Ljubav prema vinu: Kako je Amerikanac Mike ostavio posao u Appleu i počeo proizvodnju u Dalmaciji
Iako se kao mladić zaljubio u dalmatinsko vino, 61-godišnjeg Amerikanca hrvatskih korijena Mikea Pulleyja, život je vodio nekim drugim putevima. Prije nego je postao vinar u Jadrtovcu pokraj Šibenika, godinama je radio u tehnološkim tvrtkama u Londonu i SAD-u. Napunivši 55 godina, odlučio se na ludu ideju, ostaviti dobro plaćeni posao i proizvoditi vino u malenom dalmatinskom selu. Zato se i njegovo vino zove ‘Delusional’, a kako Mike kaže, da biste uspjeli, morate biti malo u zabludi.
Mike Pulley ispred svoje vinoteke | Foto: Mike Pulley
Samo nekoliko kilometara od Šibenika smjestilo se maleno naselje Jadrtovac. Nekada poznato po ljekovitom blatu i dugoj povijesti, danas se može pohvaliti sa sjajnim vinarijama, ali i vinarima. Jedan od takvih je i 61-godišnji Mike Pulley, rođeni Amerikanac, čijim venama teče stara dalmatinska krv. Iako je prošao pola svijeta i godinama radio poslove od kojih bi mogao financijski živjeti dva hrvatska života, Mike je svoju mirovinu odlučio provesti u mirnom dalmatinskom selu, daleko od buke svjetskih velegradova.
Od Los Angelesa i Latinske Amerike do Dalmacije
Prije nego je odlučio postati mali vinar u Hrvatskoj, Mike je prošao – doslovno svašta. Sanjao je da bude u Hollywoodu, a pokušavao je i razvijati nerazvijene zemlje Latinske Amerike.
– Kad sam imao 19 godina, napustio sam školu nakon prve godine sveučilišta i kupio jednosmjernu avionsku kartu za Los Angeles sa željom da nekako uđem u Hollywood kao pisac koji stvara priče. To se nikad nije dogodilo i skoro sam umro od gladi na ulicama LA-a. Tako sam se vratio u školu, diplomirao i zatim radio na međunarodnom razvoju u zajednicama s niskim prihodima u Latinskoj Americi, Ekvadoru, Kostariki, itd. Gotovo osam godina sam to radio, kaže nam Mike.
U međuvremenu je otišao na putovanje u Europu. Kao mladić završio je u Hrvatskoj dok je još bila dio Jugoslavije, a onda se i zaljubio u dalmatinsko vino. Iako nikad nije zaboravio na svoju zainteresiranost dalmatinskim sortama grožđa, njegov život morao je krenuti dalje – informatičkim i tehnološkim stopama.
‘Jabuku’ zamijenio grožđem
Život našeg sugovornika obilježile su dvije -logije, jedna je tehnologija, jer je u tome sektoru radio gotovo cijeli život. Druga je enologija ili znanost o vinu, prema kojoj ljubav gaji od davnih dana, ali je tek nakon 20 godina rada u IT industriji odlučio ‘poludjeti’, što bi rekli njegovi prijatelji, i početi se baviti vinarstvom. U Londonu je bio ‘faca’, čak deset godina radio je za Apple. Ali kao što vidite, jabuku je odlučio zamijeniti grožđem.
– Nakon studija filmske produkcije i televizijskog novinarstva, a kasnije i diplome poslovne tehnologije, počeo sam se baviti tehnološkim poslovima. Radio sam nekoliko stvari u svojoj karijeri prije proizvodnje vina. proveo sam više od 20 godina u IT-u i softveru za korištenje u velikim tvrtkama, s tim da sam zadnjih deset godina radio na poslovnom razvoju za Appleov program za velika poduzeća, a prije toga na izgradnji praksi industrije digitalnih medija za nekoliko različitih konzultantskih tvrtki.
