[Moji korijeni] Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Kad je nešto poželio, a roditelji mu nisu mogli ispuniti, otac je uvijek govorio “Od čega sit, od toga i debeo”. Morao se je zadovoljiti s onim što je bilo. Savjete ne pamti jer ih nije bilo. Ne sjeća se da je o ičemu, ijednoj bitnoj temi, razgovarao s roditeljima. Glavni i jedini razgovor svodio se na pitanja “Jesi napisao zadaću?, Kako je bilo u školi?, Kakve su ocjene? Jesi bio dobar, pristojan?”
Ivica Zadro, Vitomira Lončar i Darko Janeš kao voditelji Malavizije, Foto: Privatni album
– U vrijeme mog djetinjstva u cijelom je stubištu bio jedan televizor, pa se nedjeljom navečer, kad je bila ta jedna jedina humoristična emisija, cijelo stubište okupilo. Svatko je nešto donio pa se jelo, pilo, a program je, sve skupa, trajao sat i pol. Sjećam se i vremena kad je televizija utorkom imala slobodni dan – rekao je Darko Janeš.
Glumcu danas takva okupljanja ne nedostaju, jer kad se nađe sa svojom generacijom, nitko ne gleda u mobitel. Okupe se, govori, friški penzići, razgovaraju i gledaju se u oči. No vidi klince kako sjede, njih četvero, i svatko gleda u svoj mobitel. Njegovoj generaciji druženja oči u oči još uvijek su normalna, mladima je to nezamislivo. U tome ne vidi ništa loše, jer svako vrijeme nosi promjene.
– To je kao začarani krug. Kad sam bio mlad slušao sam od starijih, od svojih roditelja “Nikad vam neće biti kao nama, nama je bilo bolje”. Danas mi ponavljamo to isto, a zapravo svako vrijeme nosi svoje, svoje zabave, odnose primjerene vremenu. Samo kad vidiš mobitel, internet, jasno ti je koliko su se stvari promijenile i da se nikad više ne mogu vratiti na staro – kaže.
Njemu je u odrastanju jedina zabava bila igranje nogometa ili nečeg drugoga po dvorištu. U svom Savskom gaju apsolutno sve slobodno vrijeme provodio je na dvorištu. U kući je bio samo kad je došao iz škole i morao pisati zadaće. I u školi je, prisjeća se, bilo koliko god hoćeš slobodnih aktivnosti; od cvjećarske grupe do sportskih aktivnosti.
– Danas toga nema, ali postoje neke druge aktivnosti. Interes mladih je na drugih stvarima. Sve se zapravo ponavlja. I ova generacija će jednom govoriti “Nama je bilo bolje”, jer tko zna što će raditi nadolazeće generacije – smatra.
Kad smo izašli iz kuće, nitko nas nije mogao naći
U vrijeme njegovog odrastanja, puno je toga djeci bilo neoprostivo. Pamti zabranu hodanja zimi po obližnjoj bari. Strogo su mu roditelji zabranili da hoda po ledu i igra hokej, u strahu da ne propadne u hladnu vodu. Darko ih nije poslušao. S najobičnijim štapovima i klizaljkama gvintericama, koje bi se zašarafile na obične cipele i u pravilu se ostajalo bez đona, igrao je hokej.
– Propao sam, naravno, malo više od koljena, jer nije bila duboka voda. Kad sam došao doma, prvo sam dobio, danas nezamislivu šamarčinu, jer nisam slušao što mi se govorilo. i danas mi ta pljuska zvecka u glavi – govori.
Ne pamti tabu teme razgovora s roditeljima, starijima. Zapravo, ne sjeća se da je o ičemu, ijednoj bitnoj temi, s njima razgovarao. Glavni i jedini razgovor svodio se na “Jesi napisao zadaću?, Kako je bilo u školi?, Kakve su ocjene? Jesi bio dobar, pristojan?”. Sve je, priča, sam učio kroz život, slušajući naokolo. Šali se kako je samouk, kao i većina njegove generacije…. iskustva su se stjecala u društvu, kroz razne aktivnosti, na ulici, u izlascima….
– Moja generacija se bavila sa sto aktivnosti, sportom, kulturom, izvan školskog programa redom smo bili zauzeti. Bio je niz situacija u kojima smo puno toga mogli naučiti. Nismo bili samo na dvorištu i igrali nogomet – kaže.
Život bez glume nezamisliv mu je i sad, kad je u mirovini, Foto: Privatni album/mirovina.hr
U tinejdžerskim godinama nije bilo pretjeranog iskazivanja brige roditelja jer naprosto nisu mogli do njega. Nije bilo ni konstantnog nazivanja, jer mobiteli nisu postojali. Prije nego bi izašao iz kuće pao je samo onaj savjet “Budi dobar, pamet u glavu”.
– Kad smo otišli od doma, nisu mogli do nas osim ako smo bili u dvorištu. Tko bi nas tih kasnih 60-ih polovio?! Kad se išlo na velesajam, švercali smo se, pa smo tamo skupljali prospekte, značke, razne promidžbene materijale. Vratio sam se doma pa su nas ispitivali “Od kud mi na Velesajmu, kako smo ušli”. Švercali smo se, pa tko bi nas zaustavio – prisjeća se Janeš.
