Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
Zagrebačkog kantautora smeta što se naši političari hvale da smo dio Europe. Većina europskih umirovljenika pod stare dane lijepo uživa i putuje po svijetu, a većina naših putuje od kante do kante smeća, tražeći plastične boce.
Mladen Burnać, Foto: Privatni album
– Djecu danas ne odgajaju samo učitelji i roditelji, već i internet i društvene mreže, tako da je grozna devalvacija bontona i lijepog ponašanja. Klinac od deset godina opsuje i kaže ti “ti”. Svijet po tom pitanju očito ne ide na bolje – rekao nam je Mladen Burnać (58).
Kantautor misli da bi se u osnovne i srednje škole pod obavezno trebalo uvesti bonton kao jedan od glavnih predmeta. Pa ako ne položiš bonton – padaš razred. Da vidite, priča, kako bi se svi naučili dizati starijima u tramvaju ili dami otvoriti vrata.
– Zasigurno bi tako stvarali kvalitetnije ljude. Ali da se uvede, sigurno bi bar desetak nekih udruga “graknulo” da je to protiv nekih sloboda i slično. Ali što god tko mislio, drago mi je da sam dobio jednu “iza uha” kada ne bih pozdravio starije od sebe – priča.
Odgajan je po ‘starinskom’ i na bilo koje nepoštivanje starijih uslijedila bi ona odgojna “iza uha”! Nekad, govori, nije bilo šale s takvim stvarima.
– Starije se trebalo poštivati, govoriti im “Vi”, obavezno ih prvi pozdraviti, priskočiti u pomoć. To je bilo pod amen. I tada sam znao i shvaćao da to tako treba, da je to ispravno. Pogotovo danas vidim, koliko je takav pristup bio apsolutno ispravan – tvrdi.
Jako ga smeta odnos prema starijima. Kako klinaca, tako i države. Njegov tata je u mirovini. Pošteno je odradio cijeli radni vijek, a prima otprilike 2000 kuna mirovine.
– To je strašno! Moj otac ima 86 godina, slab je i bolestan. Da nije kojim slučajem sa mnom, kako bi preživljavao? Koliko samo ima takvih kao on? To su užasne stvari za naše društvo. Naši političari vole reći da smo, kao, dio Europe, ali vraga jesmo! Barem po tom pitanju. Većina europskih umirovljenika pod stare dane lijepo uživa i putuje po svijetu na mjesta koja nisu stigla vidjeti za radnog vijeka, a većina naših putuje od kante do kante smeća, tražeći plastične boce! Znam da me nitko neće slušati, ali u uvjetima ovih životnih troškova minimalna puna mirovina ne bi smjela biti ispod 4000-5000 kuna. Sve niže od toga je ponižavajuće. Strašno – uvjeren je Burnać.
Ništa mi nije teško napraviti da tata bude sretan
Zahvalan je roditeljima na svemu što su mu usadili. Oduvijek je bio povezan s njima. Pokojnu mamu Jelicu svladali su tumori. Borila se s kemoterapijama i zračenjima četiri godine, a Mladen pamti da je tad stalno osjećala vrućinu u trbuhu i voljela popiti hladan voćni jogurt. Baš svaki dan mjesecima je dolazio tri puta dnevno u bolnicu i nosio joj hladne jogurte. Želio je da mama vidi i zna da je uz nju.
– Po meni je to najprirodnije da se djeca brinu o roditeljima kad ostare. Ako su se oni brinuli o nama kad smo bili mali, ispravno je da se i mi brinemo o njima kada su stari i slabi. Moji roditelji su bili obični radnici, cijeli život su radili, mučili se, nadograđivali kuću, borili se da bi školovali mene i pokojnog brata. Ne sjećam se da su si priuštili ikakva putovanja, a kada su došli u penziju, počeli su obolijevati… Kakav bi ja bio čovjek kad bih im u starosti okrenuo leđa? Ništa mi nije teško po tom pitanju. Sretan sam da mi je tata u kući i neizmjerno ga volim – govori.
Mladen Burnać i pokojna mama Jelica, Foto: Privatni album
Ima i nekoliko znatno starijih prijatelja, posebice među kolegama glazbenicima. Napravili su goleme karijere dok je Mladen još bio dijete. Uvijek mu je drago poslušati njihove savjete, slušati njihova iskustva. Iz tih druženja uvijek nešto nauči. Osim toga, dodaje, stariji ljudi su gotovo u pravilu uvijek smireniji, opušteniji, s ljepšim manirima i bontonom općenito.
– Dopada mi se njihovo gospodsko ponašanje, kad su na kavama u odijelu, s kravatom. Lijepo je to. Pored starijih kolega, s kojima dijelim iste interese radi glazbe, u svojom ulici srećem i susjede zlatne dobi , koje uvijek pozdravim te izmijenimo koju pristojnu riječ. Ne mogu niti zamisliti da prođem pored nekog od njih, a da se prvi ne javim. Time pokazujemo poštovanje starijim osobama, a njima je zasigurno važno osjetiti da su poštovani – govori Mladen.
