Mjesečni paket osnovnih namirnica kao slamka spasa nakon 30 godina rada
Jagica Bopsić nakon 30 godina rada u Željezari ostvarila je 1500 kuna mirovine, zbog čega jedan utorak u mjesecu provodi čekajući pred vratima socijalne samoposluge sisačkog Crvenog križa.
Jagica Bopsić svakog mjeseca dolazi po paket hrane
Svakog utorka na opustošenoj sisačkoj tržnici osiromašenog predgrađa Caprag otvaraju se vrata socijalne samoposluge Crvenog križa za najugroženije građane. Njih oko tri stotine ispred „trgovine“ čeka osnovne namirnice za preživljavanje – brašno, šećer, ulje, sol, rižu, tjesteninu, konzerve, higijenske i ostale potrepštine kojima će jednom mjesečno napuniti torbu i odnijeti je kućama. Uglavnom su to samci ili osobe iz mnogočlanih obitelji. Prilazimo im dok čekaju u redu, a kada ugledaju fotoaparat, redom okreću glavu osjećajući bijedu i izgovarajući: „Nemoj slikati“.
Nešto kasnije prepoznaju suosjećanje, možda i šokiranost ovim potresnim, realnim prizorom današnjice. Ljudi su to koji žive ispod svakog minimuma dostojanstva, razmišljajući prazna želuca hoće li platiti režije ili kupiti štogod za pojesti. Sve drugo za njih je luksuz. Osim bijede osjećaju i sram, mada bi račun za njega trebali „ispostaviti“ na adresu zaslužnih za ovakvo stanje ne samo u radničkom gradu propale industrije, nego čitavoj državi. Kako drugačije objasniti život sa 1.500 kuna nakon trideset godina radnog staža? Nažalost, mnogi koji ovdje dođu građani su starije životne dobi pa tako i 72-godišnja Jagica Bopsić. Zatekli smo ju dok čeka paket, a iako je u početku odbila ispričati svoju priču i slikati se, nekoliko trenutaka kasnije sama se ponudila jer, kako kaže, nema što skrivati.
-
- Vrata socijalne samoposluge u Sisku otvaraju se svakog utorka (foto: J. Grgurić)
-
- Na popisu sisačkog Crvenog križa su čak 164 starije osobe (foto: J. Grgurić)
-
- Korisnicima pomažu volonteri Crvenog križa (foto: J. Grgurić)
-
- Mjesečni paket sastoji se od brašna, ulja, šećera, higijenskih potrepština… (foto: J. Grgurić)
-
- Baki Jagici za kupovinu na obližnjem placu od malene mirovine ne ostaje ništa (foto: J. Grgurić)
30 godina radila kao čistačica za mirovinu od 1.500 kuna
“Kao čistačica radila sam 30 godina u nekadašnjoj Željezari i danas imam tek 1.500 kuna mirovine. Plaća je i onda bila mala pa sam kao samohrana majka uvijek morala raditi neke dodatne poslove kako bih hranila i školovala kćer. Ne mogu reći da se puno bolje živjelo, barem ja to nisam osjetila. Naime, završila sam tek četiri razreda osnovne škole, jer za daljnje školovanje moji roditelji nisu imali mogućnosti. Pomagala sam po kućama i vrtovima, a sve donedavno čistila i dva ulaza, ali slomila sam ruku pa više nisam u stanju. Kada uzmognem, pomažem susjedima otići po lijekove i u trgovinu pa će valjda i meni netko tako kada više sama ne budem mogla. Živim teško u gradskom stanu, u međuvremenu sam oboljela na srce, a muči me i kralježnica. Nije lako, snalazim se koliko mogu, ali dobro je, samo da ne dođe kakva veća bolest ili nemoć. Kada platim režije, ostane mi 700 kuna pa hranu kupujem tamo gdje mi je najjeftinije, najčešće u trgovačkim centrima, a doplatiti treba i lijekove” – priča nam baka Jagica.
Današnji paket hrane, koliko god skroman bio, od velike joj je pomoći, a po idući će doći tek – za mjesec dana kada će još jedan utorak u godini započeti čekajući da volonteri Crvenog križa odškrinu vrata socijalne trgovine, pokrenute 2015. godine kao slamka spasa za stotine građana. Police su trenutno pune, no dogodi se da pofali donacija pa se djelatnici snalaze na razne načine.
“Solidarizirali smo se sa svojim sugrađanima u potrebi, a uvijek pozivamo i ostale da dođu i doniraju pokoju potrepštinu kako bismo im svi zajedno pomagali. Trenutno je 360 korisnika, najviše samaca i onih iz većih obitelji, no ta se brojka ipak postepeno smanjuje” – kaže ravnatelj Gradskog društva CK, Igor Čičak.
Na tragu ovog apela, s onima u potrebi solidarizirati se možemo i sami tako da doniramo barem jednu potrepštinu te na taj način damo osobni doprinos u borbi protiv gladi i siromaštva u Hrvatskoj. A pomoći se može i volontiranjem, što u Sisku mnogi čine. Jedan od volontera koji dočekuje korisnike, izlazi im u susret i raspoređuje namirnice je i mladi rukometaš Antonio Novinc.
Velika pomoć su mladi volonteri
Ispunjava ga što može pomoći umirovljenicima u neprilikama života, za što kaže da nema ljepšeg osjećaja od toga. Teško je slušati njihove sudbine i situacije, ali te emocije nastoji zadržati u sebi i ne pokazati ih. Osobno ga to jako pogađa u srce, ali uspijeva se s time nekako nositi, govori nam Antonio koji je jednom starijem korisniku ustupio kilu brašna više kako bi kod kuće ispekao slanu pitu. Sa starim osobama raditi voli i Safeta Šabić, inače volonterka Crvenog križa u Domu za starije i nemoćne osobe, a sada po prvi put i u socijalnoj trgovini. Njihov primjer najbolja je pozivnica za uključiti se u pomaganje bližnjima, makar onom jednom koji nam je najbliži.
Pravo na mjesečni paket hrane sisačkog Crvenog križa ostvaruju čak 164 osobe starije od 60 godina, dakle gotovo polovina od ukupne brojke korisnika.
“Riječ je o osobama koje od Centra za socijalnu skrb imaju rješenje o zajamčenoj minimalnoj naknadi od 800 kuna po članu domaćinstva. Osim paketa hrane, one ostvaruju i pravo na pokrivanje dijela režijskih troškova za struju, vodu i gospodarenje otpadom te prema potrebi dobivaju odjeću i namještaj, kao i drva za zimu, odnosno naknadu za ogrijev” – pojašnjava Mirela Mihaljević iz Gradskoj društva Crvenog križa Sisak.
