[Moji korijeni] Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Imali su 100-njak ovaca, tri krave, tri tovara, osam vinograda, svake se godine napravilo osam vagona vina, ugojili su prasce, bilo je pršuta… Takvih da bi se Branko, režući ih, umorio dok nije došao do kraja fete. Stričevi bi se vratili s posla u tvornici, preodjenuli nastavili raditi u polju. Danas tamo nema ni jednog čokota vinove loze, ni jedne masline
Foto: Privatna arhiva
– Jedna djedova rečenica do danas mi je ostala vodilja u životu: “Sine, zapamti, svatko je gospodin pod svojom kapom. Nikad ne znaš što se krije ispod, dok ne upoznaš čovjeka”. Toga se i danas držim i s jednakim poštovanjem pristupam ljudima – rekao nam je Branko Uvodić.
Dobar dio Austro-Ugarske je u njegovim korijenima. Po tatinoj liniji je iz Klis Kose, po maminoj iz Slavonije. Njezin otac je morao iseliti iz Slovenije sa svojom braćom i majka mu se rodila u Virovitici. Kasnije su se preselili u Našice, gdje se i Branko rodio.
Tatini su odrasli na kamenu, čvrsti, postojani, marljivi ljudi. Trebalo je iz tog kamena oteti to malo zemlje. Branko pamti da su njegovi imali uistinu veliko imanje, živjeli su u zajednici. Baka, djed i djedova sestra s dva strica, njihovim suprugama i djecom. Djed Martin držao je sve konce. Kad bi stričevi dobili plaću, sve bi djedu predali. On je vodio financije, držao kasu. Kad bi Branko ljeti dolazio, vodio je ovce na Mosor, išao s djedom u polje raditi. Ustajali su u 4 u jutro, radilo se do 8, jer je sunce kasnije bilo jako. Vadili su škaju, kamen iz zemlje da bi oslobodili zemlju, pa je i on s tim teškim motikama to radio, nosio kamen.
– Nepojmljivo mi je bilo da sam ljeti morao sam obuvati gumaše, tvrde cipele jer u Slavoniji sam cijelo ljeto prohodao bos. ta čvrstina, Odnos prema životu, borba zaista je s djedove strane prešla na mene i ponosan sam na to. Taj moj spoj dalmatinskih gena i po majci slavonske marljivosti… – prisjetio se.
Samo je bolest mogla spriječiti odlazak na misu
Imali su 100-njak ovaca, tri krave, tri tovara, osam vinograda, svake se godine napravilo osam vagona vina, ugojili su prasce, bilo je pršuta… Takvih da bi se Branko, režući ih, umorio dok nije došao do kraja fete. Stričevi bi se vratili s posla u tvornici, preodjenuli nastavili raditi u polju. Danas tamo nema ni jednog čokota vinove loze, ni jedne masline.
– Baš mi je žao da se to sve izgubilo. Naslijedio sam puno te zemlje od oca i razmišljam da sve prepišem na djecu. Možda im to bude izazov, možda pokrenu nekakav posao. Ja sam umoran, nemam potrebe za novim stvaranjima, ali i unuke bih volio animirati da zavole tu zemlju. Nažalost, nisu još bili tamo jer je dosta nepristupačno – kaže.
Ima dvije vrijedne kćeri, koje cijene tradiciju, upoznale su kraj odakle je potekao njihov djed Milan, Brankov otac. Doživio je lijepu starost, 96 godina. I njegov djed Martin, iako je imao nekoliko teških operacija, također je doživio 92 godine. Dolje su, priča, dugovječni ljudi.
– Talijani su im tri puta palili kuću, no bez obzira na silnu muku, rad, ratna stradanja, taj inat, prkos, dišpet sve je to nadvladalo – govori Uvodić.
Branko Uvodić. Foto: Privatna arhiva
Istražio je i otkud potječe njegovo prezime. Izvor rijeke Jadro je tamo, voda postoji još od rimskih vremena. Uvodići su, pojašnjava, bili u vodi i tako je nastalo njihovo prezime. Dugi niz godina upisano je u crkvene knjige, dugi su im korijeni u tom kraju. Pamti i da mu je obitelj bila jako pobožna. Nedjeljom su morali u crkvu, pješice četiri kilometara po pruzi, na misu. Samo ih je bolest mogla spriječiti da ne odu jer baba je bila jako pobožna. Svaku Gospu, 15. kolovoza, bosa je išla iz Klis Kose u Sinj. Molila se za sve njih.
– Moja starija kćer i ja smo prije 42 godine imali tešku prometnu nesreću baš na Gospu. Vozili smo fiću i kamion nam je izletio sa sporedne na glavnu cestu. I danas vjerujem da nas je babina molitva spasila – kaže.
