Za ljubav nikad nije kasno: Ivka i Ilija zaljubili se u devetom desetljeću života!
Da za ljubav nikada nije kasno dokazuju nam 89-godišnja Ivka Dujmić i četiri godine mlađi Ilija Vorkapić. Ovaj zaljubljeni par upoznao se prije manje od godinu dana u sisačkome Domu za starije i nemoćne osobe, nakon čega su vrlo brzo postali nerazdvojni. Dan bez zajedničkog odlaska na kavu, ručak i u šetnju, uz duge razgovore i nježnosti, za njih je jednostavno – nezamisliv.
Zaljubljeni par u Sisku – Ivka Dujmić i Ilija Vorkapić foto: Jasmina Grgurić|mirovina.hr
Iza Ivke Dujmić i Ilije Vorkapića, docimera u sisačkom Domu za starije i nemoćne osobe, već su odavna dupkom ispisane stranice života. Oboje su imali dva braka, prošli razne nedaće i sakupili bogato iskustvo, no treća dob za njih je označila novi početak, i to onaj zajednički. Nju je privukla njegova zahvalnost, a njega njezina blagost što se, uz neizostavni prst sudbine, pokazalo ključnim za stvaranje „kemije“ kakvoj se više nisu nadali ni u snu i čijoj se učinkovitosti ne nazire kraj.
Spojila ih bolest
„Udovica sam prvi put ostala sa 17 godina. Naime, u roku od godinu dana sam se udala, rodila i ostala bez muža, domobranskog podoficira koji je nestao 1945. godine, a dijete je umrlo par mjeseci nakon toga. Drugog supruga upoznala sam dvije godine kasnije, bio je deset godina stariji, uzeli smo se i dobili kćer koja je isto umrla, no s njim imam dva sina, danas već djedove. Udovica sam ostala po drugi put uoči Domovinskog rata, a suprug mi je umro na rukama“- započinje svoju potresnu životnu priču danas 89-godišnja Ivka.
Veći dio života provela je kao domaćica, a u svoju jednokrevetnu domsku sobu smjestila se prije devet godina. Unazad nešto više od godinu dana u istu ustanovu stigao je i Ilija, no sudbina je htjela da se prije osam mjeseci preseli u samačku sobu koja se oslobodila tik do Ivkine, kada je sve počelo.
„Slučajno je sjeo pokraj mene, a ja sam rekla da će mi prvi susjed biti muško. Ubrzo nakon toga, jedne večeri mu je pozlilo, došle su sestre, govorio je da će umrijeti i zamolio me da ostanem s njim da ne bude sam. Bila je to za njega jako teška večer, no ona nas je zbližila. Rekao mi je da mi tu pomoć nikada neće zaboraviti i od tada se družimo. Komuniciramo preko balkona, ja mu skuham čaj, on kupi kekse pa sjednemo i uživamo. Sve se dogovaramo, dijelimo troškove i Ilija me uvijek čeka kada se nekuda ide, a pita me i što da obuče. Svi misle, znate, da imamo one stvari, ali to je jedno lijepo prijateljsko druženje. Čovjek osjeti nekakvu vrstu uzbuđenja, ali ona se ispoljava nježnošću i dodirom. Zajedno se znamo i nasmijati, ali isključivo na vlastiti račun. Kada sam ga pitala zašto je odabrao baš mene, rekao je da nas je promatrao kako koja govori i ponaša se i da mu se dopalo kako sam prirodno nježna i blaga u govoru te više slušam, nego što pričam“ – priča nam Ivka svoju stranu ove ljubavne priče.
-
- Foto: Jasmina Grgurić
-
- Foto: Jasmina Grgurić
-
- Foto: Jasmina Grgurić
Ne odobravaju svi
Još jednoj ljubavi u životu gospođa Ivka nije se nadala, a naziva je većom od one u mladosti jer, kako kaže, netko ovisi o vašoj pomoći i prvo što ćete ujutro napraviti je provjeriti je li se ta osoba probudila, što je za te godine posve normalno. Bez obzira što je takav odnos i velika obaveza, osjećaj da je netko voli, želi i treba za nju je neprocjenjiv. No, njihovu ljubav ne vide svi kao idilu. Nađu se tako i neki koji su ljubomorni, drugi pak dobacuju neslane šale, a ni Ivkini sinovi ne gledaju baš blagonaklono na ovu vezu jer još uvijek nisu prežalili oca. Ilijina obitelj pak podržava.
„Čim sam ugledao Ivku vidio sam da je to osoba dobra srca i duše. Kada smo započeli razgovor, odmah sam procijenio da ćemo biti prijatelji i vrlo brzo odlučio da mi je najbolje da se družim s njom. Mislim da nisam pogriješio. Moj sin kaže da samo tako nastavimo i pomažemo si koliko i kada možemo. Velika je stvar naći ljubav, a u starijim godinama ona je jača i potrebnija kako biste imali s nekime porazgovarati i nasmijati se jer to je ono što vas čini sretnim. Život je kratak, a vrijeme brzo prolazi. Povjeravamo se jedno drugome, poštujemo i u svemu dogovaramo. Prisjećamo se i mladosti i o njoj puno govorimo, razmjenjujemo dobre i pametne stvari“ – potvrđuje Ilija, umirovljeni službenik Hrvatske pošte, koji Ivku u šali naziva i svojom doktoricom.
Pomoć koju mu je pružila u zlu uzvratio je istom mjerom kada je po Ivku došla hitna i odvezla ju u bolnicu. Kada ne bi imali jedno drugo u svakom potrebnom trenutku, možda im ne bi tko imao dodati ni čašu vode, a u muci se, kažu, poznaju junaci. S novopečenim parom popili smo i kavu u domskom kafiću, iz kojega smo ponijeli i pokoju mudrost. Ona najveća je da vrijeme ne treba trošiti na materijalno, nego uživati u svemu dobrom punim plućima, ali odgovorno i umjereno.
