Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
Matija Vuica vjeruje da će se mirovinski sustav morati mijenjati, jer mirovine su uistinu mizerne. Ljudi si ne mogu priuštiti osnovno, a to je hrana, režije i koji put izlazak na kavu. O kazalištu, kinu ili nekoj izložbi, nitko ni ne razmišlja. Žalosti se kad čuje da netko ne može otići na kavu sa starim prijateljicama. Čuje to baš od ljudi koji je okružuju.
Matija Vuica u svom salonu, Foto: Privatni album
– Starost nas sve čeka i ukoliko nismo osjetili taj period kod svojih roditelja, ako nismo bili uz njih, sigurno ni nama neće biti uzvraćeno kad dođemo u tu dob – rekla je Matija Vuica.
Modna kreatorica je obožavala svoje roditelje i brata. Koristila je svaki trenutak da odjuri u rodni Metković. Rado govori o obiteljskoj povezanosti, velikoj ljubavi, zagrljajima, prisnosti koju su imali.
– Davno sam izgubila sve svoje, majku, oca i brata, ali pamtim koliko mi je značila njihova starost, period kad sam više jurila u Metković nego inače. Što sam bila starija, veća je bila i potreba da budem uz njih. Prvo je umro otac, a onda i majka. Znala sam koliko joj je bilo potrebno da dođem, da osjeti da je i meni stalo. To su ti nježni trenuci – priča Matija.
Odrasla je u obitelji u kojoj su se uvijek grlili, ljubili, mami je sjedila u krilu, i uvijek je za nju bila ‘mala’. Bez obzira na to što je imala već 40 i nešto… Ta toplina je, priča, bila u svakom trenutku. Roditeljima si, dodaje, uvijek dijete i uvijek mala i uvijek je na odlasku bilo ono “Kad ćeš opet doći?”.
– Najteži trenuci bili su kad sam odlazila, a majka me ispraćala na vratima od dvorišta, pozdravljala, mahala. Imala je štap na koji se teško priviknula, pa bi se okrenula i lagano s tim štapom došla do kuće. Jako tužno, ali morala sam ići. Da nisam tad bila u Zagrebu, da nisam radila, ne bih ni njima mogla pomagati – govori Matija.
Stariji ljudi imaju dress code do samog kraja
Taj štap koji je kasnije u svakom trenutku bio uz mamu, donijela joj je iz Egipta. Ima jedan i u salonu. Obično stariji ljudi neće štap, vidi to po gospođama koje dođu razgledati haljine. Teško se kreću i ne odbijaju ono Matijino “Uzmite štap, bit će vam lakše…”. Obožava vidjeti u gradu, na Dolcu, sređene starije zagrebačke dame.
– Zagreb je poznat po tome, i nisu samo na Dolcu. Ulicama Zagreba šetaju sređeni parovi. Padam u nesvijest od ljepote kad vidim bračni par, vidi se da su prošli 80-u, a tako su dotjerani, usklađenih boja…. drže do svog izgleda i u dubokoj starosti – priča.
I njezina je majka imala misne haljine, pa one za tržnicu, pa treće za sprovode, pa za kave sa sestrom ili s prijateljicama. Ističe kako su i sve kumice na Dolcu uvijek sređene. Divno joj je gledati ih.
– U skladu sa svojim mogućnostima, sve su dotjerane i imaju frizure. Ženu koju prodaje cvijeće nikad nisam vidjela bez frizure, a svaki dan je tu. Stariji ljudi imaju taj dress code do samog kraja – kaže.
Davnih godina, kad je došla u Zagreb, od takvih je gospođa kupovala na Hreliću. Sve čuva. Kaže kako je njezina kuća u Metkoviću muzej starih stvari. Sve što je ikad kupila na Hreliću ima i danas. Nešto je prepravljala, jer joj je to služilo za prve modne korake.
U njezinom salonu bude i bakica od 80 godina
– Uvijek naglasim da sam za to zahvalna Hreliću. Imam divne haljine od zagrebačkih gospođa, brokate, svile… Neprocjenjive su to vrijednosti i svaki taj komad priča o nekom prošlom vremenu. Taman da sam ih i prekrojila, vide se finoća tih tkanina koje više ne postoje – govori.
O njezinom uspjehu u Americi sve se zna, o izložbi haljina u Sydneyju također. Matijine haljine nosile su Carmen Electra, Rumor Willis, AnnaLynne McCord i mnoge druge svjetske zvijezde… Matija kaže kako uvijek može i bolje i više.
Matija i pokojna mama Iva, Foto: Privatni album
– Kad bih mislila da je to sve, onda bih se trebala prestati baviti ovim poslom. Svaki uspjeh pospremim u neku ladicu i kažem sebi sad idem dalje i bolje. To je onaj pravi vjetar u leđa, kad sam sebi daš zadatak da budeš još bolji. Taj vjetar treba stalno obnavljati – rekla je Matija.
Smatra da je lagano odjenuti zgodnu, mladu curu, koja stane u sve. Izazov bi joj bio odjenuti ženu u godinama, zvijezdu kalibra Glenn Close, Helen Mirren… one kojima možda i ne pristaje toliko šljokica.
– Za njih se ne rade takve haljine, ali zna se da mi radimo haljine po mjeri. Kad znaš odjenuti stariju gospođu, da joj sve pristaje, to znači da znaš svoj posao – kaže.
