[Moji korijeni] Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti
Zvijezda filma “Tko pjeva zlo ne misli”, sopranistica koja je igrala omiljenu Anu Šafranek, imala je iznimno teško djetinjstvo. Oca su joj strijeljali, majka je radila najteže poslove da prehrani sebe i kćer. Jednu haljinu dobila bi za Uskrs, drugu za Božić. Najtužnija je bila kad je bila zima, pa tu novu haljinu nije mogla nositi. Danas iza sebe ima tri velebne karijere: pjevačku, glumačku i diplomatsku.
Mirjana Bohanec Vidović kao djevojčica, Foto: Privatni album
– Stanari u Tomašićevoj pričali su mi da sam stalno sjedila na prozoru i pjevala. Cijela zgrada me je čula. Susjede sam zabavljala i predstavama na dvorištu, organizirala sam dječje predstave sa starim plahtama između blokova zgrada – rekla nam je Mirjana Bohanec Vidović.
Sopranistica, glumica i diplomatkinja kaže da je njezin život bio prekrasan usprkos teškom djetinjstvu. Odrastala je sama s majkom Marijom. Nakon nestanka njezina oca, njih dvije su izbacili iz trosobnog stana u Preradovićevoj i majka je jedva pronašla mali stan u Tomašićevoj. Mamu pamti kao hrabru, snalažljivu ženu, veliki oslonac i utjehu. Da prehrani njih dvije, prala je donjogradska stubišta, kasnije je i šivala krpene igračke za djecu. Mirjana je odrasla uglavnom na kruhu i masti. I danas joj je najmilije jelo sendvič sa šunkom. Kao djevojčica gledala je djecu kako jedu te sendviče u školi. Ona si to nije mogla priuštiti.
Nakon nestanka njezinog oca, mama se drugi put udala za njegovog prijatelja. Mirjana je tek nedavno otkrila da joj se zvao Nikola Sorić. Prezime Bohanec po očuhu. Mama se drugi put udala iz straha i želje da se riješi prezimena, jer su je često zvali na informativne razgovore. Bojala se da bi je mogli zatvoriti, a mene poslati u sirotište. Taj brak je objema donio puno toga lošeg i ružnog. Kad je vidjela kako me maltretira, kako mi broji zalogaje, mama se razvela. Tek nedavno je doznala da joj je otac bio među 400 i nešto ljudi koji su bili strijeljani. Imovina im nije vraćena, niti ju je Mirjana tražila.
– Danas nerijetko iz kafića u kojem pijem kavu mogu promatrati kuću u kojoj sam odrastala i igrala se kao dijete. Stara je to secesijska zgrada u čijem haustoru i danas stoji kip, koji drži svjetlo i kojeg sam se kao mala uvijek bojala – rekla je.
Kao djevojčica imala sam samo jednu lutku
S djecom iz Tomašićeve igrala je gumi-gumi, školice, razne igre s loptom. Uglavnom su se igrali na cesti jer tada nije bilo prometa. Znali bi tek rijetko viknuti “eno, dolazi jedan auto”. Sjedili su ispred kuće i pričali.
– Nisam baš u to doba mogla previše šetati po gradu. Mama je puno radila, bila je stroga i moje šetnje su se najviše odnosile na školu, uključujući i onu baletnu, odnosno nekadašnje Pionirsko kazalište koje sam pohađala, učenje jezika i dr. To su bili putevi kojima sam se kretala – govori.
Imala je samo jednu lutku. Haljinu bi dobila jednu za Uskrs, drugu za Božić. Jednu za po doma, drugu za van. Najtužnija je bila kad je bila zima, pa tu novu haljinu nije mogla nositi. Kaže kako unatoč neimaštini nije puno plakala. Još pamti mamino obećanje da će joj ispeći štrudl od šljiva.
S Tomislavom Žganecom koji je u “Tko pjeva zlo ne misli” igrao Pericu, Foto: Privatni album
– Cijeli dan sam mu se veselila. Zasvirale su sirene, nas dvije smo bježale u podrum, a kad smo se vratile, štrudl je izgorio. I ja sam se rasplakala. Mama je bila skromna, nije se razmetala niti željela nešto veliko. Njezini su pokloni uvijek bili jednostavni, kao štrudl – kaže.
