Mirovinu zaradila kao kranovođa, a kada bi iznova mogla birati izabrala bi – baš to
Dragica Grbac Celinščak trideset je godina u tri smjene vozila kran u sisačkoj Željezari, na dizalici obučavala muškarce i nikada nije skrivila nijednu nesreću. . Kao mlada djevojka, sa 20 godina dolazi u Željezaru Sisak gdje je mogla dobiti samo jedno radno mjesto, što je spremno prihvatila i krenula na obuku te kasnije i sama obučavala radnike.
Dragica Grbac Celinščak kran bi, kako kaže, znala voziti i danas
Kada bi mogla birati, 79-godišnja Dragica Grbac Celinščak opet bi bila kranovođa, a velikom dizalicom na šinama znala bi upravljati i danas. Naime, za kruh je tijekom tri desetljeća zarađivala vozeći kran kroz sve tri smjene u nekadašnjoj sisačkoj Željezari. Rođena uoči Drugog svjetskog rata, uspjela je završiti tek četiri razreda osnovne škole, a u teško vrijeme poraća brzo se morala osamostaliti. Kao mlada djevojka, sa 20 godina dolazi u Željezaru Sisak gdje je mogla dobiti samo jedno radno mjesto, što je spremno prihvatila i krenula na obuku te kasnije i sama obučavala radnike.
Teški uvjeti rada
„Bilo je neobično da žena vozi kran, ali jednostavno je nedostajalo ljudi. Muškarci bi se iznenadili kada bi došli na obuku i ugledali ženu, ali nisu se bunili jer sam bila mlada pa im je to odgovaralo. Bio je to jako težak posao, ne toliko fizički koliko psihički. U vašim je rukama velika odgovornost, morate paziti da slučajno ne ispustite na tone tereta ili nekoga ne ozlijedite pa i ne ubijete. Srećom, u 30 godina nije mi se dogodila nijedna nezgoda. Tada nije bilo zatvorenih kabina pa ste bili izloženi svim nepogodama, najviše prašini koja je neprestano ulazila u oči. Danas je sve na gumbe, a mladi opet ništa ne stignu. A ja ne samo da sam putovala do posla po sat vremena pješice ili pola sata biciklom iz obližnjeg Naselja i radila često po noći, nego sam još nosila prati veš na rijeku Kupu, hranila svinje i brinula o mužu“ – priča kranovođa Dragica koja nas je ugostila u svojoj domskoj sobi ispunjenoj vedrinom, bojama, glazbom i detaljima donesenima iz kuće.
Zanimljivo, automobil nikada nije vozila jer stres nije željela neprestano proživljavati na dva mjesta, cesti i šinama. U mirovinu je otišla dosta rano, već sa 49 godina, ali i 35 godina staža, što bi značilo da je počela raditi sa 14. To naravno nije slučaj, nego je vozeći kran zaradila
dodatnih pet godina beneficiranog staža zbog teških i rizičnih uvjeta kakve nam je opisala. Kao mlada umirovljenica mogla se posvetiti nešto lakšim aktivnostima, a prije osam godina preselila je u Dom za starije i nemoćne. Živjeti u kući voljela je, ali s drvima i ostalim fizičkim aktivnostima više nije mogla sama. Osam godina brinula je i o nepokretnom suprugu koji je zbog gangrene izgubio obje noge kao posljedicu šećerne bolesti, puno radila, ali pronalazila zadovoljstvo u svakom uloženom naporu.
Što tomu nedostaje?
„Teško mi je razumjeti da se netko u domu žali da mu nije dobro. Operu mi, skuhaju mi, družimo se, pjevamo u zboru i što tomu nedostaje? Kada se sjetim koliko sam radila, sretna sam što sam uopće živa. Ipak, za druženje sam uvijek znala izdvojiti vremena tako što bih pospremanje kuće znala odgoditi za drugi dan. Osim što sada koristim štap, super se i držim s obzirom na vrstu posla. Imam sina, snahu, dvije unuke i dva praunuka, viđamo se, posjećujemo i svi su mi dobri. Izabrala sam si jednokrevetnu sobu, tako sam željela i od nje napravila da mi bude lijepo, kao kod kuće. S mirovinom sam zadovoljna. Prvo sam imala 1.300 kuna, onda se povećala na 2.400, a sada po mužu primam 3.500 kuna. Sobu plaćam 2.100 tako da mi dio ostane za vlastite gušte, šminku, voće, poklone unucima i koje pićence“ – zaključuje zadovoljna prabaka Dragica koja je dostojnu starost – i te kako zaslužila.