Starije gospođe nerijetko su u njezinom salonu. I bakice s više od 80. S mladenkama, priča, dolaze svi iz obitelji. Ulaze, drže se pod ruku, neke i tek da pogledaju što ima novoga. Sve im je prekrasno, znaju da ta odjeća nije za njih, ali ih to ne dira. Začudili bismo se, tvrdi, koliko starije gospođe vole boje.
– Imala sam damu iz Njemačke, insistirala je na rozoj boji i izgledala je predivno u njoj. Starije gospođe nisu žene koje su utonule u crnilo, nego žive punim plućima. Uđu, razgledaju, dive se, kažu što žele…. Ima i onih koji si ne mogu priuštiti komad koji im se sviđa. Kad vidim da baš silno želi moju haljinu, spustim im cijenu, nađemo sredinu – priča.
Ako ti se srce ne kida kad vidiš prosjaka, onda nisi čovjek
Jako je osjetljiva na starije, grozno joj je vidjeti s kakvim mirovinama žive. Tim više što svi cijeli život uplaćujemo za mirovinu, a rijetki od nje mogu dostojanstveno živjeti. Preko puta njezinog stana živi starija gospođa. Cijeli život radila je kao stomatologinja, a ipak ima malu mirovinu.
– Kad god nešto skuham, nosim joj, a ona se stalno odužuje s raznim pitama i ne znam čime sve ne. Mislim da svi trebamo više pažnje obraćati na starije ljude. Brinuti o njima. I kad na cesti vidim prosjaka… oni mladi bi mogli i morali nešto raditi. Ali oni stariji… nikad neću proći pored starijeg da ne udijelim pomoć – govori.
Pretpostavljam da to i drugi rade jer kad stara žena ili muškarac budu primorani nasloniti se na kut neke zgrade i pružiti ruku… jako je tužno. I teško. Kako njima, tako i ljudima koji prolaze pored njih.
– Ako ti se u tom trenutku srce ne kida, onda stvarno nisi čovjek. Žalosno je to vidjeti i mislim da bismo svi nakon što smo cijeli život plaćali doprinose, radili bilo kakav posao, trebali od mirovine moći dostojanstveno živjeti – priča.
Matija s dugogodišnjim partnerom Juricom Popovićem na Neretvi, Foto: Privatni album
Vjeruje da će se mirovinski sustav morati mijenjati jer mirovine su uistinu mizerne. Ljudi si ne mogu priuštiti osnovno, a to je hrana, režije i koji put izlazak na kavu. O kazalištu, kinu ili nekoj izložbi, nitko ni ne razmišlja. Žalosti se kad čuje da netko ne može otići na kavu sa starim prijateljicama. Čuje to baš od ljudi koji je okružuju.
– Moja susjeda pozvala je prijatelja na kavu, a on naručio konjak i duplu kavu. Pa mu je rekla da ga je pozvala na kavu, ali da ne može platiti sve što je naručio. Zamislite tu bahatost da traži toliko od gospođe koja živi od mirovine? – govori Matija.
Svojoj mirovini rezolutno kaže “Neću! Želim raditi i dalje”
Sljedeće godine i ona bi trebala u mirovinu, a na to rezolutno odgovara s “Neću!” Ima, tvrdi, pravo raditi koliko god želi. Radi za sebe, za druge, uveseljava ih svojim kreacijama i želi pravo na rad.
– Zar to nije lijepo? Kad možeš i želiš raditi i nakon 65-e? Mirovina me ne zanima, ne želim živjeti od nje, nego od svog rada. Moj posao drži me vitalnom, jurim od rane zore i vraćam se kasno navečer, kad zaključam salon. I sretna sam! – kaže.
Za svoje 70-e, pa i 80-e govori kako samo što nisu došle. Ni tad ne želi mir. Njezin mir je njezin posao, pokoje putovanje, odlazak s Jurom u njezin vrt u Metkoviću, druženje s ljudima koje voli, a sve to si priušti uz posao.
– I opet se vraćam na majku. Ona je u svojim 80-ima insistirala na tome da sadi krumpir, kapulicu… ja sam iz Zagreba dolazila pomoći joj sve to posaditi. Da sam joj to uskratila, osjećala bi se bespotrebnom. Ima puno starijih ljudi koji ne žele mirovati, osjećaju se živima dok rade. Gledajući po majci koja je do 85-e uvijek nešto radila, rad uistinu oplemenjuje i stvara mir u duši, onaj mentalni mir, osjećaj da si od koristi – rekla je Matija.
Ima, naravno, i planova u 2022., ali radi male planove jer je shvatila da period posljednjih godina zahtijeva upravo to; pomalo planiranje. U sljedećih nekoliko mjeseci bit će barem jedna revija. Nakon nje slijedi aktivno ljeto jer joj je inače dosadno, pa će po moru opet organizirati revije… Zimu će planirati prije početka ljeta. Pomalo šalje i haljine u inozemstvo.
– Ako ovaj Oscar znači da je sve OK, da život ide dalje, nastavit ću slati haljine u Hollywood. Otvaraju se i drugi eventi prema vani. Samuel Sohebi svojevremeno je uspješno plasirao moje haljine na Venecijanskom festivalu. Sad me opet zove. Imam pozitivni stav i vjerujem da će mi se tako i vratiti. Onako kako želiš drugima, tako ti i dođe, baš to se dogodi i tebi. Svima želim blagostanje, super život i dobre mirovine – završava Matija.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
