[Moji korijeni] Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
Uz mamu je bio vezan kao naljepnica. Stalno je hodao za njom i uvijek joj nešto pričao. Predivno sjećanje veže ga i uz oca, baku. Kad se htio nečime osladiti, osjetiti toplinu, došao bi k njoj. Počastila ga je svime što je imala u kući. Baš kao i tetka, kad se pješice vraćao iz škole prema svojoj kući
Foto: Privatna arhiva
– Pamtim jako izraženu ljubav u obitelji, poštivanje običaja, zajednički rad, sjedenje oko stola… Svatko je svakome pomagao. Susjedi su zajedno čistili kukuruz, svi bi došli na krštenja, svadbe, I više se pažnje davalo razgovorima, druženjima nego hrani i piću. Nije se u vrijeme mog odrastanja pretjerano konzumiralo. Pamtim i puno pjevanja. Tata i mama odlično su pjevali, braća, sestra… ma svi su dobri pjevači. Čak i neki daljnji rod – prisjetio se Elio Pisak.
Djetinjstvo pamti po beskrajnoj ljubavi roditelja prema njemu, braći i sestrama, njih šestero. Osjećao je da mu žele dati sve, pa i više nego što su imali. Kao dijete je roditelje oslovljavao s ‘vi’, pa je i kasnije, kao afirmirani pjevač, slušao mamu kako pjeva i svaki put joj se divio kao da je prvi.
– Rekao bi joj: ‘Majko moja, kako to da vi tako lijepo pjevate’ – prisjeća se.
Medija je tih godina bilo malo, no za njih gotovo nisu ni postojali. Nisu im bili važni jer je obitelj bila sama sebi dovoljna. Postojala je prisnost, toplo ljudsko druženje uz priče, šalu, pjesmu. Danas su takva druženja, bez nečijeg mobitela na stolu, nezamisliva. Gotovo i nemoguća. Primjećuje da posebice mlađi uvijek imaju mobitel uz sebe. Kad je u društvu, Elio izbjegava ponijeti mobitel, kamoli staviti ga na stol. Smatra da bi ljudi trebali poštovati te neke uzance, pravila, kad se koga smije zvati, a kad ne. Tvrdi da se svakome treba iskazati poštovanje.
U razgovorima sa starijima bilo je zadrške i tabu tema
– Dakle, ako sjediš s nekim za stolom, trebaš mu se posvetiti a ne gledati u mobitel, zivkati, pričati. Ništa se drastično neće dogoditi ako ne odgovoriš na poziv odmah nego se javiš za dva sata. Mislim da se moramo više posvetiti ljudskim vrijednostima, kao da smo danas izgubili kontrolu nad sobom. Ništa nikamo neće pobjeći, nestati jer smo se nekome posvetili na neko vrijeme. Puno važnije od toga da se odmah odgovori na poziv je znati kako će ljudi otići od tebe, hoće li biti zadovoljni, jesi li im dao poštovanje, bio dobar domaćin… – govori.
Primjećuje i da mladi, ako im se odmah ne ispuni ono što žele, bježe od starijih, roditelja. I onda čuje da ih treba pustiti, da će doći k pameti. Elio takva razmišljanja smatra pogrešnima, jer tvrdi da se u pamćenje ureže ono što smo naučili, vidjeli, čuli u najmlađim danima.
Đorđe Novković i Elio Pisak, Foto: Privatni album
– Stalno ponavljam, nije pravi roditelj onaj koji djeci daje sve, nego onaj koji ih pravilno usmjerava kako da se nose s teretom života – kaže.
Odrastao je okružen ljubavi, ali pamti i kazne. Zbog danas nezamislivih stvari. Primjerice, kad se jednom vraćao iz škole, njih nekolicina, naišli su na drvo lješnjaka. Kako su živjeli skromno, kako nisu imali svega, djeca su pokupila lješnjake, nekih 10, 15 dekagrama svaki.
– Kad sam došao doma, toliko sam batina dobio od mame, da mi takvo što više nije palo na pamet. Još je rekla da si nikad u životu to ne smijem dopustiti. Uzimati tuđe. Mislim da je to bio pravi put. Danas govore da se ne smije ovako i onako prema djeci. Slažem se da s njima treba puno razgovarati, davati im ljubavi, podrške ali treba im i usaditi poštovanje prema pravim ljudskim vrijednostima – priča.
U razgovorima sa starijim tad je itekako bilo zadrške. Nije se pričalo o seksualnom odgoju, intimi, bili su dosta reducirani. Smatra da se ionako u životu sve nauči, a ove neke tabu teme imale su i čari i vrijednosti.
“Pamet u glavu”, bio je jedini savjet roditelja
– Sve što u životu dobijete servirano… ničemu vas ne nauči. Lijepo je znati neke stvari, kako se čuvati od boleština, ali i vrijednost koja se dobiva kroz male tajne, dobro je došla – kaže.