Rekao je Mike kako je bilo nekoliko puteva kojima je morao proći, od dizajnera softverskih sustava do uloge pripovjedača koji priča tehnološku priču da bi prodao proizvod. Zanimljivo, i danas radi kao pripovjedač, samo ne o tehnologiji, već o vinu. Često bih ga vidio kako sjedi sa svojim gostima i priča im zanimljive priče. Znate kako se danas kaže, prava priča najbolje prodaje proizvod, ali i kvalitetno vino, kao što je u njegovom slučaju.
Pogled iz vinograda | Foto: Mike Pulley
Selo od 400 godina i dobar ‘Babić’
Dok je još radio na svojem prijašnjem poslu, odlučio se na prvu ‘ludu’ ideju – kupnju zemljišta u nepoznatom dalmatinskom mjestašcu u kojem živi malo više od 150 ljudi. Kada voliš dobro vino i šaroliku povijest staru 400 godina, odluka je poprilično laka, barem u Mikeovom slučaju.
– Prvi razlog zbog kojeg sam odlučio kupiti zemlju u ovom posebnom selu, prvenstveno je vođen činjenicom da područje neposredno iza sela ima povijest i teren koji je idealan za vinovu lozu Babić, a to je surov teren kraškog vapnenca s vrlo malo zemlje. To je kruto okruženje i daje vrlo malo grožđa, ali je idealno za proizvodnju najboljeg od ovog grožđa.
Jadrtovac je zavolio radi njegove autentičnosti. Možda nema kamene kuće i zelene ‘škure’ kao ‘bodulska’ i priobalna naselja, ali ima svoju tradiciju koju njegovi stanovnici znaju čuvati. Svaka osoba u Jadrtovcu ima najmanje jedan maslinik ili vinograd. To je obiteljska priča koja se nasljeđuje s koljena na koljeno.
– Selo sam zavolio zbog njegove zbog njegove autentičnosti i šarma. To je pravo dalmatinsko selo u kojem ljudi čuvaju svoju tradiciju. Gotovo svi moji susjedi imaju vlastiti maslinik, male vinograde i povrtnjake i čini se da to područje uglavnom nije pogođeno priljevom turista. Okolna priroda je također vrlo atraktivna, volim dugo šetati i uživati u njoj što zaista donosi mir uma.
‘Dalmatinska krv se uvik kući vraća’
Kako je nakon rođenja posvojen, svoju biološku obitelj upoznao je tek nakon nekoliko desetaka godina. U međuvremenu je već bio dovoljno upoznat s Dalmacijom i njenim enološkim bogatstvom. Ima neka tajna veza, kaže jedna popularna pjesma, a takva je bila i u Mikeovom životu.
– Možda jedna od zanimljivih stvari je to da sam otkrio da sam Dalmatinac, nakon što sam zapravo kupio zemlju za vinograd i posadio prve trsove. Posvojen sam pri rođenju i svoju rođenu majku i obitelj upoznao sam tek dugo nakon što sam postao opsjednut Dalmacijom i njezinim autohtonim grožđem. Tek kasnije kad sam ih upoznao saznao sam da sam punokrvni Hrvat i da su moji preci doselili s otoka Paga. Moja baka je govorila ‘Dalmatinska krv se uvik kući vraća’, pa je to možda bila sudbina zapisana u genima.
‘Sada radim još više’
Mike je svoju mirovinu htio doživjeti tako da radi nešto što je opipljivo, a vinarstvo je svakako opipljivije od kompjuterskih sustava i IT tehnologije. Više rada, manje novca, ali više sreće – tako nekako zvuči recept ovog simpatičnog Amerikanca hrvatskih korijena.
– Moj san je bio da budem u mogućnosti raditi nešto kreativnije i stvarati nešto opipljivo svojim rukama kako budem stariji. Održavanje vinograda, borba s prirodom i vođenje mikro vinarije specijalizirane za autohtono grožđe je to definitivno. Mislim da sada radim još više nego kad sam radio u korporaciji.