Djed bi zaspao tijekom molitve, a baba ga kresnula
Njegovo odrastanje, kad bi se stariji nedjeljom našli na balotama, pili bevandu, pjevali… predivno. Njegov djed je jedno vrijeme bio jedini muškarac u tom zaselku, pa je predvodio molitvu, a udovice okolo pratile. Sjeća se da je djed usred molitve znao zadrijemati, baba ga je kresnula laktom, pa se probudio, trgnuo… ali nije znao gdje je stao u molitvi. Pamti veliku dugu kamenu klupa ispred kuće, tamo su molili. Nigdje nije bilo brave na vratima, ni ključa ni zaključavanja.
– Najimpresivnija mi je bila konoba, ukopana u kamen, na ulazi maslinovo ulje, pršuti, bačve vina, sve što je trebalo stajati na hladnom… nije tad bilo hladnjaka. Čudio sam se kako baka radi maslo, na njemu se i kuhalo. Predivno djetinjstvo. Čim bi završila škola u Slavoniji, stavili bi me na vlak, a stričevi bi me dočekali u jutro na stanici. Nezaboravna mladost. Išli smo i u Solin na kupanje, tamo su se kasnije stričevi preselili. Volio bih da mladi danas imaju takva iskustva – priča Uvodić.
Mladost pamti i po nesmetanoj igri, trčanju posvuda. Neoprostivo je bilo samo izbjegavanje odlazaka nedjeljom na misu. Baba je bila vrlo stroga, smetalo ju je da djeca radi kupanja u moru pokušavaju eskivirati misu. Šezdesetak godina kasnije veseli ga što i danas postoje djeca koja čuvaju tradiciju, kojima je ona važna. Nije za prisilu, smatra da se mladosti treba dati mogućnost da upoznaju korijene, a na njima je hoće li im se svidjeti, naći dio sebe koji bi se posvetio njegovanju folklora. Obraduje se svaki put kad vidi da takva djeca postoje.
Branko Uvodić ni u mirovini ne miruje, Foto: Mirovina.hr
– Nedavno smo bili na Međunarodnoj smotri folklora u Vionici. Zapazio sam djecu iz Đakova, pristojna, lijepo odgojena djeca, slušali su i voditelja i koreografa. Naši domaćini iz Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Sveti Marko svima su organizirali smještaj u hotelima u Međugorju. Ta djeca iz Đakova, njih 60-tak, došla su na doručak i nije bilo šanse da sjednu dok im to voditelj ne kaže. Toj djeci folklor nije tlaka, prihvatili su zavoljeli tradiciju, tako se i ponašaju. Respektabilna je to grupa čuvara tradicije iz Slavonije. Baš sam bio ponosan na njih – hvali ih.
Tri godine je u mirovini, ali i dalje obožava svoj posao
Očuvanje tradicije posao je kojemu se i sam posvetio davnih godina i baš to, ističe, svjedoči o tome koliko su mu korijeni važni. Smatra da smo, po tom pitanju, jedan od najbogatijih naroda, ali da svoje običaje ne znamo cijeniti.
– Kao da su nam opterećenje, seljačija. Ljudi moji, što bi drugi narodi u Europi dali da imaju ovakvu tradiciju, bogatstvo folklora, običaja, a mi sve to zapostavljamo? Kad sam gledao tu djecu koja s toliko predanosti i ljubavi uvježbavaju ples svojih predaka, srce mi je bilo veliko kao kuća. To je nešto što te motivira, daje snagu, volju da i dalje radiš na očuvanju, da sugeriraš da bude još bolje, ljepše, učinkovitije – priča.
Voli ljude, voli se družiti, ta ljubav mu je u genima. Jako je teško, smatra, raditi s ljudima ako ih ne voliš.
– Ne dao Bog da ti idu na živce, onda bolje mijenjaj profesiju. Ja sam u tom poslu s ljudima dočekao i mirovinu – kaže.
Već tri godine je u mirovini ali, kaže, nema mirovanja. Svaki vikend negdje radi i opet ističe Vionicu iz koje se nedavno vratio. Još je pod dojmom okupljanja čuvara tradicijske kulture iz cijele regije. Ove godine je, kaže, bilo težište na Slavoniji jer su željeli obilježiti 100 godina smrti fra Didaka Bundića, čovjeka koji je 14, 15 tisuća djece odveo u Slavoniju i spasio im život. Sačuvao ih je od smrti koja je tih godina prijetila zbog velike gladi, suše. Teške i oskudne, kaže, bile su te godine. Mnogi od njih tamo su zasnovali obitelji i ostali, a ove godine u Vionici bilo je jako puno potomaka te djece. Uživao je, ističe, gledajući ih.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
