[Moji korijeni] Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala
Zbog teškog odrastanja, u ranim godinama je ojačao. Kad bi mama namazala fetu kruha s malo masti i paprike, ako ih je bilo pet u ekipi, ta feta je začas otišla. U pet grizova. Sve se dijelilo. Roditelji su njih djecu pustili da plivaju, nisu se miješali u odabir životne profesije. Svoje djetinjstvo ne bi mijenjao, koliko god da je teško bilo. Kruha su bili gladni, ali i ispunjeni talijanskom kanconom, Dubrovačkim ljetnim igrama, pa i njihovim, uličnim dječjim igrama
Mladi Ibrica Jusić, Foto: Privatni album/CMC
– Učio sam od mudrijih pametnijih od sebe, uvijek sam bio tome sklon. Ni danas nitko ne zna od koga sam pokupio neke grifove na gitari. Nije me nikad bilo sram pitati – kaže Ibrica Jusić.
Dubrovački kantautor iz djetinjstva pamti veliko siromaštvo. Doma nisu imali stolice nego su sjedili na gajbama voća. Uzeli su ih s pijace. Umjesto rođendanskih torti pekle bi se pite od krumpira. Ako je bilo krumpira.
– Malo brašna, malo vode i samo jedno jaje. Tad je bila fešta – priča.
Pamti i da je kod njih doma uvijek bilo pjesme, optimizma, veselja. Pjesma ih je održala. I mama i tata i njegove dvije sestre… svi su odlično pjevali. Njegova najstarija sestra 50-ih je godina bila vokalna solistica Radio Beograda. Tad je to, kaže, bio golemi uspjeh. Roditelji su mu zajedno bili 60 godina, pamti i poneku svađu, nije im bilo lako, ali sve su izdržali. Obitelj je u Dubrovnik došla iz Mostara. Iz Skoplja su putovali poznatim vlakićem Ćirom, zaljubili se u dubrovački kamen i ostali.
– Bili su dobrostojeći, mama iz begovske obitelji, a tata se počeo baviti trgovinom. Imao je harmoniku, Dallape sa 120 basova. To danas kad nekom kažete, smrzne se koliko vrijedi. Nas sedmero djece rodili smo se u Dubrovniku, četiri brata i tri sestre – prisjeća se.
Najstariji brat, pokojni Kemal otišao je u partizane s 14 godina, a kad su Talijani doznali da je u partizanima, tražili su oca. I on je morao otići za Kemalom.
– U znak zahvalnosti partizani su nas razvlastili, poslali tatu u Lepoglavu kao švercera, iz stana nas bacili u neki magazin gdje sam se rodio i tamo je sad moj dom – govori Ibrica.
Cijelo ljeto proveli smo bosi kako bismo imali cipele za jesen
Pamti nepisano pravilo da se doma morao vratiti do 22 sata. Otac je tad zaključavao vrata, pa ako momci nisu došli doma, spavali bi na ulici. Zato su, priča Ibrica, svi doma bili već u 21.30. Danas, uspoređuje, djeca od 15 godina tek u ponoć izlaze van, a on se pitam gdje su im roditelji. Znala su se pravila i na ulici. Kad je došao stariji dečko i poslao ih po cigarete, mlađi su ih išli kupiti bez pogovora.
– Bilo je više obzira, sigurnosti, mogao si u ono vrijeme u parku zaspati na klupi, nitko te ne bi dirao. Hajde danas probaj zaspati na Stradunu, odmah će te netko opljačkati. Ne bih mijenjao svoje djetinjstvo, koliko god da je teško bilo. Kruha smo bili gladni, ali toliko smo se ispunili talijanskom kanconom, Dubrovačkim ljetnim igrama, pa i našim, uličnim dječjim igrama. Svako godišnje doba imalo je svoje igre. Da ne spominjem da smo s početkom svibnja skidali cipele i spremali ih do rujna. Cijelo ljeto proveli smo bosi kako bismo imali cipele za jesen, za školu. Pet mjeseci u godini bili smo bosi, i po buri i po kiši. Bilo je smrzotina na nogama, ali cipele se nisu dirale – govori.
Ibrica Jusić s obitelji, Foto: Privatni album
Zbog teškog odrastanja, u ranim godinama je ojačao. Kad bi mama namazala fetu kruha s malo masti i paprike, ako ih je bilo pet u ekipi, ta feta je začas otišla. U pet grizova. Sve se dijelilo. U odrastanju je najviše bio vezan uz majku i jako mu je nedostajala dok je bio u Odgojnom domu. Sam je tamo htio otići, da ne postane problem. Iako ga je, kao nestašnog mališana, stariji brat Đelo odveo u Pionirsko kazalište, iako je tamo za samo godinu dana počeo igrati u “Šegrtu Hlapiću”, “Kekecu”, “Ivici i Marice”… nerijetko je nailazio na predrasude, nerazumijevanje…
– S jedne strane su govorili “Vidi siromaha, talentiran je treba mu pomoći”, a s druge “On je problem, završit će u Lepoglavi”. Mama je dobila nekoliko ponuda da me smjeste u dom, a ja sam gledajući ondašnje filmove imao predrasude. Da je to ograđeno, da nema slobode. Branio sam se dok mi jednom nije puknuo film i rekao mami da ipak idem u dom. Da od mene ne naprave problem – priča.