Ne mogu mladima savjetovati da žive kao u 80-ima
Pamti i česte izlete. Živjeli su u poštanskoj zgradi, redovito se od proljeća do jeseni hodalo na izlete, roštiljalo, kupalo na Savi i na drugim rijekama. Autobusima se išlo na Lošinj, po moru… Obišli bi i otok Olib, gdje mu je majka rođena. Janeš kaže kako je mama Posavka iz Topolovca kod Siska. Djed je bio stolar koji je u ono vrijeme radio na Olibu, pa je mama, pukim slučajem, tamo rođena. Tata mu je iz Gorskog kotara, prijestolnice Frankopana, mjesta Čabar… Posebno je bio vezan uz baku i mamu. Ni jednog djeda nije upoznao, umrli su prije nego se Darko rodio. Pamti i mudrost svog oca koju bi i on danas rekao mladima.
– Kad sam nešto želio, a nisu mi mogli ispuniti, stari je uvijek govorio “Od čega sit, od toga i debeo”. Morao sam se zadovoljiti s onim što je bilo. Savjete ne pamtim jer ih nije bilo. Razgovori su se uvijek svodili na pitanje “Jesi bio dobar?” – kaže.
Ističe kako je jedini savjet kojeg bi se usudio dati mladima ono od oca “Od čega sit, od toga i debeo” i “Budite dobri”.
– Što da im drugo kažem kad me ionako ne bi slušali? To je i razumljivo. Vlastito dijete te ne sluša, gradi vlastiti život i otvara si nove horizonte. Kakav bih im savjet mogao dati? Da žive kao u 80-ima? Ili 90-ima? Neka grade svoj put kako najbolje znaju i umiju – rekao je.
Jedan je od sretnika svoje generacije koji nije imao problem s odabirom srednje škole ili fakulteta. Roditelji mu ništa nisu naturali, mogao je upisati što god je htio, važno je bilo samo da nešto upiše. Je li to gimnazija, tehnička škola… njegovim roditeljima to je bilo nevažno. Kao i fakultet.
Ivica Zadro, Vitomira Lončar i Darko Janeš vodili su i Limačijadu, Foto: Privatni album
– Bio je mali žal da sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti, kad sam već mogao birati i upisati pravo, medicinu, ekonomiju… po njima nešto egzaktno. Međutim, vrlo brzo ih je to prošlo. Glavno im je bilo da bilo što završim jer tad se razmišljao “Ako završiš fakultet ništa nećeš morati raditi, bit ćeš gospodin”‘. Ne znam kako je bilo kod drugih, možda su radili pritisak na djecu, ali moji nisu. Oni su samo ponavljali “Samo odi u školu jer ako nećeš, morat ćeš raditi” – prisjeća se.
Svi smo radili da možemo otići tri tjedna na more
S godinama se nerijetko uhvatio kako svom sinu ponavlja riječi svojih roditelja. No brzo je i odustao od takvih razgovora svjestan da jedna generacija apsolutno ne razumije drugu. To, ističe, nije stvar ovog vremena, svako vrijeme ima nešto u čemu se generacije ne razumiju.
– Nekad je to bilo drugačije, jer se živjelo u zadruzi. Najstariji član je bio šef i kako je on rekao, tako su se svi ponašali. Danas toga nema. Ljudi ne žive u zadrugama, ne postoje šefovi. Ali čak i onda je bilo nerazumijevanja generacija. I uvijek će biti. Ne kaže se uzalud da dvije generacije ne mogu živjeti u istom domaćinstvu. To i danas vrijedi – govori Darko.
Njegovo osamostaljenje išlo je postepeno, korak po korak, pa su njegov odlazak od kuće roditelji prihvatili kao normalan slijed života. Počeo je zarađivati još kao srednjoškolac, jer je htio s dečkima na more. Tata mu je rekao da mu može dati novac za tjedan dana, a u to vrijeme na more se išlo po tri tjedna. Na kampiranje.
– Za ostatak sam trebao zaraditi. Radio sam u Badelu, provodio neke ankete, prodavao bilo što, da zaradim za more. Tako je počelo i to je dobro jer smo svi tako naučili snalaziti se. Uvijek se radilo preko Omladinskog servisa i uvijek s određenim ciljem. Naš je bio more. Možda su neki koji su bili bogatiji od doma, dobili novac za sva tri tjedna. Moja ekipa iz Savskog gaja, svi smo radili – kaže.
Bio je jedan je od voditelja “Limačijade”, kultne “Malavizije”, programu za djecu o kojemu se i danas govori. Janeš se iz tog perioda najradije sjeti kolega, Vitomire Lončar Bucke i Ivice Zadra, ljudi s kojima su njih troje radili i – djece. Od kako je u mirovini, pokriva se koliko je dugačak. Ne sjedi doma, godišnje Hrvatsku prijeđe barem tri puta. Puno igra u Kerekesh teatru i život bez posla mu je nezamisliv.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