Mladi danas zaboravljaju osnovnu kulturu
Od malih nogu dolazila je u zagrebački HNK, na galeriju, bila je zaljubljena u kazalište. Mama je prepoznala njezinu želju za umjetnosti i upisala ju je na ritmiku i balet. Mirjana je bila bucmasta i to nije išlo. Tad ju je upisala u Pionirsko kazalište gdje je provela dvije godine, a tek onda je uslijedilo pjevanje. Pri upisu je zatajila da ima 15 godina, pa je upisala Muzičku školu Pavao Markovac, koja se inače upisivala tek sa 16. Pjevala je i završila gimnaziju, a novca za daljnje školovanje nije bilo pa je počela raditi na Radio Zagrebu u fonoteci. Imala ja samo 21 godinu.
– Voljela sam biti tamo jer sam mogla preslušavati omiljene ploče. Nakon posla sam ostajala slušati Zinku Kunc i Mariu Callas, koje su mi bile uzori od rane mladosti. Jednom je došao direktor, Ivan Šibl, pitao me je što tu radim, a ja mu odgovorila da radin kako bi studirala – prisjeća se.
Šibl ju je preselio u uredništvo ozbiljne glazbe. Diplomirala je uz posao. Napravila je i koncept za emisiju “Operni solisti”, koja se i danas vrti. Uslijedio je nastup koji je gledao direktor Austrijskog instituta, razgovarali su i ponudio joj je stipendiju za ljetni tečaj u Salzburgu i Beču. Odabrala je Beč, ali na poziv da dođe u zagrebački HNK, raskinula je ugovor i vratila se doma. Prvi put je nastupila u HNK-u u “Carmini burani” redatelja Vladimira Ruždjaka.
Vrijeme njezina odrastanje smatra neusporedivim s današnjim. Šteta je, smatra, što su danas fine manire zaboravljene. Regule bontona na ulici, gdje se ustajalo starijima; u gostima, gdje se nije smjelo previše popiti ili uvrijediti domaćicu ili pri jelu, bile su u vrijeme međuratnog Zagreba razrađene u detalje. Danas kao da ne postoje.
– Mladi danas zaboravljaju osnovnu kulturu, a to je ustupiti mjesto starijoj osobi u tramvaju. Žalosti me i da danas među ljudima ne vidim vedrine i bliskosti jednih s drugima – kaže.
Svjesna je da im je teško, posebice kad dođu na studij iz drugih gradova. Stalno joj je na duši kako čim više pomoći mladima. Na Akademiji je, u suradnji s profesorima solo pjevanja, organizirala dodjelu stipendije koju od svoje mirovine financira za mlade pjevače. Profesori su predložili da se nagrada zove po njoj. Do sad ih je dodijeljeno osam.
Moja monografija ima poruku: Uvijek postoji izlaz
– Svake godine najbolji student zadnje godine dobije 1000 eura za daljnje usavršavanje. Možda je malo, ali ja to odvajam od svojih primanja. To je pomoć da naprave prvi korak, onaj prvi i najvažniji poguranac. Htjela bih da nagrada ostane i nakon mene. Moja djeca to znaju, a stoji i u oporuci, da se proda vikendica u Samoboru i od tog novca se nastavi stipendirati mlade ljude s po 1000 eura – govori Bohanec-Vidović.
S Krešom Golikom, redateljom filma “Tko pjeva zlo ne misli”, Foto: Privatni album
Nedavno je objavila i monografiju. Inicirala ju je Jasna Jakovljević, bivša intendantica HNK Varaždin. Rekla je Mirjani da je vrijeme za ostvariti želju njezinog pokojnog supruga, doktora Ive Vidovića. Mirjana se time nije htjela baviti, pokazala im je ormar, u kojemu je sve pobacano, odnosno ništa nije složeno po godinama. Jakovljević joj je poslala djevojku koja je radila diplomski na Bohanec-Vidović.
– Rekla sam joj “Drago dijete, ti sad tu lijepo sjedni, ja ću ti dati da jedeš, piješ, spavaš, samo me nemoj tražiti da s tobom kopam po fotografijama i papirima”. I onda smo otvorile ladicu, a unutra je sve bilo pedantno posloženo po datumima, mjestima, filmovima i operama… Moj suprug, prije nego što je umro, sve je uredno složio, a da ja nisam imala o tome pojma. Rasplakala sam se – govori.
Gledala je, prisjeća se, te materijale i nije mogla vjerovati kad je vidjela to brdo papira, koliko je i gdje pjevala, kako je sve to stizala. Zato ističe da monografija ima i poruku: iz nemogućih situacija, kad misliš da ne možeš ništa, možeš puno. Uvijek postoji izlaz.
Ako vas je ova priča vratila u neka prošla vremena, nema boljeg mjesta nego popiti piće kod Žnidaršića. Popularna lokacija iz serije nedavno je obnovljena i opet otvorena na gornjem gradu u Zagrebu.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…
Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci
Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala
Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