Ne plaši ga život nakon 65, ne razmišlja o tome niti strepi od starosti. Za umjetnike nema mirovine, pjevači nastupaju do zadnjeg daha. Ako i bude nekakva, svjestan je, bit će to crkavica, maksimalno 2000 kuna, možda i manje. Osim toga, ističe, glazbenik nije zanimanje koje lako promijeniš ili se prestaneš time baviti. To je, govori, naš život, naš poziv, naša ljubav i smisao. Godine nemaju veze s tim.
– I Sinatra, kao i mnogi drugi, prešli su 80-u, a i dalje su pjevali. Danas većina aktivnih izvođača i vani i kod nas, ima debelo preko 70 godina. Dakle, imam još puno vremena. Nisam niti od onih koji bi “ostavili sve i otišli živjeti u prirodu”. Dijete sam asfalta, volim gužvu, puno ljudi, druženja, putovanja, svaki dan pišem pjesme, sviram, moj je život takav. Ne vidim zašto to ne bih radio i za 20-tak godina. Osim toga, jedan od mojih najdražih stavova je “Ne uzbuđujem se oko stvari koje se još nisu ni dogodile”. Volim živjeti bez pretjeranih planova, a posebice ne želim biti opterećen s time “što ako bude loše”. Optimista sam uvijek – priča.
Počašćen sam da legendarni Miro Ungar prati moj rade
Nedavno je objavio „Knjigu poezije“, CD i dokumentarac o nastajanju CD-a. Beskompromisan je to umjetnički album njegove poezije i glazbe. Beskompromisnim ga naziva stoga što je veoma svjesno i protiv svih pravila struke i popularne glazbe, napravio album bez ritam sekcije, na kojemu uglavnom recitira poeziju uz minimalnu pratnju klavira, gitare, harfe, violine, saksofona, flaute…
– Odmah su mi rekli i da se takve intimne i tihe pjesme neće puštati na radiju i slično… ali nisam se dao pokolebati, ostao sam na svojem putu, čak u toj mjeri da sam o cijelom djelu išao snimiti dokumentarni film. Svi su uglavnom zbunjeni i s albumom i s filmom, pogotovo jer sam to uradio u ova neizvjesna vremena, ali ja sam sretan. Neizmjerno sretan, zato što je „Knjiga poezije“ svakako čudesno i neobično djelo. Mislim da je ona vrhunac mojeg stvaralaštva do sad – kaže.
Mnogi su ga pitali zašto u dokumentarcu nema privatnih dijelova života. Poput tate, koji mu cijeli život daje bezrezervnu podršku. Burnać ističe kako to nije film o njegovom životu već o glazbenom radu i orijentiran je isključivo na nastanak zadnjeg albuma. U njemu gostuju izvanserijski domaći glazbenici koji govore o nastanku pjesama i suradnji s Mladenom. To su Matija Dedić,Branimir Mihaljević, Mila Elegović, Matej Mihaljević, Doris Karamatić, Ivica Premelč, Đulijana Alimoski, Leda Šeparović, Milo Krilanović, Dragomir Herendić. Redatelj je Marko Dimić.
– Jednostavno, nije bilo nikakve potrebe miješati privatni život sa ovime što smo napravili – smatra.
Na promociji mu je bio i Miro Ungar. Burnać ističe kako legendarnog glazbenika jako voli, cijeni i poštuje. Lijepo je, hvali ga, da jedan takav gospodin još uvijek s takvom strašću uživa u glazbi. Počašćen je da prati njegov rad i često se odazove pozivu na njegove promocije. Izuzetno mu mnogo znači kada Ungar ili drugi kolege s takvim opusom, tolikim glazbenim stažem, neizmjernim znanjem i profinjenim stilom za glazbu dođu pratiti njegov rad .
– To je znak da ono što radim, vrijedi. Jedno je kada te pohvali tvoj vršnjak, ali kada te pohvali netko tko ima karijeru 20-30 godina dužu od tebe, e… to ima određenu težinu. Možda bi mogli to ovako reći… mi “mlađi”, starijim kolegama odajemo počast jer ih pozivamo da sudjeluju u našem radu, a oni nama odaju počast jer nam se odazivaju. Mislim da je to uvažavanje divno i veoma kolegijalno i pristojno – kaže.
Više od 25 godina je u glazbi. Kao klinac i glazbenik, ni on nije slušao nikoga. I Mladen i njegov bend mislili su da su najpametniji. Kada pređeš 30-u, priča, već imaš nekoga iskustva i tad počinješ više uvažavati starije kolega i poslušati neke savjete. Takva je situacija danas i s njim.
