što ikome dam savjet, pa pokušavam to svesti na minimum ili ako me netko baš traži neku pomoć – govori.
Iza njega je 30 godina karijere, deset albuma, pa i film. Iskustvo, kao da nema kome prenijeti. Dok se mlađi sami ne opeku. Navodi i primjer. Njegovi prijatelji, dobar mladi rock bend, su ga prije nekoliko godina tražili pomoć. Htjeli su objaviti album, za jednu našu poznatu diskografsku kuću, jer su mislili da će tako svi saznati za njih, krenuti će im karijera itd… Burnać im je rekao da to nije tako. Da je tako bilo dok nije bilo interneta, pa snimiš ploču jer je bez izdavača nisi mogao objaviti. Rekao im je da glazbenici danas sami izdaju album i dignu ga na You Tube, da im treba samo promotor koji će snimke slati na radio postaje. Tvrdili su da moraju imati poznatog izdavača jer to ono pravo, kao izdavač će sve odraditi za njih. Povezao ih je s izdavačem, objavili su album.
– I ništa. I dalje su nepoznati bend, čak ni ne nastupaju više. Sada se žale da kako im izdavač u tri godine od izdavanja nije sredio niti jedan intervju, niti da radio stanice nemaju njihove pjesme. Izgubili su uzalud tri godine čekajući da im netko nešto napravi. Da su se sami potrudili oko svega, do sada bi već imali dva-tri albuma…Ali to je tako, možeš djetetu reći sto puta da ne stavlja ruku na peć i da je to „pec-pec“ – on neće skužiti dok se sam ne opeče – završava.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
