Ljudi koji svakodnevno pomažu beskućnicima: ‘Oni su isto ljudi sa snovima, strahovima, željama, manama i vrlinama’
Danas je Svjetski dan beskućnika, a glavno geslo ove godine je „Ulica nije dom“ kojim se želi upozoriti na sve veći broj beskućnika. U Hrvatskoj trenutno ima oko 2.000 beskućnika koji spavaju po prihvatilištima ili na klupicama i tramvajima. Kako bi svi dobili bolji uvid u njihove živote, donosimo priče troje ljudi koji posvećuju dane brizi o ovoj marginalnoj skupini.
Đordana, Zvonko i Pjer
Đordana Barbarić, Zvonko Mlinar i Pjer Orlić pomažu beskućnicima sa smještajem, s prehranom, oko zdravlja i obrazovanja, pišu im molbe za posao te im omogućavaju bolje uvjete za život. Ovo troje ljudi zajedno ima 67 godina iskustva, a žele podići svijest o poteškoćama i predrasudama s kojima se svakodnevno suočavaju beskućnicima, a svoja su razmišljanja odlučili podijeliti javno.
Promjene na bolje su moguće
Đordana Barbarić je dio udruge MoSt iz Splita, a dugo godina bila je njegova predsjednica. Danas je voditeljica MoStovog Centra znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva.
Kaže kako je u radu posebno motivira uvid u to da je moguće doprinijeti promjenama na bolje u životima ljudi koji su na rubu i koji su izgubili vjeru u sebe i institucije. Otkrila je i kako se beskućnici stalno nalaze na udaru raznih stereotipa kao što su: „Sami su krivi“, „Sve su to ovisnici“, „Neradnici“, Izabrali su takav život“, „To je tako, ne možeš ti njima ništa pomoć“,…
– Danas, 22 godine nakon, tisuće građana svih dobnih skupina pomaže u aktivnostima Centra za beskućnike/ce i Socijalnoj samoposluzi, više od deset godina građani svaku večer kuhaju za beskućnike, vrtići, sve osnovne i srednje škole i sve sastavnice Sveučilišta u Splitu, svi sportski klubovi doprinose našem radu 365 dana u godini i to je najveća pobjeda nad predrasudama, rekla je Barbarić.
Dodala je i kako bi promijenila neke stvari, zalagala bi se da se primjenjuju određeni zakoni, strategije, mjere i pravilnici, a htjela bi i da postoji stalni, otvoreni dijalog tijela odlučivanja s onima na terenu, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.
Svi imaju krivi doživljaj beskućnika
Zvonko Mlinar radi 42 godine u socijalnoj skrbi, a od toga 12 godina radi s beskućnicima. Kaže kako beskućnicima samo treba dati šansu, a oni onda lakše razbiju začarani krug. Posebno ističe uspjehe u težim okolnostima jer se onda dokaže da svatko uz nečiju pomoć može pronaći pravi put.
Na pitanje o predrasudama, prepričava riječi jednog beskućnika.
– Sve moje šanse nestanu kada na razgovoru za posao spomenem da sam beskućnik. Postoje predrasude i ja tu ništa ne mogu, rekao je Mlinar te dodao kako mnogi beskućnike doživljavaju krivo kao neradnike, ovisnike, kriminalce ili zlostavljače. Ipak, stvarnost je nešto drugačija, većina su u beskućništvu završili zbog raspada obitelji, dugotrajne nezaposlenosti, određenih bolesti, ovrha, kaže Zvonko.
I beskućnici su ljudi
Pjer Orlić je od travnja 2020. godine voditelj Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci. Upustio se na ovo mjesto, iako nije bio upoznat sa životom beskućnika, a priznaje i kako je imao pokoju predrasudu, ali i veliku želju da im pomogne.
– Svi mi zapravo hodamo po rubu, vrlo lako bi se bilo tko od nas mogao naći na njihovu mjestu. Nemojte misliti da zato što danas imate sređen život i dobar posao da sutra možda ne možete završiti na ulici. Naime, ne biste bili prvi kojima se to dogodilo, izjavio je Orlić.
Kaže kako često zaboravljamo da su i beskućnici ljudi sa svojim snovima, strahovima, željama, manama i vrlinama.
– Kad ih prihvatite kao ljude, kada ih ne osuđujete unaprijed, onda možete puno s njima. Znate, nekad s njima popijete kavu i popričate i u tih 10-20 minuta napravite više nego u proteklih nekoliko dana, kaže Orlić te dodaje kako je svaki pomak za njih ogroman.