Hrvatsko, a svjetsko
Mike je i svojevrsni ambasador Hrvatske. Njegova ideja je bila skrenuti pozornost na sjajno hrvatsko vino koje je tek zadnjih nekoliko godina postalo popularnije u svijetu. Njegovu rustikalno uređenu vinoteku posjećuju ljudi iz cijeloga svijeta, kojima s ponosom priča o hrvatskom vinu.
– Također, veliki dio mog sna je skrenuti pozornost ostatku svijeta koji toga uglavnom nije svjestan na sjajno vino proizvedeno u Hrvatskoj. Ovdje imamo posjetitelje iz cijeloga svijeta i stvarno uživam u dijeljenju otkrića i znanja o autohtonom hrvatskom grožđu te potencijalu i stvarnosti stvaranja izvrsnog vina svjetske klase. Vrlo je nagrađujuće pomoći u povećanju zahvalnosti za vino i vinare koje imamo ovdje, kaže vinogradar.
U Hrvatsku je prvi put stigao 1988. godine kad u Hrvatskoj vinarstvo još uvijek nije bilo na visokoj razini kao što je danas. Naši vinari napreduju, a u šali se može reći da će uskoro doći i na razinu uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije.
– Prvi put sam posjetio Hrvatsku prije više od 36 godina, nevjerojatno je vidjeti što rade mlađi i stariji vinari u pogledu onoga što proizvode – napredak je vrlo impresivan! Hrvatska ‘nadmašuje’, ne samo u sportu nego i u vinskom i kulinarskom umijeću. Jako sam sretan što sam mali dio toga.
Mike Pulley u konobi | Foto: Mike Pulley
Nikad nije kasno za slijediti snove, osim…
Dok je Mike radio svoj korporacijski posao, morao je otkriti što je to što ga u dubini raduje, veseli i ispunjava. Kako on kaže, sreća je poprilično subjektivna stvar. To može biti i nekakvo traženje ideala, bijeg od gradske vreve i odraslog života. Na kraju, za ništa od tog nije kasno. Osim, ako želite postati vrhunski profesionalni sportaš, tu vas može spriječiti ‘godina proizvodnje’. Kako Mike voli vino, za to nikad nije kasno. Pa on i stari kao dobro vino!
– Sve se temelji na pojedincu i onome što čini najsretnije što može biti. Za neke ljude to može biti postizanje pravog smisla i ljubavi u onome što rade u smislu posla ili umjetnosti, za druge se to može postići kroz ljubav koju imaju prema svojim unucima i obitelji te vrijeme koje dijele s njima dok stare. Međutim, nikad nije kasno raditi nešto što volite, osim ako vam san nije postati nogometaš svjetske klase ili član NBA lige, tada postoji vrlo realna dobna granica. Žao nam je onim ljudima koji to žele u našim godinama, iako je bilo prilično impresivno vidjeti Mikea Tysona ponovno u ringu u njegovim godinama neki dan, uz šalu kaže Mike.
Važno je prepoznati svoje talente, a ne zakopati ih, kako kaže jedna Isusova prispodoba. Ako ste odlučili raditi ono što stvarno volite, to vrlo vjerojatno zahtijeva veći trud i predanost.
– Mislim da je ključ da radite nešto što volite pronaći nešto što iskorištava vaše urođene talente koje ste vjerojatno već otkrili u svojoj karijeri i primijeniti u radnom kontekstu u kojem želite biti. Obično u svakodnevnom poslu ulažemo svoj trud a talente kontekstu koji se predstavlja u gospodarstvu. Prelazak s toga na nešto što stvarno volite može biti velik korak i morate biti vrlo predani, rekao je Mike.
