[Moji korijeni] Goran Grgić: ‘Nastradali smo kad bi nas stariji vidjeli da se vozimo na pulferu’
Nacionalni prvak zagrebačkog HNK odrastao je u Osijeku, cijele je dane s ekipom provodio na ulici. Smišljali su igre, pamti i zalijetanja u hladnjak kad su ogladnjeli. I nije bilo važno čiji. Nekad bi došao doma, nekad kod prijatelja, najeli su se i nastavili dalje. Imali su malo, za bolje nisu ni znali, i bilo im je dovoljno. Sad klinci imaju sve, ali kao da ni djeca ni mi nismo time dovoljno zadovoljni.
Kao dječak uz ‘opasan’ tramvaj, Foto: Privatni album
– Pamtim beskrajna ljeta, kao da nikad nisu završavala, i tad nam se to činilo normalno. Sad dolaze i prolaze nevjerojatno brzo, kao da nije ni bilo odmora, rekao nam je Goran Grgić (56).
Nacionalnom prvaku nekad je dan počinjao tako da je s drugom djecom izašao van, razmišljao što će raditi, kamo ići, izmišljali su tisuću igara, a odrastali mirno, staloženo, bez stresa… Od jutra do mraka na ulici. Bili su, govori, vrlo inventivni, smišljali su igre, oružja, oruđa… sve iz materijala koji su našli na livadi ili u susjedstvu. Danas, smatra, klinci ni ne znaju da se i tako može igrati, da najobičnija daska može zamijeniti pušku, da se može staviti na kamen pa se klackati… Pamti i zalijetanja u hladnjak kad su ogladnjeli. I nije bilo važno čiji. Nekad bi došao doma, nekad kod prijatelja, najeli su se i nastavili dalje. Doma je frka nastajala samo ako ih dugo nije bilo, ako je pao mrak, a roditelji nisu znali gdje su.
– Tad je to bila panika u cijelom kvartu. Mislili su da smo zalutali negdje u šumi, nisu razmišljali da smo se zaigrali i zaboravili na vrijeme. I bojali su se tramvaja koji je išao kroz našu ulicu. Kad bi nas vidjeli da sjedimo na pulferu, nastradali bismo. Potajno smo se tako vozili, da ne završimo u kazni. Nismo tad shvaćali koliko je opasno, što se sve može dogoditi ako tramvaj naglo zakoči. Danas takvih stvari na svu sreću više nema, priča.
Njegovo odrastanje i djetinjstvo njegove djece smatra neusporedivim. U tih 50-tak godina sve se, kaže, preokrenulo. Klinci danas imaju druge prioritete, s razvijenom tehnologijom, kompjutorima, načinom života, dostupnosti svega, nema toga što im je nepoznato.
– Mi smo imali malo, za bolje nismo ni znali, i bilo nam je dovoljno. Sad imamo sve, uistinu je sve dostupno, ali kao da ni djeca ni mi nismo time dovoljno zadovoljni, kaže.
Njegova su se djeca igrala na otvorenom, ali ne toliko kao Goranova generacija. Klinci danas ne jure livadama, više su po sobama, na kompjutorima. Najteže je bilo pokušati ih nagovoriti da izađu, jer u jednoj fazi se zatvaraju, u drugoj idu u istraživanje terena. Ne može se sjediti u sobi po cijele dane, ipak se izlazi, ali ne kao prijašnje generacije.
Do nekadašnjih okupljanja obitelji držim i danas
– Mi zaista nismo imali što raditi doma. Bilo je faza kad smo sjedili u sobi ili razgovarali s roditeljima, ali današnja djeca imaju sve dostupno u svojoj sobi. Izaći van njima je doživljaj, nama je to bilo normalno, govori Grgić.
Do nekadašnjeg rituala okupljanja obitelji drži i danas. Osim obiteljskih, pamti i snažne veze sa susjedima. Nenajavljeni bi dolazili jedni drugima, sjedili, jeli, pili, družili se. Njima klincima bilo je zanimljivo slušati te njihove priče. Bili su načitaniji, iskusniji… i mogli su puno toga naučiti od starijih, doznati nešto što od svoje generacije nisu mogli.
Goran Grgić u vrijeme glumačkih početaka, Foto: Privatni album
– Svojoj djeci danas ne mogu ponuditi takve mudrosti jer sve doznaju na internetu. Kako da im govorim što i kako u životu, kad sve informacije već imaju? Toliko je podataka koje mogu saznati na internetu i ne trebaju ocu pokucati na vrata i pitati kako funkcionirati, kako ovo, kako ono… Ako se pojavi neki problem, želja… jednostavno uguglaju i imaju rješenje, kaže.