Predivno sjećanje veže ga uz baku. Kad se htio nečime osladiti, osjetiti toplinu, došao bi k njoj. Počastila ga je svime što je imala u kući.
Baš kao i tetka, kad se pješice vraćao iz škole prema svojoj kući. Otac je dosta radio, izbivao od kuće, pa je uz mamu bio vezan kao naljepnica. Stalno je hodao za njom i uvijek joj nešto pričao. To su mu i danas upečatljiva sjećanja. Zato i u ovim godinama ima želju prenositi ljubav na ljude, raditi samo dobro.
Sloboda izbora škole i profesije, u njegovom je odrastanju bila uvjetovana imovinskim statusom. Imao je sreću da je njegova sestra već tad živjela u Kopru pa mu se otvorila mogućnost da na školovanje ode u Ljubljanu. Danas od starijih često čuje da je ondašnja gimnazija vrjednija od današnja dva fakulteta.
– Neka se nitko ne uvrijedi, ali kad život prati ono što učimo, dobije se dodatna težina, vrijednost. Sve što danas bude servirano na dlanu, kako dođe tako i prođe. Svjedočimo da više nema pravih ljudskih vrijednosti, da su samo igre u pitanju, a vrijednosti koje trebaju nositi čovječanstvo, gube svoje temelje. Jako sam žalostan zbog toga – govori.
Kad je ušao u profesionalne glazbene vode od roditelja je dobio samo jedan savjet “Pamet u glavu”. Vjerovali su mu i ponosili se svime što je radio. Znali su da sve djeca idu pravim putem jer usadili su im radne navike, poštovanje prema drugima.
– Kad sam se osamostalio, bili su malo tužni ali često sam ih posjećivao jer sam jako bio vezan uz njih. I kasnije, kad sam osnovao firmu, svaki drugi dan sam dolazio k njima. Osjećao sam silnu zahvalnost, htio sam biti s njima, donosio koliko sam mogao, brinuo o njima – kaže.
Pamti i kraj 80-ih, kad su imali sve, puno su radili i baš bili uspješni. Od 1975. do 90-ih imao je što god je poželio jer je dnevno radio od 12 do 16 sati. No njegova pokojna mama stalno je govorila “Djeco moja, čuvajte, štedite, doći će rat, bit ćemo gladni…” Imala je to iskustvo iza sebe, otac je bio na ratištu, a ona sama brinula o djeci. Borila se, radila, mučila se.
Poštenje, čast i trud jedini su recept za uspjeh u životu
– I tata mi je bio predivan, od njega sam puno pokupio i zadržao. Poštovanje prema ljudima, lijepom druženju, veselju… Doma nikad nismo govorili talijanski, ali on je znao ponavljati jednu uzrečicu koja se u Istri i danas koristi “chi guarda la sua vita, guarda un bel giardino” (Tko gleda u svoj život, gleda u lijepi vrt). To i jest tako. Ne trebamo nikad biti euforični ni u pozitivi ni u negativi. Ako si umjeren, puno pomažeš i sebi i ljudima oko sebe – smatra.
I danas je kao i nekad, megapopularan u Istri, Foto: Privatni album
Nikad se nije uhvatio da ponavlja svojoj djeci nešto što su njemu govorili stariji. Pokušava ugraditi svoje viđenje zdravih pogleda na život, da radimo dobro a pritom nikog ne povrijedimo. Svjestan je da su se vremena promijenila pa se i naše viđenje života razlikuje od viđenja naših starih. Nikad ništa lošeg nije svojoj djeci rekao o roditeljima. Sve te njihove poduke, pa i poneke batine, nije zamjerio. Baš suprotno, jako im je zahvalan jer misli da su ga na pravi način uputili u život.
– Ne ponašam se tutorski prema svojoj djeci, volio bih da čuvaju običaje, dijalekt. Kćerki znam reći “Što se bojiš da te neću razumjeti ako govoriš u dijalektu?”. Nema ništa lošega u čuvanju dijalekta i običaja. Savjetujem svojima i svim mladima da čvrsto stoje na zemlji, da nauče da se živi od rada. Sve što dođe na brzinu, tako i ode. Svima koji su pohapali ogromne novce, ne služi na čast, a mislim i da im to ne donosi sreću. Djecu učim da se ponose time što su završili škole, što su vrijedni što su sa svojom zdravom pameću uspjeli puno toga napraviti – ponosi se.
Poštenje, čast i trud jedini su recept za uspjeh u životu. Kao pjevaču, nema mu većeg zadovoljstva nego kad sretne ljude, popriča, kad vidi kako oni gledaju na njegov životni put, ponašanje i ima se pravo ponositi time.
Podsjećamo da smo prošli put razgovarali s “prvim brkom Istre” u prosincu 2020. godine. Tada nam se raspričao o svojim svjetonazorima, ali i razočarenju u mirovinski sustav.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