Mamine mudrosti i danas pamtim i primjenjujem
Godinu dana bio je u Filip Jakovu, odgojnom zavodu za mušku djecu. Odmah se je učlanio u sve sekcije, literarnu, glumačku… Čak i danas, kad sretne ekipu iz doma, kažu mu da se već onda vidjelo da će daleko dogurati, da će biti nešto od njega. Bio je to dom za djecu do 15 godina, pa mu je upravitelj predložio da se ne vraća doma nego ide dalje u dom.
– Smatrao je da će, ako me puste u Grad, opet uzeti u đir i bit će svašta. Poslali su me u Mali Lošinj. Prošli mjesec, 12. kolovoza, imao sam koncert u Malom Lošinju. I to u ulici kojom sam prolazio kao dijete barem 300 puta na dan… Bilo je emocija, samo tako – kaže Ibrica.
Bio je vezan uz mamu, i ona mu je tijekom dana u domu najviše nedostajala. Stariji brat Đelo je počeo pomalo svirati, Ibrici je bio uzor, odličan gitarist, klasičar. Bilo mu je dovoljno gledati ga, da bude sretan, ponosan.
– Dugo godina mu nisam mogao oprostiti što me nije htio u Dubrovačke trubadure. Nije mi bilo do zarade, nego da budem uz svog brata. Obožavao sam ga, htio sam svugdje biti s njim. S godinama je shvatio i priznao da sam imao pravo. Nije me htio u Trubadure jer je smatrao da sam prejak, nije htio da se izgubim u bendu. Govorio je da je bolje biti vuk samotnjak nego ovca u bendu – priča Ibrica.
Ibrica i njegov Simba, Foto: Privatni album
I dok je stariji brat bio uzor, najviše mu je u karijeri pomogao mentor Pero Gotovac. Kad bi potonuo govorio mu je “Ibrica, zapamti, u životu ne trebaš biti glasan da bi te se čulo, a tebe će se slušati”. I Mak Dizdar, kad su se upoznali, rekao mu je “Talentiran si, uspjet ćeš, ali samo ako svoj posao shvatiš kao polaganu rijeku koja teče. Mani se virova”.
– I onda je došla ona situacija u Parizu. Dva, tri dana bio sam na kruhu i vodi, ni franka u džepu, a kiša lijeva. Ušao sam u kafić da se sklonim, samo što me nisu nogom istjerali. I nasred Champs-Élyséesa sjetim se tih riječi. I majka mi je uvijek govorila “osmijeh ništa ne košta, a puno znači. Budi sretan da možeš pomoći, da ne tražiš pomoć” – prisjeća se.
Zamalo sam se rasplakao kad sam vidio mamu u publici
Pamti i obećanje da će joj, kad zaradi prvi veći novac, kupiti perilicu rublja. Nakon uspjeha na Zagrebačkom festivalu 1968., kad su osvojili prvu nagradu, odmah je dobio ljetnu gažu. Dobra plaća tad je bila oko 120.000, a njegova, kao glazbene zvijezde, 350.000. Zanussi Končar mašina tad je stajala 370.000.
– Pitao sam šefa da mi da 20.000 više unaprijed i neka mi odbije od sljedeće plaće. Došla je mašina doma, došao i tata, pitao “Što je to, što se može prati u toj mašini”. Mi svi kažemo “Možeš prati glavu, možeš noge, ruke, tu su i programi, prvi je za glavu, drugi za noge…” Drugi dan dođemo doma, stari sjedi na stolici, zavrnuo nogavice i kaže kako ne zna kako će oprati noge. Kad je shvatio sa smo se našalili s njim, svi smo se smijali. Nije zamjerio – kaže.
Roditelji su ih sve pustili da plivaju, nisu se miješali u odabir životne profesije. Uostalom, tata je bio harmonikaš i dobro je razumio njihove želje. Ne pamti ikakvu agresiju u obitelji, tata je nosio svoju muku, mama bila uz njega. Sjeća se da se nikad nije htio zaposliti u državnoj firmi, imao je na pijaci mali banak s voćem i povrćem. Slovio je za dobrog duha pijace. I danas kad Ibrica tamo prošeta, kažu mu da se rado sjete njihovog Arifa. Da, što su stariji, više razumiju njegov put. Oboje su dočekali uspjehe svoje djece.
– Mama je bila samo nekoliko puta na mom koncertu jer sam se skoro rasplakao kad sam je vidio. Jako me se dojmilo da me ona gleda, sluša. Bila je u Dubrovniku, Zagrebu i Sisku. Otac, nažalost, nije doživio moje prave koncerte, otišao je 80-ih dok sam bio u Francuskoj – rekao je Ibrica.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