Kada na nekim druženjima, festivalima, koncertima… sretnem kolege, uvijek se zateknem više u razgovoru s onima koji su tu već nekoliko godina i imaju koji album iza sebe. Uglavnom me poštuju i zovu “legendo”. Simpatično mi je to. Ali opet, neskromno mogu reći, da biti tu kontinuirano tolike godine i imati deset albuma iza sebe, nije mala stvar. Bez obzira jesi li nekome dobar ili ne – govori.
Mladen Burnać, Foto: Privatni album
Snimio je i duete s pokojnim velikanima, Arsenom, Kemalom Montenom… i kaže da su to bili njegovi najljepši dueti. Ne usuđuje se reći da su ga gledali kao ravnopravnog kolegu jer ipak je bio mnogo mlađi i imao značajno manji glazbeni opus.
– Njih dvojica su bili apsolutne legende bivše države. Pogotovo Arsen. Ali sama činjenica da su oni, sa mnom u duetu pjevali moje pjesme, za koje sam ja napisao glazbu i stihove, dovoljno govori o tome da su me gledali kao kvalitetnog autora, vrijednog suradnje i na kojeg se može računati. Time su mi dali neizmjernu pohvalu i ohrabrili me na mojem putu. Jako to poštujem i nadam se da ću i ja takav biti prema mlađim kolegama jednog dana – rekao je Burnać.
Cijepljenje su tata i Mladen proslavili uz rakiju kume Ljubice
U počecima nije imao uzore, veoma mlad oformio je bend i stvarao glazbu, ali volio je slušati ex Yu rock, Novi val i Bijelo Dugme, u prvoj fazi dok je pjevao Željko Bebek. Nikad nije imao kompleks zapadne glazbe. Tekstovi su mu bili veoma važni i volio je kad stihovi diraju u srce.
– Pa, kako da me dira tekst na engleskom? Glupost. A k tome, redovito sam bio razočaran s prijevodima engleskih tekstova i budalaštinama koje su postajale svjetski hitovi. Naravno, izuzimam tu velike legende svjetske scene, ali nipošto nisam uzimao zdravo za gotovo to da je glazba sa zapada bolja od naše. A po pitanju nekog pjevačkog idola, kao klincu mi je Željko Bebek bio fascinantan i bio sam sretan kada smo se tijekom godina upoznali i često družili – govori.
Njih dvojica dogovorili su i duet. Na jednom su rođendanu pjevali zajedno i Željko mu je, prisjeća se, predložio da naprave duet. I da Burnać napiše pjesmu. Bio je oduševljen s tom idejom. Znali su se, govori, tad već godinama, ali ni u ludilu ne bi predložio duet. Činilo mu se da bi time pokušao iskorištavati njihovo prijateljstvo. Radovao se da će imati duet s idolom njegove mladosti. Do toga na kraju ipak nije došlo.
– Radio sam polako na nekoliko pjesama, ali tada se dogodio onaj lijepi duet Željka i Olivera Dragojevića “Ako voliš ovu ženu”. Pjesma je bila izuzetno prisutan u eteru duže od godinu dana, a zatim je imao još dva dueta. Znao sam da je već zasićen, nisam inzistirao na realizaciji i našeg dueta. Onda je došla korona. I ja sam stilski, s albumom “Knjiga poezije”, otišao u sasvim drugom glazbenom smjeru od njegovog stila, tako da sad više i ne vidim to kao mogućnost. Naravno, i dalje bih bio počašćen da pjevamo zajedno – priča.
Korona je i njemu puno uskratila, no Mladen je sretan jer mu se pjesme emitiraju više nego ikada. Čak i u drugim zemljama. Kako je autor svega što izvodi, to je zbog autorskih prava jako dobro.
– Korona je i pomogla da uhvatim vremena snimiti ovako dugački album i dokumentarni film, tako da je u poslovnom smislu sve OK. U karijeri sam imao više od 1000 koncerata, pa nije smak svijeta ako godinu-dvije ne nastupam. Ionako sviram svaki dan i nešto snimam. On line koncerti me ne zanimaju, besmisleno mi je to. Buljiš u neki zid i pjevaš publici koja te gleda preko kompa? Pa tako ti mogu gledati i spotove, ista stvar. Nije koncert samo svirka. Tu je i putovanje, hotel, gužva, tonska proba, probijanje do bine, reakcija publike, after party, druženja i sve drugo. Ako toga nema, čemu onda online koncert? Gdje je tu onda rock’n’roll? – pita se.
Nedavno su se i on i tata cijepili i sve je prošlo bez nuspojava. Tata je, priča, izvukao rakiju, legendarnu šljivu od kume Ljubice, pa su nazdravili jedan drugome.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