‘Rekli su mi da živim u deluziji’
Zamislite situaciju u kojoj živite u Londonu i radite dobro plaćen posao u Appleu, rekli bi ljudi da vam sigurno ništa ne fali. Ako ostavite takav posao i recimo, s 55 godina počnete proizvoditi vino, prijatelji bi vam sigurno rekli da ste ‘ludi’. Ima i jedna prava engleska riječ za to – delusional. Pravi prijevod u hrvatskom jeziku nema. Kad kažemo za nekog da je ‘delulu’, onda mislimo da živi u zabludi, da je malo pobrkao lončiće stvarnosti i sanjarenja. Upravo to dogodilo se Mikeu u životu.
– Skočio sam s dobro plaćenog posla u korporaciji s 55 godina i otišao u nešto što nisam u potpunosti razumio izazove niti sam imao dovoljno novca da si mogu priuštiti neuspjeh u tome. Prijatelji na poslu prozvali su me ‘delusional’ jer sam ostavio dobar posao u nepoznato, pa otuda i naziv mog brenda – Delusional wines.
Imati mikrovinariju mukotrpan je rad koji se ne mjeri u novcima i veličini, već u zadovoljstvu. Biti vinar je stil života u kojem morate biti malo u zabludi.
– Moja mikro vinarija vrlo je mala tvrtka, ali to je nešto što stvarno volim raditi i u čemu imam veliko zadovoljstvo. Dakle, da, budi u zabludi i slijedi svoje snove…samo se pobrini da budeš spreman za izazove jer bi oni mogli biti puno drugačiji od onoga što si očekivao, kao što je bilo za mene i nemoj nikada vjerovati da si starija verzija Luke Modrića, slikovito nam je pojasnio Pulley.
Fascinantna kultura
Našeg sugovornika fascinirala je dalmatinska kultura, privukla ga je na prvu. To je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno, to je kombinacija rada i uživanja. Dalmatinci nisu lijeni, već kao vrlo radišni ljudi znaju kombinirati posao i odmor.
– Smatram da je dalmatinska kultura fascinantna kombinacija ljudi koji marljivo rade, ali i razumiju važnost uživanja u životu i življenja u trenutku, odnosno uživanja u danu. Neki ljudi izvana ovdje ne doživljavaju Dalmatince na ovaj način, ali vjerujte da je potrebno puno posla da se u sezoni ubere 4 tone maslina da bi se kasnije uživalo u tome. Volim vidjeti da je tijekom berbe obično angažirana cijela obitelj, bilo da se radi o najmlađoj generaciji obitelji koja možda radi u Zagrebu ili negdje drugdje i vraća se u berbu, ili o roditeljima ili bakama i djedovima koji žive ovdje. Oni su skloni primjenjivati ovu radnu etiku u većini stvari, kako ja to vidim.
Druženje u vinogradu | Foto: Mike Pulley
Mirovina u dalmatinskom selu
Želite li se kao stranac umiroviti u dalmatinskom selu, morate biti spremni na razne kulturne prepreke. Možda su ga u početku svi mrko gledali kao običnog stranca, s godinama se i ta situacija promijenila. Barijere su se srušile, a selo koje ima manje od 200 ljudi ga je prihvatilo. Jadrtovčani ga pozdravljaju i pomažu u nevolji.
– Bila je to prilagodba nekoliko godina u smislu načina na koji se ovdje radi te jezičnih i bihevioralnih izazova. U konačnici, ljudi ovdje su vrlo iskreni i velikodušni tako da možete srušiti barijere u smislu razlika. Htio bih misliti da sam sada prihvaćen kao dio sela na neki svoj specifičan način, jer me većina ljudi prepoznaje i pozdravlja, a od susjeda dobijem pokoji poklon od svježeg povrća do rakije, ispričao je Mike.
Iako je veći dio godine u Jadrtovcu, Mike nije zaboravio prijatelje, a ni London. Ponekad se i dalje vraća u britansku metropolu, čisto da vidi kako se London ‘drži’. Kako kaže, i dalje ima oba svijeta i to je ono što ga čini sretnim…ali nema do vina i Jadrtovca!