Od mudrosti svojih starijih pamti djedove riječi “biti svoj, naći sebe, ne imitirati druge ljude”. Sjećanja na te savjete danas su mu silno važna, no kao klincu su mu bila nepoznanica, činila mu se imaginarna. Nije shvaćao što znači “pronaći sebe”, niti “ne povinovati se za drugima, kako drugi funkcioniraju, ne imitirati nikoga…”. S vremenom je naučio da se neke granice trebaju poštivati, odrediti si “s ovakvim ljudima želim razgovarati, a s onakvim ne”, a djedov savjet danas prenosi svojima.
Gluma se mojim roditeljima činila imaginarnom
Smatra da bi danas bolji prijedlog djeci bio “idi svojim putem” i krivo mu je što njegovu generaciju nitko nije učio poduzetništvu. Ne mora, ističe, to biti otvaranje tvornica, ali misli da je važno biti sam svoj stvaratelj, krenuti od nule, ali od svoje ideje, pa je provesti do kraja, nalaziti načine, što te može sputati, zaustaviti ili ubrzati. Njih tomu nisu podučavali. Ne skriva da je i u njegovoj obitelji bilo želja da završi pravo ili ekonomiju. Gluma se njegovim roditeljima činila vrlo imaginarnom.
– Dok sam se amaterski bavio glumom podržavali su me, svjesni koliko to volim, ali baviti se samo time, živjeti od toga, hraniti obitelj, bilo im je nesigurno. Sve dok nije došao angažman u Gavelli, dok nisu vidjeli da tamo dobro funkcioniram. Shvatili su da sam pravi čovjek na pravom mjestu, da su njihove vizure bile vrlo subjektivne, prisjeća se.
Zbog njegovog poziva, uspjeha koji su se nizali, ni jedan drugi segment života nije ispaštao. Točnije bi bilo reći da je neke želje, planove i ideje potisnuo, da nije imao vremena za to. No, iako cijeli život ima specifično, klizno radno vrijeme, u kojem je teško planirati unaprijed, mogao si je dozvoliti, a nije, više slobode i više se posvetiti ispunjavanju svojih želja, ideja i fascinacija.
– Nadam se da ću imati dovoljno vremena da se i tome prepustim, kaže danas.
Mami je teško palo njegovo odvajanje od obitelji. Goran danas promatra i sebe kako reagira kad mu djeca polako odlaze. Kaže kako svatko razuman zna da tako treba i biti. Nekad su, dodaje, i ranije odlazili od kuće trbuhom za kruhom.
– A kad dijete ode s nekim ciljem, nije to toliko tragično. Više je to roditeljska bojazan što će biti, hoće li se snaći, je li jeo je li sit…, govori.
Nikad nisam radio jer sam hobi pretvorio u posao
Danas je nacionalni prvak zagrebačkog HNK i roditelji se imaju čime ponositi. Nije od onih koje se uoči premijere ništa se ne smije upitati. Naučio je kontrolirati stres i ne prenositi probleme i euforiju doma. Ima svoje oaze u kojima se izolira i tako je bolje i njemu i svima oko njega. Nije mu žao što ni jedno od troje djece nije krenulo njegovim stopama.
– Bez obzira na to što nisu direktno na pozornici, prepoznajem neke svoje stope u njima. Nisam siguran bi li im mogao dati pravi savjet da su sa mnom na pozornici. Vremena i kriteriji se mijenjaju i stasale su nove generacije koje stvaraju svoj sustav vrijednosti. Normalnije mi se čini da se djeca odmiču od karaktera i životnih principa roditelja. I onako će s godinama sve više sličiti na njih, priča.
U potpunosti je posvećen glumi, ali ipak ima osjećaj da je rođen pod nekom sretnom zvijezdom. Nikada ništa nije tražio ili molio, a dobio je mnogo. Pamti iznimne trenutke rada s gotovo svim velikim redateljima našeg vremena. Igrao je i prijateljevao s legendama našeg glumišta.
– Nikad nisam radio, jer sam hobi pretvorio u posao. Živim svoje mladenačke snove, kaže.
Devedesetih, u svojim počecima, tvrdio je da je jedini recept uspjeha u glumi da joj se podredi cijeli život. Tog se drži i danas. Nije, smatra, vrijeme počelo, niti će završiti s nama.
– Ako igram na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta moram znati tko je igrao na praizvedbi “Gospode Glembajevih”. Igrajući na toj istoj pozornici, nepristojno je biti površan, završava Goran Grgić.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Ivanka Boljkovac: Sve smo dijelili, rajnglicu variva mi djeca skupa smo jeli na pragu kuće
Pero Juričić: Klečanje na kukuruzu bilo je bolno, radi toga nam se nije dalo biti zločestima
Vlasta Ramljak: Ni nakon nastave u gimnaziji nije bilo sjedenja po kafićima, nego uvijek ravno kući
Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti
Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…
Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci
Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala
Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
