Marijan Čerček u rukama je nosio Kup velesajamskih gradova: ‘Nogomet je sada biznis’
Marijan Čerček pomalo je zaboravljena nogometna ikona. S 18 godina, u prvom nastupu za seniore Dinama, zabio je prvi pogodak u finalu Kupa velesajamskih gradova kojeg je zagrebački klub i osvojio. Kasnije se nije bavio nogometom, već je otišao u mirovinu iz JANAF-a, ali i dalje redovito prati nogomet, pogotovo najdraži mu klub. No, za Mirovina.hr je prokomentirao šanse Vatrenih protiv Japana.
Marijan Čerček | Foto: Screenshot: YouTube/GNK Dinamo Official TV
Svjetsko prvenstvo u nogometu ušlo je u “nokaut fazu”. Igra se na jednu utakmicu; tko pobijedi nastavlja dalje, a tko izgubi – pakira kofere. Najvažnija utakmica za nas je dvoboj s Japanom, a uoči utakmice našli smo pravu osobu koja će nam dati svoju prognozu. Tko može biti bolji od Marijana Čerčeka, jednog od nogometaša Dinama koji su u svojim rukama imali važan trofej – Kup velesajamskih gradova.
– Uvijek imam očekivanja i vjerujem da će Hrvatska pobijediti i proći. Međutim, neće im biti lako, pogotovo u zadnjih 16 kojih je ostalo, tu nema slabih protivnika. Svi su oni već naučili. Imali su trenere iz Europe, imaju igrače koji igraju u Europi, pa su oni napredovali jako. Mi smo kvalitetniji od njih, ali samo ako to pokažemo na terenu. Da bi došlo do uspjeha, moraju se na terenu izjednačiti s njima po trci, po taktici i po volji, govori Čerček.
Kaže da je igrom Vatrenih zadovoljan, osim protiv Maroka i kraja utakmice s Belgijom, “kad nas je spasio dragi Bog i Gvardiol.” Teško mu je prognozirati do kud bi naša reprezentacija mogla dogurati. Ako prođemo Japan, sljedeći će nam protivnik najvjerojatnije biti Brazil. Iskusni napadač Dinama tvrdi da, unatoč visokim očekivanjima, Vatreni trebaju biti skromni i igrati iz utakmice u utakmicu.
Nogomet je postao biznis
Osim što je u svojoj debitantskoj utakmici u seniorima Dinama bio strijelac prvog od dva pogotka protiv Leedsa u finalu Kupa velesajamskih gradova, Čerček je bio i jedan od nositelja igre u NK Zagrebu, koji se tada tek afirmirao u najjačem razredu nogometa bivše države. Prisjetio se tih vremena, dodajući da se danas nogomet, a mi bismo mogli dodati i sport općenito, pretvorio u biznis.
– Danas su drugačije prilike, to je sada biznis. Onda se više igralo sa srcem, igralo se za svoj klub, a primanja su bila nešto bolja od ljudi koji su radili. O transferima da i ne govorimo. Kad se jedan igrač prodao za 100.000 dolara, to je bila znanstvena fantastika. To se ne može uspoređivati, prokomentirao je legendarni napadač.
Osvrnuo se i na navijače. U Katru ih je svega nekoliko tisuća, a mogu se podičiti najvećom zastavom na svijetu. No, sve je to ništa za Čerčeka u usporedbi s hukom tribina oronulog Maksimira.
– I navijači su isto napredovali. Mi smo u Dinamu imali navijače, ali to je bila gospodska publika koja je dolazila i pljeskala. Mi da smo, u ono vrijeme, imali Bad Blue Boyse, bili bi četiri, pet puta prvaci Jugoslavije. Uživam kad dođem na Maksimir i vidim da je sjever pun. Ono njihovo pjevanje i navijanje – nosi me. Jednostavno daje dodatnu snagu, naglasio je.
Nakon terena – tvornica
Iako nije profesionalno aktivan kao Ilija Lončarević, Čerček kaže da je još uvijek u nogometu. Prati sva zbivanja putem medija, a redoviti je gost na Dinamovim utakmicama. Vremena za praćenje i analizu ima jer je u mirovini, doduše ne sportskoj.
Njegov put nakon što je okačio kopačke o klin razlikuje se od velike većine drugih nogometaša. Najviše ih ostaje u sportu, u ulogama, trenera, klupskih dužnosnika, menadžera ili agenata. Manji broj njih se odlučuje na pokretanje vlastitog biznisa. A Čerček? On je mirovinu zaslužio radeći u JANAF-u.
– Moja je mirovina isključivo od ovoga što sam radio. Što se tiče radnog staža kojeg sam imao u Dinamu, a poslije u Zagrebu, to je zanemarivo. Sasvim drugačije se uplaćuje u mirovinske fondove iz klubova, a drugačije iz firmi. Mene je spasilo to što sam radio u JANAF-u, jer mislim da je to najjača firma u Hrvatskoj, rekao je Čerček.
Stoga mu je nešto bliskija perspektiva “običnih” umirovljenika, onih koji bez povlastica i naknada, unatoč čitavom radnom vijeku, mirovinu dopunjavaju dodatnim radom ili skupljanjem boca. On u svemu vidi djelovanje više sile, ali ne propušta naglasiti upornost i radišnost kao vrline koje se na kraju ipak isplate.
– To je ono što vam je dragi Bog dao. Meni je, na sreću, dao talent za nogomet. Drugi su škole završili, pa su profesori, liječnici, odvjetnici, ovisno za što su se opredijelili. Od prvog dana sam znao da ću igrati nogomet, a uz to mi je dragi Bog dao talent. I uz mukotrpni rad sam dogurao do tu gdje jesam, zaključio je jedan pomalo zaboravljen, ali za klupski nogomet u Hrvatskoj itekako važan Dinamov as.
