Marija Bulat (65): “Nisam umirovljenica koja kuka, radije mijesim i heklam”
“Jako sam voljela svoj posao, bila sam sam svoj šef na otoku, nitko mi nije stajao nad glavom. Važno je raditi, držati posao i imati svoju plaću, pogotovo za žene. Bilo je dana kada mi se bilo teško dignuti iz kreveta, ali uvijek mi je cilj bio da zaradim penziju i da si osiguram starost.”
Marija Bulat (Foto: Jasmina Grgurić/Mirovina.hr)
Umirovljenica Marija Bulat (65) u prijevremenu mirovinu otišla je prije pet godina. Zaradila ju je prodajući putničke karte i vežući za rivu Jadrolinijin brod. I tako 30 godina. Ustajala se na prvi brod u 5 sati pa sve do zadnjeg u 20 navečer. Dobar dio njezinog radnog vijeka nije bilo računala pa su se karte ispisivale ručno, a putnika je bilo više nego danas, nekada i po stotinu. Trebalo je svaku od tih sto karata na vrijeme ispisati, vratiti kusur i odvezati brod kako ne bi bilo kašnjenja.
Heklanju je naučio otac koji nikad to nije ni probao
“Jako sam voljela svoj posao, bila sam sam svoj šef na otoku, nitko mi nije stajao nad glavom. Važno je raditi, držati posao i imati svoju plaću, pogotovo za žene. Bilo je dana kada mi se bilo teško dignuti iz kreveta, ali uvijek mi je cilj bio da zaradim penziju i da si osiguram starost” – priča nam gospođa Marija.
Za 32 godine radnog staža dobila je svega 2.165 kuna mirovine, ali ne kuka. Radije uzgaja kokice, rukama mijesi tijesto za razne slavonske delicije i hekla. Heklanju ju je naučio otac koji je tu vještinu savladao gledajući majku, a da nikada sam nije probao. Ipak, znao je svaki bod napamet pa Marija danas stvara prave unikate, od narukvica do majica koje najčešće poklanja sestrinim unukama.
“Ujutro heklam po sat ili dva pa tako isto i uvečer. Prije sam znala i više. Misliš da ćeš u mirovini imati više vremena, a zapravo ga imaš manje. Tako sam više stizala heklati dok sam radila, a voljela sam i jako puno čitati knjige, novine, ljubavne romane i rješavati križaljke. Sada je heklanje ipak na prvom mjestu” – dodaje.
Dva mjeseca nakon umirovljenja – teška dijagnoza
Početak mirovine nije ju mazio. Dva mjeseca nakon umirovljenja doznala je strašnu dijagnozu nakon koje je uslijedila opsežna operacija. Pet godina kasnije, Marija je zdrava, pozitivna i zahvalna žena. No, kako je u veljači ove godine operirala koljeno, a rehabilitaciju u Biogradu zbog koronavirusa dobila tek u lipnju, sama po kući sa suprugom Marinkom nije mogla. U pomoć joj je u sklopu projekta “Zaželi” preko lokalne udruge Otok uskočila gerontodomaćica Jelena koja joj pospremi te na otok donese lijekove, hranu…
“Puno mi znači pomoć u kući, jer me koljeno još uvijek muči. Zahvalna sam, dobro mi je to došlo. Jelena je jedna krasna osoba s kojom rado popijem kavu, više je to od posla” – kaže nam.
Marija je na otok Prvić iz voljene Slavonije došla posve slučajno, kao mlada djevojka. I ostala. Naime, na sestrinu vjenčanju upoznala je supruga Marinka, a zajedno su već preko 40 godina. Ipak, u rodne se Piškorevce nedaleko od Đakova uvijek i često rado vraća.
“Uvijek sam govorila da ću se udati za nekog seljaka koji ima polje, svinje i krave pa ću nedjeljom kada budem odlazila na misu mirisati na đubre” – zaključuje u šali.
